fbpx

Damir Avdić1

Foto: Jože Suhadolnik

Njegovi Riff i Riječ (što je inače i naslov sjajnog radio dokumentarca Koraljke Kurcenberger za Omladinski program BHR1, 2010.) nisu baš za svačije uši. Oni pogađaju duboko i oštro.

Piše: Samir Čulić 

Ratnih devedesetih panku skloni tinejdžeri razmjenjivali su i umnožavali kasete omiljenih bendova, a među bh. sastavima jedan od frekventnijih u tim razmjenama bio je tuzlanski Rupa u zidu. Malo starija ekipa, koja ih je prije rata imala priliku gledati uživo ili s njima dijeliti binu o bendu je govorila s mnogo respekta, valjda zato što je njihov frontmen, rođen 1964., bio još malo stariji i iskusniji, a pojavom i performansom i tada izazivao (straho)poštovanje.

Desetak godina poslije upoznajem tog frontmena, u trenutku kad se sprema započeti promociju svog prvog solo albuma …od trnja i žaoka (2004.), na kojem vaskrsava kao autor, ali bez benda i bilo kakve pratnje, sam na bini s električnom gitarom i tovarom misli i emocija koje su se nataložile u (među)vremenu. Odluka da tako nastupa iznenadila je mnoge, ali se brzo ispostavilo da diplomtzu hard-core škole kakav je Damir Avdić takva uloga savršeno odgovara i ne misli je mijenjati, pa su posljedično i pokušaji da ga se ponovo ugradi u neku bendovsku formaciju završili upravo tako – na pokušajima, i(li) s nekoliko kolaboracija koje valjda nije mogao odbiti.

Njegovi Riff i Riječ (što je inače i naslov sjajnog radio dokumentarca Koraljke Kurcenberger za Omladinski program BHR1, 2010.) nisu baš za svačije uši. Oni pogađaju duboko i oštro; slušaoce nenavikle na žestoki r'n'r/punk/hc zvuk gitare već će Avdićev riff zaplašiti, a kad se počnu redati riječi – iskrene, bolno istinite, koje kritiziraju, analiziraju, na snažan način i eksplicitnim jezikom govore o temama o kojima rijetko ko na sceni ima muda na takav način (ili uopšte) govoriti – onda se publika dodatno prosije, pa ostaju samo pravi štovaoci i fanovi, oni koji neće propustiti priliku da takvog umjetnika i performera vide uživo. Onima koji preferiraju čitanje preporučujemo Damirov književni opus, ima tu dobre i poezije i proze, pa čitajte, ako vam slušanje ne paše.

Prošlo je skoro tri godine otkako je Damir Avdić nastupao u Bosni i Hercegovini promovišući tad aktuelni album Radikalno Šik. Jedan od tih koncerata, onaj sarajevski, na pozornici SARTR-a u decembru 2019. spada u red onih legendarnih; kad je nakon pet-šest odsviranih pjesama otkazala gitara i Avdić ostao potpuno sam, bez pratnje svog riffa, nastup je nastavio više nego dojmljivim performansom, sjajnim punk/hc/spoken word/standupom, potvrđujući da je u tom pogledu jedan od najvećih s ovih prostora.

Razlog duge pauze u koncertiranju u zemlji rođenja je, jasno, pandemija korona virusa, koju je Avdić preživio bez težih posljedica. “Kada je bio onaj prvi lockdown, a i kasnije, tokom te dvije godine, svi su govorili ‘samo da se hoće vratiti ono što je bilo prije’, a za ono što je bilo prije smo govorili da ne valja, da ga treba mijenjati. Tako da mi samo govorimo o nekim promjenama, o tome da mnogo toga ne valja, ali u biti nam status quo savršeno odgovara, pa šta god te izbaci iz tog kolosijeka napravi ti kao neku dramu.” Preživjeti kao slobodan umjetnik, u Sloveniji gdje živi već preko deceniju, Grahi takođe nije bilo dramatično. “Živio sam od muzike, da, ali ja puno radim muziku za teatar, za film, mahom kratke i dokumentarne filmove. Radio sam i za igrane filmove, npr. za film Branka Schmidta ‘A bili smo vam  dobri’, tu je jedna moja pjesma, i desilo se, ne samo u tom slučaju i ne samo meni, da neke produkcije koje sam ranije radio, prije korone, dođu na naplatu baš u tom periodu. Tako da me je to izvuklo. Onda je bilo i situacija da te zovu u neke produkcije ili na koncerte koji će se desiti tek kad se pandemija smiri, a organizatori su već aplicirali na neke fondove i dobili novac, pa ti plate unaprijed.”

Na novom albumu, Mainstream horror , iako je nastajao u periodu pandemije, Avdić ne govori o toj temi. “Pitali su me, u nekim prvim intervjuima nakon albuma, zašto nema pjesama o koroni. To mi je bilo čudno, a poslije i zanimljivo, ali ne znam šta bih o tome pisao. Nisu me povukle te neke teorije zavjere ili teorije i razmišljanja o tome šta se dešava…” Album je tematski otprilike nastavak Damirovog opusa iz faze koju bismo mogli zvati ‘slovenačkom’ ili ‘EU’, u odnosu na albume Mrtvi su mrtvi i Život je lijep, koji su se više referirali na Bosnu, Balkan, predratni, ratni i poslijeratni period i iskustva. Na Mainstream horroru Avdić nastavlja analizirati i kritizirati globalne pošasti, hipokriziju i moralni sunovrat čovječanstva, fašizam iza ugla, eutanaziju (što je i naziv jedne od pjesama), teror političke korektnosti, a piscu redova koje čitate redovna su poslastica Damirove storytelling priče/pjesme smještene na razne lokacije, od Amerike do Modriče.

Od objave albuma prošlo je više od pola godine, pa je sad lako utvrditi kako je album prošao ili prolazi kod publike. “Dobro je prošao, vidim to po broju downloada na Bandcampu, a sad mi redovno šalju i izvještaje sa ovih muzičkih servisa, npr. Spotify. To mi je zanimljivo, kakve oni sve podatke šalju, ko te sluša, odakle je, spol, dob, sve te neke karakteristike; saznao sam recimo da me neko sluša i u Južnoafričkoj republici (smijeh). U poređenju s prethodnim albumima to je još uvijek tu negdje, slično. Možda se poneko od publike malo umori, dođu neki novi, pa se stari vrate, ali slične su brojke generalno, ja sam zadovoljan.”

Iako, kako sam kaže, tu i tamo zna dobaciti i do mainstream medija kroz intervjue i recenzije, i dalje je na poziciji margine, undergrounda. To mu i odgovara jer njegov beskompromisan stav i eksplicitnost izraza ne pati, ne mogu ga zabraniti/cenzurirati. “Ne znam kako bi me uopšte zabranili. Ako te zabrane, odeš na streaming, ako te i tamo zabrane, pošalješ link mailom… A ukoliko govorimo o toj beskompromisnosti izraza u kontekstu Slovenije, gdje živim, tačno je da je to uređeno društvo i država, ali kad malo zagrebeš ispod površine ima i tu svega… evo sad su na proljeće ovdje bili ti parlamentarni izbori, nedavno i predsjednički, onda uskoro idu tri referenduma, pa onda lokalni izbori za gradonačelnike… Tu zna biti takve histerije, da ne govore slovenački pomislio bih da sam u Bosni. Ispod površine, ispod tog prvog sloja fasade uvijek ima raznih sranja. Tako da, u smislu beskompromisnosti, nije teško naći gdje ćeš je pumpat, samo zagrebeš malo ispod površine, bilo gdje… i da odeš u Švedsku i zagrebeš ispod površine naći ćeš katastrofu.”

Dotakli smo se u razgovoru o muzici i publici koja ga sluša i trendova što ih donosi i nameće moderna marketinška industrija. Damir kaže da mu je, bilo zanimljivo kakve mu sve podatke o ljudima koji ga slušaju šalje Spotify. “Prvo ti padne na pamet  – ovi nisu normalni, vidi kako sve kontrolišu, a onda brzo shvatiš da je sve to marketing – oni mene lože da se, kroz podatke o tome ko me, koliko, gdje, zašto sluša, fokusiram samo na tu određenu grupu i da samo njima pumpam to svoje… Ako si u stanju imati distancu prema svemu tome, posmatrati sa strane, to je stvarno fantastično. Sad postoje i firme koje se bave tim karijerama, pa i ja, koji nisam nikakva industrija, mogu otić’ njima i platit’ im da moj profil, brend, projekat bildaju… nije bitno jesam li to ja, ti ili bilo ko drugi, svi su/smo samo klijenti. Podsjeća me na one filmove iz mladosti, one stare kriminalističke gdje dođe tip, stavi onom pištolj na čelo i kaže: ‘Hey, I'm sorry, nothing personal’. E sad je sve ‘nothing personal’, nisam bitan ja, niko, sve je tržište. Mislim da više ničeg i nema, osim marketinga i komercijalnog, muzika je odavno samo kao soundtrack za nešto, svejedno da li za frizerski salon ili šta već, pa maltene čak i koncert.”

Kada sam svoju kolegicu Koraljku Kurcenberger (čiji je dokumentarac o Avdiću, by the way, bio nominovan za prestižnu “Prix Europa 2010”) pitao šta bi ga danas pitala, najzgodnije pitanje za ovaj trenutak u razgovoru (a ispostavlja se i za kraj) bilo je:

Zašto i dalje sve to ima smisla – sam na sceni, gitara, glas, zvuk?
“Dobro se osjećam.”
Dobro se osjećaš… tačka?
“Dobro se osjećam, tačka.”

Prva prilika za svjedočiti kako izgleda i zvuči Damir Avdić kada se dobro osjeća, na bini, čuti njegov riff i njegovu riječ, biće koncert u okviru Jazz Festa Sarajevo, 12. novembra. Za druge gradove po Bosni i Hercegovini (Mostar, Tuzlu, Zenicu, Banjaluku) datumi se još dogovaraju, zasad je izvjesno da ih neće biti prije kraja decembra i druge polovine januara. Do tada, Mainstream Horror u Sarajevu.
 
Izvor: Nomad.ba

Impuls Teme

Some Call Us Balkans

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU