fbpx

Možda bi se to i moglo reći za Janis Joplin, Billie Holiday ili neke druge slavne glazbenice (i njihove muške kolege), ali ne i za Amy Winehouse: jedna od najvećih pjevačica suvremenog doba zasigurno nije bila nikakva nesretna i neodgovorna autodestruktivka.

Amy Winehouse

Možda bi se to i moglo reći za Janis Joplin, Billie Holiday ili neke druge slavne glazbenice (i njihove muške kolege), ali ne i za Amy Winehouse: jedna od najvećih pjevačica suvremenog doba zasigurno nije bila nikakva nesretna i neodgovorna autodestruktivka predestinirana za brzi kraj, iako su ju tako za života redovito predstavljali žuti mediji, a slično ju se stereotipizira i danas, četiri godine nakon njezine puno prerane smrti u 27. godini.

Barem ako je suditi prema dokumentarnom filmu Amy Asifa Kapadije, koji do kraja listopada, u još par termina igra u zagrebačkom Kinu Europa, a 5. studenoga u Sava centru otvara beogradski filmski festival Slobodna zona, Amy Winehouse bila je nevjerojatno talentirana, snažna i emotivna mlada žena, koja je stradala kao lakomislena i/li naivna (a ne "autodestruktivna") žrtva jedne sve zlokobnije globalne industrije, mašinerije u kojoj od "svetog trojstva" 20-stoljetne zabave za (urbane) mase ostadoše još samo droge (i basnoslovni profiti), dok seks i rock'n'roll/glazba služe uglavnom kao paravan i navlakuša za romantične i/li nostalgične.

Ako je, dakle, kod nekih njezinih prethodnika i prethodnica za tragičan život i kraj i bilo krivo teško djetinjstvo i/li preveliki teret talenta, novca i slave, odnosno neumitni raspad ličnosti i prepuštanje ubitačnom lijepku prekomjernog konzumiranja droga i alkohola, uslučaju te bujnokose i senzualne crnke rođene u londonskoj židovskoj obitelji radilo se o nečemu sasvim drugom.

Bez obzira što je rasla bez oca - a što je uobičajena frojdistička slamka za koju se hvata i Kapadijin film da bi, svjesno ili ne, ipak izbjegao jasno ukazati na glavnog, puno moćnijeg i puno neuhvatljivijeg krivca, bez obzira što je "imala neke probleme doma" - koje se ne precizira, ali ne zato što je redatelj suptilan i ne iznosi njezin prljavi veš, nego, očito zato što oni ipak nisu bili ni tako atraktivni ni presudni, i bez obzira što joj u dvosatnom filmu znakovito malo prisutna majka, kako je sama kazala, "nije mogla postaviti granice", Amy Winehouse nije na svojim glazbenim počecima bila nikakav mračni i nezaustavljivi stroj programiran za samouništenje, nego nešto posve suprotno: fascinantna, karizmatična djevojka, toliko puna života i duha, toliko umjetnički osebujna i neponovljiva, inteligentna i emotivno i čulno slobodna i otvorena, da joj nikakvi menadžeri, promotori i producenti, nikakva industrija nisu trebali ni mogli ništa dodati, popraviti, doraditi, istesati... Odnosno, mogli su samo - ili služiti toj Bogomdanoj (glazbenoj) ljepoti, ili ju pokušati uništiti ( jedino ju se tako moglo staviti u službu vlastitih niskih interesa i strasti).

S jasnim karakterom i rijetko viđenom snagom, s neporecivim talentom koji ne mari ni za što drugo osim za to da se što dosljednije i obuhvatnije ispolji, Amy se moglo pokušati "ukrotiti" za masovnu eksploataciju samo tako da se igra na njezinu očitu slabu stranu - nesvjesnost, a kasnije možda i tvrdoglavo, prije razmaženo i/li oholo nego autodestruktivno, odbijanje da uvidi koliko joj oni oko nje, sve redom ambiciozni bezlični i bezosjećajni muškarci, nisu ( glazbeno) dorasli.

To se, međutim, ne tiče ni ponajprije, pa ni ponajviše, njezina redovito isticanog i demoniziranog oca, čiji najveći grijeh nije to što je Amy napustio u djetinjstvu, nego baš to što se u njezin život kasnije vratio (iz pohlepe), nego se prvenstveno odnosi na nekolicinu međusobno sličnih, beskarakternih mladića koji su fingirali kao njezini dečki, a zapravo su bili (za nju) dijabolično magnetični, (osobni) dileri kojima su droge i alkohol bili jedino što su joj mogli doista ponuditi. Za razliku od glazbenog talenta, koji je nosila bez problema, Amy Winehouse je teško izlazila na kraj sa svojom izrazito "ženstvenom", podatnom ženskošću i emotivnom "glađu" ekvivalentnom po snazi i povezanom s tim darom: uglavnom ju je zaogrtala u suvremenu, generacijski gotovo ultimativnu bezglavu "skuliranost" i promiskuitetnost, padajući tako neprestano pod fatalan utjecaj muškaraca koji u najboljem slučaju nisu znali što bi s njom.

Već njezin prvi momak bio je takav primjer - potpuno nedorastao umjetničkoj snazi koja je mladu glazbenicu ubrzano (za)nosila: vidljivo je to i za samo nekoliko trenutaka njegova pojavljivanja na privatnim snimkama koje Kapadia koristi obilato, uglavnom nekronološki, te koje, budući autentične, iako redateljski podređene storiji o "neminovnom" padu, "između slika" mogu biti iznimno korisne za slaganje nekog drugačijeg, netabloidnog viđenja mlade zvijezde.

No, pravi pakao za Amy počinje s Blakeom, tipom kojemu je "sve bilo dopušteno" (a što se, naravno, tinejdžerski svodi samo na mračnu stranu): trenutak kada se dvadesetineštogodišnja djevojka s njim počinje navlačiti na crack kokain i heroin i slijepcu je očita razdjelnica u njezinu kratkom životu: da je bilo ikoga u njezinoj okolini i glazbenoj mašineriji komu je bilo stalo da ona poživi i uspije istražiti i pokazati sve nijanse svog već u bitnomu razvijenoga talenta, taj nikako ne bi samo tako mogao preći preko naglo ugašenog svjetla u njezinim očima, niti bi se dao zaustaviti pred njezinim gotovo djetinje "luđačkim" ponašanjem.

Kasnije, nakon godina pakla, tijekom kojih je bila jednako toliko "autodestruktivna" koliko bi bio i bilo tko drugi navučen na heroin i već odavno teško ovisan (Amy je bila samo radikalnija i otvorenija), netko će ipak pokušati da toj zapravo skromnoj, pa i stidljivoj, veličanstvenoj ženi bar na trenutak vrati vjeru u vlastiti dar i osobnost: njezin veliki uzor Tony Bennett, manje "očinska figura", a više kolega za koga se nada da će je napokon razumjeti, strpljivo i s poštovanjem čekajući da se ona pribere, snimit će u dobrotvorne svrhe standard Body and Soul s tada već gotovo intelektualno propalom, no svojim uzorom oduševljenom, još uvijek za snažnu, duboku emociju sposobnom i duhovno prisutnom pjevačicom. Bio je to i novi tračak nade za Amy, koja nakon toga (i nakon debakla s netom završene nametnute joj koncertne turneje) izjavljuje kako će, kao što je oduvijek i željela, ubuduće nastupati samo u manjim, jazz-klubovima; no, na žalost, pokazalo se da je to bila jedino zadnja glazbena snimka te iznimne (bijele) pjevačice koja je neponovljivo "miješala jazz, R&B and soul".

Naravno, sarkastici bi rekli kako, da nije bilo emotivnog debakla, pa i brzo i nesretno prekinutog odnosa s Blakeom, ne bi bilo ni pjesama s njezina drugog i posljednjeg albuma Back to Black - od naslovne, preko Rehaba do You Know I'm No Good, Love is a Losing Game... - za koje je dobila pet Grammyja u samo jednoj večeri, te po kojima se njezin jedinstveni glas i danas pamti. Možda je to i točno, ali zasigurno bi bilo nekih drugih, manje ili više sličnih pjesama: u svakom trenutku bilo je očito kako je Amyn talent u stanju sve pretvoriti u muziku, kao što je njezin neuništivi duh - na momente još uvijek vidljiv i pod najjačim narkoticima: primjerice, u prkosnom pogledu za beogradskog, pretposljednjeg izlaska na pozornicu u lipnju 2011. - zasigurno mogao poslije Back to Black stvoriti nešto još bolje, da Amy nije zaustavljena u trenutku kada je njezin put u glazbenu zrelost trebao tek početi.

No, iako je od deset godina karijere barem pola provela pred očima cjelokupne engleske i svjetske javnosti, Amy nije imala nikoga tko bi joj doista pokušao pomoći; naprotiv: otac je svojim nastojanjima da "radi na njezinoj karijeri" bio kontraproduktivan, majka nemoćna i/li čudno neprisutna (ovo potonje može biti posljedica i njezina izmicanja iz filma, odnosno uviđanja da ga Kapadia ipak snima na suptilno, ali svejedno eksploatatorskom fonu); prvi scout i menadžer Nick Shymansky, uoči čijeg je vjenčanja nađena mrtva, nije joj nikada bio prijatelj, kao ni ostali menadžeri i producenti koji su se obično tako javno predstavljali, a njezine najbolje prijateljice iz mladosti bile su daleko nespremne za svijet suvremenog "show buisinessa" koji je snašao Amy...

Ukratko, reći za Amy Winehouse da je bila autodestruktivna jednako je kao reći to za tek prohodalo dijete koje je zalutalo, ili je, još gore, navedeno da po mraku prelazi autoput, dok svi oko njega stoje i gledaju, organiziraju klađenje i/li se klade kolike su mu šanse...

Šteta; ne samo zbog Amy, nego i zbog mnogih snažnih mladih žena koje tek dolaze, a kojima je, umjesto lošeg primjera, mogla biti avangarda...

Da je imala više sreće, da ovo nije doba "bezliberalizma", da snažne i slobodne suvremene žene imaju/nalaze pandane u muškarcima, da je barem mogla potrajati duže i/li da je, poput Leonarda Cohena i Johnnyja Casha, ravnotežu i zaokruženje svome velikom daru i neukrotivoj prirodi uspjela naći u duhovnosti, na čiji je kronični nedostatak u njezinu životu ukazivala i u filmu samo ovlaš spomenuta bulimija, možda i najtabuiziranija ovisnost današnjice... Ali nije.

I tako, u svijetu koji uglavnom misli kako je sama kriva za to što je dobila i izjavljuje kako je "protraćen dar", a ne ona, lako prolazi i teza o "autodestruktivnosti", a nikoga previše ne uznemirava ni njezina u biti čudna smrt od trovanja alkoholom (uz stalnu nazočnost tjelohranitelja, koji je valjda bio tu da je štiti, pa i od vlastitih slabosti).

Jednom kada se ustanovi takav sustav "vrijednosti", naravno, sve je moguće, pa i to da, na puno nižoj razini i s manjim i kraćim dometom i publicitetom, ali zato posvuda širom Globusa, u mašineriju za "otkrivanje talenata" gotovo svakodnevno bude ubačeno bar po jedno nadareno dijete, a sve to ne bi li pseudostručnjaci u visokim kvazifaraonskim foteljama što dulje održavali svoje netalentirane i/li propale estradne karijere, producenti zgrtali novac a ispra(z)no pučanstvo bivalo još ispra(z)nije...

Vesna Pažin/ H-alter

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU