fbpx

0000 Smilja Mitrović copy

Foto: Sanja Vrzić

Živi i radi u Bijeljini. Predsjednica je Udruženja porodica nestalih Semberije i Majevice.

Smilja Mitrović rođena je u Koreniti, selu na obroncima Majevice, a nakon udaje seli se u Bijeljinu. Do rata je živjela sa suprugom i sinom. Smiljina drama počinje 1994. godine, kada je njen sin jedinac, student, dobio poziv za mobilizaciju, a ubrzo upućen i na ratište na području Zapadne Krajine. Doživljava najgori strah majke u ratu – da se sin ne vrati s ratišta. U borbama koje su vođene 1995. godine Dragan Mitrović, star 19 godina, nestao je. Od tog trenutka počinje Smiljina borba za istinu. Prvo su bile godine nade da je Dragan živ i negdje zarobljen, apele za informacije o Draganu objavljivala je po medijima još nekoliko godina – ne prihvatajući da su ekshumacije grobnica za nju kao i za brojne porodice jedino mjesto istine. Život je posvetila traženju djeteta, odnosno njegovih posmrtnih ostataka, koje do danas nije našla. Aktivna je u pomaganju drugim porodicama slične sudbine kroz Udruženje porodica nestalih i zarobljenih boraca i civila u Bijeljini. Unatoč brojnim preprekama na koje Udruženje nailazi u radu i aktivnostima, Smilja Mitrović neumorno radi na rješavanju slučajeva nestalih osoba. Smiljin suprug je umro u 42. godini života.

Smilja Mitrović, majka čije je dijete nestalo u ratu, poziva na dijeljenje iskustava i pomirenje. Otvorena je za dijalog i smatra da se svi građani i građanke BiH, bez obzira na vjeru i naciju, trebaju međusobno podržavati. Smilja je inicirala izgradnju spomenika majkama čiji su sinovi stradali u Bijeljini.

“Morate biti jake i štititi svoju porodicu, jer porodica je stub koji štiti ženu. Borite se i nemojte pokleknuti. Idite dalje, nemojte stati. Majke, budite jedinstvene – poštujte svoje dijete, kao i tuđe!“

FRAGMENT PROŠLOSTI

„Bilo je teško ostati sam. Rodbina se morala razići, svi imaju svoje obaveze, ne mogu sa mnom sjediti. Imala sam majku, pa je ona duže sa mnom bila. Ali kada i ona ode kući, ostanem sama... Sama činjenica da kad pogledam na vrata i znam da nisu živi... Uhvati me neki strah. Imala sam osjećaj da čujem kako neko kuca. Valjda strah. Mene sestra zovne i pita šta radim. Ja kažem da nisam spavala jer je neko kucao cijelu noć na vrata. Ona mene sluša i kaže: On ako kuca na vrata, ti odeš pa vidiš da nema nikog. To će tebe držati sto godina. Idi lezi, spavaj, zaboravi na to! On kad dođe, on će doći. Kažem i ja sebi: Šta više na vrata da gledam, neka dođe ko hoće. Više nisam ni čula da neko kuca, suočila sam se s tim. Bilo mi je teško. I danas mi je teško kad dođem pa otvorim vrata, a nemam nikom reći šta sam čula, s čim sam se srela...“

index smilja

Cijelu izložbu „Mir sa ženskim licem“ možete pogledati na ovom linku.

dwp-balkan.org

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU