fbpx

0000 Bojana Jovanović copy

 Foto: Sanja Vrzić

Pravnica po struci i aktivistkinja za prava žena iz Bijeljine. Programska je direktorica Udruženja građana za obrazovanje Roma „Otaharin“.

Bojana Jovanović rođena je u Zenici. Njeno odrastanje i sazrijevanje u skladnom porodičnom okruženju prekinuto je ratom kada je imala 16 godina. Porodica Jovanović, neopterećena nacionalnim podjelama, odlučila je da ne napušta Zenicu čak i kada su počela ratna dejstva. U ratnim godinama Bojana upoznaje i dobro i zlo u ljudima oko sebe. Kada je na kuću njene bake bačen eksploziv i njena mlađa sestra Ana zadobila teške povrede, pomažu joj prve komšije i sugrađani različitih nacionalnosti. Nakon toga se porodica ipak odlučuje da napusti Zenicu. Nailazeći na teške situacije tokom prelaska linija fronta, uz pomoć prijatelja Bojana s porodicom dolazi u Bijeljinu. Tu završava srednju školu, upisuje fakultet, udaje se mlada i rađa kćerku Irinu. Par mjeseci nakon rođenja djeteta Bojana se razvodi i kao samohrana majka pokušava da nađe posao i osigura egzistenciju svojoj porodici. Prvo stabilnije zaposlenje pronašla je u Organizaciji žena „Lara“ (danas Fondacija „Lara“). Paralelno s radom, Bojana uz nagovor i podršku majke završava Pravni fakultet u Bijeljini. Poslije „Lare“ zapošljava se u Međunarodnoj organizaciji za migracije (IOM), a potom u Misiji OSCE. Sve vrijeme brine o roditeljima, školuje kćerku, radi, pomaže sestri da se izbori s traumama koje je zadobila tokom rata, stiče nova znanja i putuje.

Bojana Jovanović otvoreno dijeli iskustvo izbjeglištva, odrastanja u ratu i borbe da u poslijeratnoj tranziciji izgradi karijeru i obezbijedi egzistenciju svojoj porodici. Nastavlja da govori uime drugih žena, posebno Romkinja, čiji glas teško dopire do javnog prostora, i suprotstavlja se svakoj nepravdi i diskriminaciji.

„Ovo je lijepa država. Pitanje šta ćemo mi od nje napraviti. Odgovornost je naša. Ustvari, šta mi radimo sada s ovom državom? Šta će moja generacija? Nadam se da još ima nade da moja generacija uradi nešto za ovu državu... Ovdje ima prostora da ljudi žive i rade i da im bude dobro.“

FRAGMENT PROŠLOSTI

„Ova kašika je moja veza s onim šta sam bila prije. Moja veza sa mnom do 1992. godine. Kašika je izvađena iz zgarišta naše porodične kuće. To je ustvari jedna od rijetkih stvari koja je ostala... U rano jutro 21. oktobra 1992. dobili smo poziv od maminog rođaka koji nam je rekao da je kuća izgorjela. S obzirom na to da je već bilo pohladno, mama je pomislila da je baka ložila, da je vjerovatno iskočio neki ugarak i da je kuća zato izgorjela. Rođak je rekao da je moja sestra u bolnici... Uspaničene smo otišle u bolnicu, tamo smo zatekli nju u komi i s vrlo teškim opekotinama po cijelom tijelu i licu. Ona je tada imala 11 godina. Izuzetno strašne povrede i za pogledati. Tad smo saznali da je bačen štapinski dinamit u tavanski prostor kuće i da je kuća eksplodirala. Na svu sreću, baka je uspjela nju da izvuče ispod kamenja. Ta kuća građena je 1938. godine od velikih, izuzetno teških kamenih blokova. Baka je uspjela da izvuče sestru, da je nekako spusti kroz visoko prizemlje i da i sama iskoči odozgo. Poslije tog momenta, našeg prvog odlaska u bolnicu, moj otac odlazi na zgarište i kopa po njemu. To je ustvari bio njegov način da se izbori, da fizički radi nešto kako bi preživio taj momenat i to što nam se desilo. Iz tog zgarišta uspio je izvući ovu kašiku i još par predmeta koje smo na kraju bacili, ali sam ja kašiku zadržala. Ta kašika je sad nekih 26 godina moj saputnik, kad sam u svojoj kući ne mogu da jedem nijednom drugom kašikom, osim ovom...“

bojana j

Cijelu izložbu „Mir sa ženskim licem“ možete pogledati na ovom linku.

dwp-balkan.org

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU