fbpx

velika aleja na ilidzi poprima novi izgled pri kraju asfaltiranje setnice

Svako novo proljeće na ovim prostorima donosi sjećanje na slike prošlosti koje su mnogima odredile živote.

Preuzeto sa DWP BALKAN

Sjećam se i ja tih slika kada sam kao desetogodišnjak te 1992. godine iz svoje porodične bašte u sarajevskom naselju Hrasnica posmatrao kako pojedine komšije, kao u transu, prvo pljačkaju lokalnu trafiku iznoseći sve iz nje, zatim samoposlugu i na kraju prazne stanove u kojima su do tada živjeli Srbi koji su odjednom nestali i više se nikada nisu vraćali. Više se nikada nije vratio ni moj školski drug Goran. Ostao je na „onoj strani“ u malom sarajevskom naselju Vojkovići u kome su živjeli Srbi, koji su tokom pune četiri godine slali granate u moju baštu. Ni tada kao ni danas ne razumijem, zašto?

Svako novo proljeće donosi i obilježavanja ratnih događaja iz 1992. godine. Zanimljivo je istaći da nakon skoro tri decenije od tih dešavanja, mnogi od tih događaja ni danas nisu rasvijetljeni. Na njihovom obilježavanju, uglavnom, učestvuju osobe koje su ili direktni ili indirektni učesnici tih događaja i koji zahvaljujući nesposobnom tužilaštvu mogu mirno polagati cvijeće bez bojazni da će biti uhapšeni i pozvani na odgovornost. Izjave za medije će davati osobe koje uglavnom nisu bile na mjestu događaja ili nemaju nikakav kontakt s tim događajima. Na njihove manipulativne priče aplaudirat će poneki starac i sitna djeca. Omladina će u toku dana preko portala čitati komentare pune mržnje, rasizma i  šovinizma. U etnički čistom jednonacionalnom prostoru proizvodit će strah, isti onaj strah koji i danas drži njihove očeve, koji su iz tog straha posegnuli za puškama, boreći se protiv mrskog neprijatelja s „one strane“. Danas, međutim, neprijatelja nema. Gradovi širom Bosne i Hercegovine su uglavnom etnički očišćeni, a ona šaka povratnika koja se vratila iz ludosti nije prijetnja nikome, osim savjesti. Većina tih očeva je danas svjesna da je prevarena, izgubljenog zdravlja teško preživljava i krpi kraj s krajem svakog mjeseca. Na ulici će imati priliku da sretnu ratne profitere koji su, dok su se oni borili za svoju stvar, uspješno krali i švercovali. Danas su ti isti ratni pljačkaši i šverceri uglavnom visoko pozicionirani u vladajućim političkim strankama glavna nada da će svoje dijete preko njih smjestiti u neku državnu instituciju i tako mu spasiti život. Oni koji to ne uspiju, obično odlaze van zemlje, razočarani i poniženi.

Suočavanje s prošlošću je proces. Kao kada ustanete ujutru i pogledate se u ogledalo. Jedno jutro primijetit ćete ožiljke, drugo jutro možete vidjeti i otvorenu ranu. To sučeljavanje sa samim sobom je i najteže. Ali samo ono može dovesti do promjene, do izlječenja koje nam je svima neophodno. Prije svega, da budemo humani. Da žrtve poštujemo kao žrtve. Da zločince osuđujemo kao zločince. Da nađemo zajednički put do istine koja će omogućiti nadu da se stvari ovdje konačno počnu odvijati normalno, bez predrasuda, bez mržnje. Jer jedino tako, kao normalni i civilizovani, imamo i nadu za budućnost.

Muhamed Kovačević

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU