fbpx

soviet women guns

AUTOR: Jelena Jevđenić, preuzeto sa DWP BALKAN

Suočavanje sa prošlošću, naročito sa ratnom prošlošću, između ostalog, treba da uvrsti na „listu“ i nepravdu nanijetu ženama. Ne zaboraviti žene koje nisu preživjele ratne strahote i žene koje se zbog ratnih posljedica u miru nisu ostvarile u ulogama koje su htjele. Ohrabriti žene da ispričaju svoju priču, jer potisnuta trauma stvara novu traumu. Odati im priznanje za sve što su hrabro prošle i iznijele na svojim plećima.

Kada je rat ili kada se piše o ratu ili kada se u miru osvrće na rat, glavna figura je muškarac. Žena u ratu je nevidljiva kao da nije dio toga, a veliki je dio. Kako je bilo ženama u proteklom ratu malo se o tom piše.

Poslijeratne posljedice su neizmjerno velike, a jedna od najvećih je pojava PTSP-ja.

Kada se govori o PTSP poremećaju uglavnom se priča o muškarcima, što je donekle i razumljivo jer su bili u direktnim ratnim događajima, ali nikako ne bi trebalo zanemariti prisustvo PTSP-ja kod žena. Neka istraživanja koja su se bavila ovom temom istuču da žene sa PTSP-jem, suprotno od muškaraca, osjećaju uglavnom krivicu i posramljenost. Nedovoljna briga države i šutnja o ženama dovela je do tog da žena osuđuje samu sebe za svoju traumu. Krivica žrtve je često slučaj kod nas.

Samo žene znaju kako im je bilo tokom rata. I žene u direktnim ratnim sukobima i žene koje su ostajale kod kuće same sa djecom i žene žrtve silovanja i zvjerskog iživljavanja.

Žene u ratu su bile oba roditelja. Brinule o sinovima, očevima, muževima, braći, prijateljima koji su na frontu. Nekako se snalazile za hranu, za higijenu, za ogrijev, za školovanje i zdravlje djece. Iščekivale najstrašnije vijesti o svojim bližnjim. Žalile za onima koje su izgubile i morale da budu pribrane, nikad bolesne, nikad slabe.

Žene koje su na sve to morale da bježe iz svojih kuća, žene u urbanim sredinama koje su morale i da idu na posao kao da je sve u najboljem redu u državi, žene u ruralnim krajevima koje preuzimaju još teži fizički posao.

Mnoge žene koje su strogo partrijarhalno odgojene u ratu prvi put u životu ostaju same da se staraju o sebi, djeci i starijim članovima porodice. Odjednom postaju nezvanično glava porodice od koje se očekuje da sama iznese sve. I u tom i uspijevaju, nesvjesne ili prvi put u životu svjesne svoje snage i svojih mogućnosti, da bi poslije rata opet bile vraćene negdje u mrak. Da bi i u miru bile ostavljene same, same sa svojim traumama i svojim ranama. Bez prostora i vremena da se suoče sa svim što su prošle i psihički i fizički, jer život ide dalje i njihove uloge određuje neko drugi.

Suočavanje sa prošlošću, naročito sa ratnom prošlošću, između ostalog, treba da uvrsti na „listu“ i nepravdu nanijetu ženama. Ne zaboraviti žene koje nisu preživjele ratne strahote i žene koje se zbog ratnih posljedica u miru nisu ostvarile u ulogama koje su htjele. Ohrabriti žene da ispričaju svoju priču, jer potisnuta trauma stvara novu traumu. Odati im priznanje za sve što su hrabro prošle i iznijele na svojim plećima.

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU