fbpx

djetinjstvo sjecanja zasto

AUTOR: Jelena Jevđenić, preuzeto sa DWP BALKAN

Kada odrastemo sjećanja iz djetinjstva prizivamo po osjećaju. Jesmo li se osjećali sigurno, zaštićeno, prijatno? Djeca u ratu nemaju glas, nemaju izbor. Neko nepoznat za njih odlučuje kakve će imati uspomene iz djetinjstva, neko koga nije briga.

Kakva su sjećanja odrasle osobe ako je djetinjstvo provela u ratu?

Psiholozi tvrde da su prve godine života period kada usvajamo brojna iskustva, ali koja i zaboravimo. Predškolsko doba ne ostane u sjećanju djeteta ako nije vezano uz jake emocije ili poseban događaj.

Sa mojim početkom školovanja, ubrzo je počeo i rat. U Banjaluci nije bilo direktnih ratnih sukoba, nije se nigdje bježalo, ali je ipak bio rat. Djetetu to neprirodno stanje postane prirodno. Da, traje rat, i svi pričaju o ratu. Da, postoji torba u sobi za koju smo redovno zapinjali, ali tu mora biti, jer to je torba sa najosnovnijim stvarima koje smo nosali u sklonište, ako se bude moralo bježati. Gdje bježati? Meni je odlazak u sklonište na zvuk sirene već bilo bježanje. Najupečatljivije sjećanje je veče kada se čeka sa tom torbom zvuk sirene, mama koja leži i spava, zapravo je samo žmirila, to je odmor za mame kako mi je nekad poslije kazala i ja kojoj se spava, ali ne smijem zaspati jer mama već spava i ako zaspim i ja, onda nema niko da „drži stražu“ i desiće se nešto strašno. Nedefinisani strah koji tjera na paranoju, na prebrzo odrastanje i samoinicijativno preuzimanje odgovornosti.

Kada je stao rat, to je druga najčešće izgovorena rečenica iz tog perioda, svi su nešto slavili i veselili se. Veselila sam se i ja, onako kako se veseli uz kolektivnu euforiju, ali ja tu nisam ništa posebno razumijevala. Znam samo da je tata poslije toga bio stalno kući i to je bilo nešto na šta sam se trebala naviknuti. Nekako je postalo normalno da je negdje, negdje u ratu, da ponekad dođe kući izgledajući neprepoznatiljivo dok ne okupira kupatilo i da onda opet nekad ode tamo negdje u rat. U međuvremenu život teče „normalno“ i uglavnom sama „otjeram čudovišta ispod svog kreveta“.

Sretnih sjećanja iz tog perioda koja se vežu uz riječ rat bilo je malo. Naravno da imam lijepih sjećanja iz djetinjstva ali to je nekako onaj dio koji se odvijao mimo rata, iako je trajao rat. Teško je opisati to stanje koje ti zbog odrastanja postaje normalno, iako znaš da nije normalno, ali zato što si dijete i nemaš sjećanja na to kako je normalno, onda to što je u tvom okruženju postaje normalno. Najupečatljivija sjećanja iz ratnog perioda su pogibija ujaka, sklonište, mrak, hladnoća u školskim klupama, dolazak nekih ljudi, odlazak nekih ljudi i „šarena“ kutija.

Šarena kutija je obična kutija za cipele koju sam jednog dana u školi dobila. Nasumično izvučena iz hrpe ostalih kutija i jutenih vreća, šarena kutija je nešto što tako dobro pamtim. Učiteljica nam je dijelila te kutije i govorila kako je to poklon za nas djecu u ratu od djece širom svijeta. Kutija je dobila naziv Šarena kutija jer je bila iscrtana, obojena u razne boje i sva onako vesela, sama po sebi je bila dovoljna za sreću dijeteta. Moje sjećanje je sačuvalo malo od sadržaja kutije, olovke, krpena igračka, čarape i pismo. Pismo sa imenom i prezimenom i adresom dijetata koje je napravilo tu kutiju i odvojilo svoje vrijeme i igračke za neko dijete u ratu. Nisam ništa sačuvala iz te kutije, pa ni pismo preko kojeg bih danas možda i mogla pronaći to dijete koje je sada odrasla osoba i zahvaliti za to lijepo sjećanje iz rata.

Kada odrastemo sjećanja iz djetinjstva prizivamo po osjećaju. Jesmo li se osjećali sigurno, zaštićeno, prijatno? Djeca u ratu nemaju glas, nemaju izbor. Neko nepoznat za njih odlučuje kakve će imati uspomene iz djetinjstva, neko koga nije briga.

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU