fbpx

Silvija Plat (1932 – 1963): Iz izabranih pjesama

SylviaPlath 620x336

 Preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović

OGLEDALO

Ja sam srebrno i točno. Nemam predrasuda.
Šta god gledam odmah progutam
Takvo kakvo je, nezamagljeno ljubavlju ili nevoljenjem.
Nisam okrutno, samo istinoljubljivo –
Oko malog boga, četvorougaono.
Najviše vremena razmišljam o suprotnom zidu.
Ružičast je, sa pjegicama. Toliko dugo gledam u njega
Da mislim da je dio mog srca. Ali on treperi.
Lica i tama razdvajaju nas uvijek iznova.

Sad sam jezero. Jedna se žena naginje nada mnom
Tražeći u mojim širinama ono što zbilja jest.
Onda se okreće tim lažljivcima, svijećama i mjesecu.
Vidim joj leđa i odražavam ih vjerno.
Nagradi me suzama i pokretima ruku.
Važno sam joj. Dolazi i odlazi.
Svako jutra njezino lice zamijeni tamu.
U meni je utopila mladu curu, i u meni starica
Dan za danom diže se put nje, kao strašna riba.

JUTARNJA PJESMA

Ljubav te navi kao raskošan zlatni sat,
Babica te pljesnu po tabanima, i tvoj goli krik
Svrsta se među elemente.

Naših glasova eho uveličava tvoj dolazak.
Nova statua.
U promajnom muzeju, tvoja golotinja
Baca sjenku na našu sigurnost. Stojimo okolo
bezizražajno kao zidovi.

Nisam ti majka više
Nego oblak što čisti zrcalo da odrazi vlastito sporo
Brisanje pod rukom vjetra.

Svunoć tvoj leptir-dah
Treperi u blijedoj rumeni ruža. Budim se da bih čula:
Daleko more kreće se u mojim ušima.

Jedan krik, i teturam iz kreveta, kravlji teška i cvjetna
U svojoj viktorijanskoj spavaćici.
Tvoja usta otvorena su sasvim ko mačja.
Prozorsko okno
Bijeli i guta svoje zvijezde bez sjaja. I sada iskušavaš
Svoju pregršt nota;
Jasni samoglasnici dižu se kao baloni.

TATICA

Nisi dovoljan, nisi više
Dovoljan, crna cipelo
U kojoj sam kao stopalo živjela
Trideset godina, uboga i bijela,
Jedva se usuđujući da dišem ili kišem.

Tatice, morah te ubiti. Umro si
Prije no što imah vremena –
Mramorno težak, torba puna Boga,
Sablasni kip sa starim nožnim palcem
Veliki kao iz Friska foka

I s glavom u ćudljivom Atlantiku
Gdje se lije zeleni bob preko plavog
U vodama divnog Nauseta.
Uobičavala sam moliti da te vratim tu.
Ach, du.

Na njemačkom jeziku, u poljskom gradu
Koji je sravnjen valjkom
Ratova, ratova, ratova.
Ali ime je grada obično.
Moj prijatelj Poljak
Da ih je tamo tuce ili dva veli
Pa nikad nisam znala gdje li
Nogom kroči, korijen pusti,
Nikad ne mogoh s tobom govoriti.
Jezik mi se zaglavio u vilici

Zaglavio u omči bodljikave žice.
Ich, ich, ich, ich,
Jedva mogoh govoriti.
Mislila sam svaki Nijemac da si ti.
I taj bestidni jezik

Mašina, mašina,
Otpuhnuvši me kao Židovku.
Židovku za Dahau, Aušvic, Belsen.
Počeh govoriti kao Židovka
Mislim da možda jesam Židovka.

Snjegovi Tirola, svijetlo bečko pivo
Nisu previše istinski niti
Čisti. S ciganskim pretkom i sudbom nemilom
I s tarok špilom i s tarok špilom
Mogla bih mrvu Židovka biti.

Uvijek se tebe bojah
Uz tvoju Luftwaffe, blebetanja tvoja,
I tvoj brk uredan
I arijevsko oko, plavo sjajno.
O ti, panzer-man1, panzer-man –

Ne Bog već svastika
Tako crna nimalo neba da proviri.
Svaka žena obožava Fašistu,
Čizmu u lice, beštijsko
Beštijsko srce beštije kao ti.

Stojiš pred školskom pločom, tatice,
Na mojoj slici o tebi

Rascjep ti na bradi mesto na stopalu
Ali zbog toga manji đavo nisi, ne, niti
To bi onaj crni čovjek koji mi je

Pregrizao lijepo rujno srce na dvoje.
Imah deset na dan pogreba tvojeg.
Pokušah da umrem sa dvadesetak.
I da se vratim, vratim, vratim tebi.
Mišljah da bi bile dovoljne i kosti čak

Ali su me izvukli iz vreće
I sastavili lijepkom.
I šta da činim tad sam znala.
Po tebi model sam sazdala,
Čovjek u crnom s Meinkampf izgledom

I ljubavlju da muči i tlači.
I rekla sam uzimam, uzimam2 .
I tako, tatice, za mene, svršeno je s tim.
Crni telefon – iz korijena skroz.
Glasovi ne mogu gmizati kroz.

Ako ubih jednog čovjeka, ubih dvojicu –
Vampira što veli da je ti
I krv mi je pio cijelu godinu
Sedam godina, ako želiš da znaš.
Tatice, sad možeš opet da počivaš.

Kolac je u tvom tustom crnom srcu
A seljaci te nikad ne voljahu.
Oni sad igraju i gaze po tebi.
Uvijek su znali da si to ti.
Tatice, tatice, ti kopile, slobodna sam.

< napisano 1962, objavljeno posthumno 1995>

1 Panzer-man (njem.) – čovjek u oklopu.
2 Uzimam – riječ kazana na vjenčanju

Impulsportal

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU