fbpx

Viktor Igo! Šta sve ne kaže i ne krije u sebi to čudesno ime, taj magičar riječi i simbol slobode!

kul viktor igo

(1802. - 1885)

Teško da je bilo pisca većeg i blistavijeg uspjeha: poznat u osamnaestoj godini, čuven u dvadeset petoj, slavan u tridesetoj; još je gorio bujnom mladošću a bio je vođa čitavog jednog novog književnog pokreta; vole ga i narodne mase i duhovne elite; cijela se književna mladost ushićuje njime i opija njegovim djelom; Luj XVIII i Šarl X nagrađuju njegove divne stihove; Luj-Filip ga imenuje za člana Gornjeg doma; liči na pravog književnog vladara. Prognan iz domovine, zbog buntovnog stava i slobodarskih ideja, postao je još veći u izgnanstvu, i vratio se posle devetnaest godina, kao narodni idol i sijedi prorok. Umro je u slavlju kakvo nije strekao nijedan Francuz. Prve časove svog vječnog sna prospavao je pod Slavolukom, čast koja je, pored neznanog junaka i pobjednika iz Prvog svjetskog rata, dosada samo njemu ukazana. Do Panteona, u kom počiva, otpratio ga je cijeli jedan narod, žaleći ne samo svog najvećeg pjesnika, nego i velikog čovjeka, koji je bio nadahnut svim plemenitim mislima i osjećanjima, koji je osjećao sve radosti i sve patnje, volio istinu i dobrotu i pomagao čovjeku da se uzdigne, da bude bolji i srećniji, vodeći više od trideset godina neumornu borbu protiv svih unižavajućih predrasuda, protiv teokratije i eksploatacije, protiv socijalnih nepravdi i mračnjaštva, protiv svih društvenih okova koji sprječavaju slobodan razvoj čovjeka.

Igo se - poput Getea u njemačkoj književnosti - ogledao u gotovo svim književnim vrstama, ostavivši golem opus u kojem se, međutim, teško mogu razabrati neke faze, pa niti neko spajanje klasicizma i romantizma kakvo bijaše prisutno u mnogim Geteovim djelima. Bavio se i politikom, pa je u mladosti pristao uz monarhiste, zatim se priklonio demokratima, 1848. borio se na strani republikanaca, a 1851. bio je prisiljen otići u progonstvo, đe je ostao sve do sloma Drugog carstva. Godine 1870. vratio se u domovinu i uživao slavu najvećeg francuskog književnika, koji je imao i vrlo jak uticaj na tada već u Francuskoj podosta snažno izraženo "javno mnijenje".

Pjesničku slavu je stekao već zbirkama lirskih pjesama “Istočnjačke pjesme” i “Jesenje lišće”, ali se uglavnom smatra da su mu najbolje kasnije pjesme satiričkog i refleksivnog karaktera, kao “Kazne” i “Kontemplacije”, a zapamćena je i kao grandiozni poduhvat “Legenda vjekova” , zamišljena kao niz pjesama u kojima se obuhvata cjelokupni razvitak čovječanstva. Drame su označile pobjedu romantizma u francuskom pozorištu, no u njima prevladava lirika, pa i retorika, a nedostaje prave dramske radnje. Od brojnih pak romana i pripovijedaka svjetsku su slavu stekli “Bogorodična crkva u Parizu” i “Jadnici”.

Premda je Igo bio neprikosnoveni vođa i prvak romantizma u Francuskoj, najveći dio njegovog stvaralaštva kojim je stekao svjetsku slavu ipak pripada, barem vremenski, kraju romantizma i prelazu u novu epohu, tako da ga istoričari književnosti uglavnom svrstavaju u „drugu generaciju romantičara“.

BOGORODIČNA CRKVA U PARIZU

Iako je sav u političkoj groznici, Igo se 1. septembra vraća Bogorodičinoj crkvi u Parizu. “Kupio je bocu mastila i veliki vuneni triko, odijelo zaključao, kako ne bi dolazio u iskušenje da izlazi, i sav se predao svom novom romanu. Toliko je obuzet svojim stvaralaštvom da ne osjeća ni umor ni hladnoću, i usred zime radi pored otvorenog prozora. Poslednjim kapima mastila završio je posljednje redove romana 14. januara (1831). Radeći tako silovito i munjevito, on je za četiri i po mjeseca.napisao jedno od svojih i najvećih i najboljih djela. On se toliko bio saživeo sa ličnostima svoga romana da je, po završetku, bio tužan, kao da se rastao od starih prijatelja”.

Roman je objavljen 16 marta, usred mučne političke atmosfere. Julska monarhija već je stvorila nezadovoljnike među kojima je i Viktor Igo, koji oštro napada novi poredak. Dolaskom na vlast Kazimira Periea, koji je protiv sebe imao napredne liberale i revolucionarne elemente, pojačano je nezadovoljstvo i zaoštrena politička borba. Ipak, djelo značaja i vrijednosti Bogorodičine crkve u Parizu nije moglo ostati nezapaženo i ono je za godinu dana doživjelo sedam izdanja. Opšti utisak je bio, kaže Pjer Moro, „zasjenutost i zadivljenost pred jednim takvim raskošem umjetničkih bogatstava."

Bogorodična crkva istorijski je roman. Radnja se zbiva 1482. u Parizu, a izvanredno je opisana katedrala Notre-Dame - koja simboliše romantičarski shvaćen duh srednjeg vijeka - i raspojasana svečanost na trgu pred katedralom.

Glavni lik je nakazni grbavac Kvazimodo, kojeg je kao ostavljenog dječačića našao arhiđakon Frolo, vaspitao ga i postavio za zvonara, pri čemu je Kvazimodo ogluvio od zvukova gigantskih zvona. Siže počinje kada se Frolo zaljubi u ljupku Ciganku Esmeraldu, zapravo dijete koje su Cigani ukrali. Esmeraldu noću napadaju dva muškarca, no spašava Febus de Šatoper, u koga se ona smrtno zaljubljuje. Prvi je napadač pobjegao, a drugi je uhvaćen; to je Kvazimodo, kojeg je poslao Frolo. Kvazimodo je osuđen na bičevanje i stub srama, no kada on pati od bičevanja i žeđi, a svjetina mu se izruguje, Esmeralda mu se smiluje i donosi mu vode. To je poenta: u duši grbavca nastaje preokret.

Frolo ne odustaje od namjere da se domogne Esmeralde. Posredstvom Febusa on s njom ugovara sastanak, ali kada primjećuje da je Esmeralda u Febusa zaljubljena, probode ga u nastupu ljubomore i pobjegne. Esmeralda je optužena da je pokušala ubiti Febusa, koji je ipak preživio. Podvrgnuta mučenju, ona priznaje sve što od nje traže, pa je osuđena na smrt. Febus ništa ne preduzima da je spasi, ali zato joj Frolo nudi spas ako mu postane ljubavnica. Esmeralda zaprepašćeno odbija, a Frolo dopušta izvršenje smrtne kazne.

Pred izvršenje, međutim, koje je trebalo da se obavi pred katedralom, Kvazimodo se spušta užetom i odnosi je u crkvu. Tamo je zaštićena, no ne može napuštiti katedralu, a Kvazimodo se brižno za nju stara, izbjegavajući čak da je plaši vlastitim izgledom. Pisac Grengoar, koji je ranije u napadu takođe pomogao Esmeraldi, a kojeg su oteli Cigani i odlučili ga ubiti jer nema novaca, pa se spasio tako što je Esmeralda iz samilosti pristala da se s njime vjenča "na ciganski način", skuplja gomilu Cigana i lopova kako bi oslobodili Esmeraldu. Kvazimodo je međutim brani, baca na gomilu kamenje i rastopljeno olovo, jer misli da je hoće oteti. Vojska na kraju rašćera napadače, no za vrijeme meteža bitke Frolo i Grengoar ušuljali su se u katedralu i odveli Esmeraldu. Frolo je, međutim, pred poćerom ugurao u ćeliju časne sestre Godule u obližnjem samostanu, uz povike da je to Ciganka, a Godula je mrzila Cigane, jer su joj oteli dijete. To je dijete zapravo Esmeralda, no Godula je prekasno prepoznaje prema papučici koju Esmeralda nosi kao amajliju: Esmeraldu odvedu i objese je. Frollo i Kvazimodo posmatraju vješanje, no kada Frolo prasne u smijeh, Kvaziimodo ga baci s tornja. Zatim odlazi na mjesto đe bacaju tijela obješenih, zagrli mrtvu Esmeraldu i ostaje tako do smrti.

Prema svom značenju, to je tipičan roman epohe romantizma. Sve što je oduševljavalo romantičare u njemu je prisutno: izuzetno strasni likovi, zanimljiva i zapletena fabula, pokušaj da se shvati duh srednjovjekovlja, zlo i dobro tamo đe se ne očekuju, suprotnosti Cigana i lopova s jedne strane, a državne i crkvene vlasti s druge, a iznad svega uvjerenje u moć saosjećanja. U njoj je, naime, Igo nazirao rješenje temeljnog društvenog problema odnosa između slabih i nemoćnih s jedne strane, a jakih i moćnih s druge, između potlačenih i tlačitelja, između bogatih i siromašnih, između srećnih i nesrećnih, koje prosvjetiteljstvo nije uspjelo riješiti.

Da bi istorijske i lokalne boje bile što tačnije, što vjernije stvarnosti, Igo se podrobno dokumentovao u mnogim memoarima, istorijskim spisima i arhivama. On je zatim od prikupljenog materijala probrao ono što je karakteristično za doba koje je vaskrsavao i, zahvaljujući svojim izvanrednim sposobnostima da zamisli i predstavi daleke događaje i odsutne stvari, oživio svu tu sirovu građu svojom bujnom maštom i svojim snažnim umjetničkim dahom u nizu ogromnih fresaka, slika i živopisnih prizora najrazličitije boje.

Intriga romana, međutim, plod je piščeve bogate fantazije. To isto važi i za ličnosti. Od glavnih junaka samo su Luj XI i Grengoar istorijske ličnosti. Ostale su djelo piščeve mašte i često su toliko neobične i izuzetne da ih ne možemo smatrati za predstavnike jednog određenog društva i jednog određenog doba, iako žive snažnim životom. Njihova psihologija nije produbljena, iako ima veoma tananih psiholoških analiza. Igo slika ličnosti radije prema njihovoj spoljašnosti. Po onome kako misle i šta osjećaju, one više liče na savremenog čovjeka nego na ljude XV vijeka.

Ali zato je slika staroga Pariza, njegovih običaja, naravi, vjerovanja, predrasuda, njegove umjetnosti i civilizacije ne samo umjetnički živa i kolorisana nego i istorijski vjerodostojna. Pišući o istorijskoj tačnosti Igovog romana, arheolog Fedo kaže: „Nikada,: nijedan čovjek nije napisao nijedan odlomak iz arheologije koji vrijedi kao istorija, kao tačnost, kao zanimljivost, kao boja, kao misao, stoti dio glave ’Bogorodičina crkva u Parizu’ i ‘Pariz sa visine’”. Arhitekt Lasi kaže da mu je Igov roman bio od velike pomoći pri obnovi stare katedrale, dok se Emil Mal, čuveni istoričar srednjevjekovne umjetnosti, nije ustezao da kaže: “Mi smo s mukom pokazali ono što je pjesnik osjetio intuicijom genija”

Igova vizija toliko je snažna da često sve ostale senzacije preobražava u vizuelne slike koje imaju moć priviđenja. Te su halucinacije ponekad toliko jake da ličnosti romana u mrtvim stvarima vide živa bića. Kad šatrovci jurišaju na katedralu, njima se čini da se na vrhu tornjeva sve statue đavola i zmajeva kreću, da se guje smiju, da čudovišta kevću, da salamandre duvaju u plamen a aždaje kijaju u dimu. Esmeraldi se čini da sve sprave za mučenje idu ka njoj sa svih strana da je bodu, stežu, muče.

Igo je isto tako dramatičan i slikovit evokator narodnih masa. Uz staru katedralu, narod je glavna ličnost romana, narod svih staleža "svih naravi, i svih običaja, od studenata do vlastele i šatrovaca. I, sve te mase žive snažnim životom, i kad se, radosne zabavlaju, i kad se, kivne bune ili jurišaju na Bogorodičinu crkvu. Kroz njih “upoznajemo dušu Pariza s kraja XV veka”.

Ali, ono što je najljepše i najtrajnije u ovom romanu, to je poezija u svim njenim oblicima: epska poezija u silovitom oživljavanju prošlosti, mrtvih stvari, sredina i kolektivnih bića; lirska poezija toplih pripovijesti i snažne opisne boje; dramska poezija raznolikih prizora, čas silovitih i svirepih, čas dirljivih i nježnih koji se lako i prirodno odvijaju na prostranom platnu starog Pariza.

Bogorodičina crkva u Parizu napisana je takvim jezikom i stilom da liči na divnu poemu u prozi. Igo je čarobnik riječi. Njegov je jezik raskošno bogat. Igo ima u najjačoj mjeri razvijeno osjećanje za živost, izrazitost, linije i boje. Njegova je rečenica vajana, reljefna, blistava, praskava, kolorisana, živopisna, i takmiči se sa plastičnim umjetnostima. Zbog piščevog jedinstvenog slikarskog dara, u njegovom romanu stvari žive dubljim životom nego ličnosti. Živopisnost je potisnula analizu, dekor je apsorbovao čovjeka.

Svi se kritičari bez razlike, i stari i sadašnji, dive izvanrednim stilskim bogatstvima djela, čudesnoj orgiji zvukova i tonova, i ritmičkom treperenju rečenica. Čim se djelo pojavilo, ono je svakoga zadivilo čudesnim bogatstvom jezika. „Ponekad jezik je tako čudan i neobičan da izgleda kao da se pisac služio nepoznatim slovima nekog prastarog narječja", pisao je jedan Igov savremenik, dok Tibode nalazi da je Bogorodičina crkva u Parizu jedna od kreacija francuske proze, „remek-djelo slikanja sredina" i „pravo remek-djelo umjetničkog pričanja".

Igo je majstor pripovijedačke umjetnosti. On priča živo, tečno, slikovito, jezikom koji združuje „arhaizam sa najblistavijom modernom bojom", tonom u kom se neusiljenost običnog, prostog govora miješa sa uzvišenošću, lirizmom i patetikom.

Igo je majstor i kompozicije. Sve je logički povezano i harmonički stopljeno u ovom romanu složene intrige i obilja materijala. Ni uvođenje čitavih glava iz istorije umjetnosti nije narušilo sklad ove velike freske. Lamartin je nazvao pisca “Šekspirom romana”, a njegovo djelo “epopejom srednjeg vijeka”

JADNICI

“Jadnici”, čije je objavljivanje počelo u sveskama 1862. godine, su djelo dubokog razmišljanja I dugog sazrijevanja, “san mladosti ostvaren u zrelom dobu”, u dobu kad je Igo dospio “do najviših vrhova” u svim oblicimaa stvaralašttva. U “Jadniccima” je, naime, obuhvaćen širok dijapazon francuskog društvenog života u prvoj polovini devetnaestog vijeka, u razgranatoj fabuli i mnoštvu dugih epizoda, u brojnim likovima i istorijskim situacijama. Temeljna je zamisao oblikovana u sudbini Žana Valžana. On je proveo u tamnici devetnaest godina, samo zato što je pokušao ukrasti hljeb kako bi nahranio sestrinu gladnu đecu, i što je pokušavao bježati iz zatvora. U zatvoru je, svakako, strastveno zamrzio čovječanstvo, fiktivnu pravdu i sve koji u njoj učestvuju, no nakon izlaska iz zatvora jedan je čin sve promijenio: biskup Mjuriel primio ga je na prenoćište, a Valžan mu je ujutro ukrao srebrne svijećnjake. A kada ga je opet uhvatila policija, biskup ga je oslobodio rekavši da mu je svijećnjake poklonio. Valžan je tada od čovjekomrsca postao nešto sasvim suprotno: roman prati njegov daljnji život u kome se oblikuje romantični tip takve humanosti kakvu više ništa ne može pokolebati; Valžan čak oprašta i spašava život policajcu koji ga je uporno progonio, čak i kada je Valžan postao ne samo pošten nego i dobročinitelj svim nesretnicima.

Uspjeh Jadnika bio je neposredan i ogroman, uspjeh koji opija, koji oduševljava, koji zaluđuje, ali i uspjeh koji razjaruje, jer pojedina kritika nije mogla da oprosti Viktoru Igou njegov borbeni socijalizam, njegovo žigosanje bolesti i rana jednog nezdravog društva, njegovu vatrenu ljubav prema narodu, prema njegovim bijedama i patnjama. Čak i Lamartin, koji je isprva bio „zasjenjen i opijen darom koji je postao veći od prirode", ustao je nešto docnije da brani društvo od Igove optužbe. U odgovoru na prvo Lamartinovo pismo, Igo je osvijetlio i precizirao svoje socijalne ideje i cilj svoje knjige: „Ako radikalno znači idealno, onda sam radikalan. Da, ja u svakom pogledu razumijem, želim i prizivam ono što je bolje; bolje, iako ga poelovica optužuje, nije neprijatelj dobrog, jer to bi značilo: balje je prijatelj zla. Da, društvo koje dopušta bijedu, niže je društvo, vjera koja prihvata pakao, niža je vjera, čovječanstvo koje dozvoljava rat, niže je čovječanstvo, a ja težim višem društvu, višem čovječanstvu, višoj vjeri: društvu bez kralja, čovječanstvu bez granica, vjeri bez knjige. Da, boirim se protiv svještenika koji prodaje laž i protiv sudije koji čini nepravdu. Uopštiti svojinu (što je suprotno od njenog ukidanja) uklanjajući gotovanstvo, to jest ostvariti ovaj cilj: svaki čovjek sopstvenik a nijedan čovjek gospodar, eto, to je za mene prava društvena i politička ekonomija...Ja osuđujem ropstvo, progonim bijedu, poučavam neznanje, liječim bolest, osvjetljavam noć, mrzim mržnju... Eto zašto sam napisao Jadnike. Ja sam zamislio Jadnike kao knjigu čiji je temelj bratstvo sleme napredak".

Ali napadi su bili usamljeni glasovi u buri ovacija i slavlja. „Treba slušati”, pisao je Pol
Meris, “kako ljudi dišu u vazduhu ushićenja... Svijet je opčinjen i razdragan". Jedan drugi kritičar, veoma poznat u to vrijeme, piše: „Viktor Igo i njegov slavni roman privukli su pažnju cijele Francuske. Samo se o Jadnicima govori, a sve je ostalo ništa". Igova supruga, koja se nalazi u Parizu, piše da Jadnici „izazivaju uzbuđenje kome nema ravna. Ta je knjiga u svačijim rukama; ličnosti koje su već sada postale tipovi pominju se u svakoj prilici i povodom svačega. Slike tih ličnosti nalaze se u svim izlozima
prodavnica bakroreza; ogromni plakati koji objavljuju Jadnike izlijepljeni su na uglovima svih ulica". — U jednom drugom pismu pjesnikova supruga daje sliku buntovnog nestrpljenja publike koja hoće i silom da dođe do Jadnika: „Tek je dva
sata, jadala joj se jedna prodavačica Jadnika, a popadale smo od umora. Još od šest sati ujutru stvoreni su redovi pred našim još zatvorenim dućanom. Svijet je lupao, udarao i htio da razbije vrata. Nijesmo htjele da otvorimo jer bi narod silom upao u radnju i ne bismo mogle odoljeti. Pojavila sam se na prozoru prvog sprata i govorila masama pokušavajući da im dokažem da treba redom da ulaze. Otvorila sam dućan kad mi je pritekao u pomoć jedan policajac, i uslužile smo narod. Ali, uh! Kakav dan! Pa mi smo, gospođo, imali pravu pobunu, cio se kvart uzrujao. Dok sam ja govorila sa svog prozora, susjedi su se sa svoje strane pojavili na svojim prozorima. Pogledajte da li možemo imati ijedan slobodan minut; eto, pozivaju me da otvorim depeše koje stižu".

Interesovanje za Jadnike toliko je veliko da je jednog dana, u 6 časova ujutru, gomila nestrpljivog svijeta provalila u jednu parisku knjižaru da se dokopa drugog i trećeg dijela romana. To se oduševljenje prenijelo munjevitom brzinom i van granica Francuske, po čitavom svijetu, đe milioni saosjećaju sa Žanom Valžanom, sa Fantinom, sa Kozetom, sa Marijusom. Igo je sada više nego ikada ranije građanin svijeta. Svi, od vratara do vladara s ushićenjem čitaju Jadnike. Nije onda čudo što nijedan roman francuske književnosti, tako bogate u remekdjelima blistave proze, nije dostigao popularnost Igovih Jadnika čije je glavne ličnosti usvojila narodna duša i uzdigla ih do tipova.

Slava Jadnika donekle je potamnjela kada je realizam "smijenio" romantizam, jer je kritika upozorila na prekomjernu razvodnjenost u epizodama, na prećeranu sentimentalnost, na crno/bijelu tehniku karakterizacije i na pomalo trivijalne zaplete i situacije. Ipak, premda su Jadnici doista djelo koje nije posve uspjelo zbog grandiozne zamisli - zbog koje se, možda, načelo integracije svih dijelova u cjelinu naprosto i nije moglo do kraja sprovesti - upravo takva zamisao nije samo mana nego u i nekoj mjeri sadrži i veličinu romantizma. Jadnici tako nijesu samo reprezentativno djelo jednog razdoblja i jednog "raspoloženja": likovi koji su i svojevrsni tipovi, temeljna poruka i brojne arhetipske situacije, kojima se sukobljavaju dobro i zlo i u kojima se pojavljuju temeljne dileme smisla ljudskoga života, nadahnule su i mnoga kasnija djela.

SANJARENJE

Mir dajte mi! Čas je kad se vidik puši
Krijuć lik nestalni u maglenoj tmuši, 
Čas kada ogromno sunce rudeć zgasnu. 
Požutela šuma zlati breg u seni, 
I kao da, sada, u izmak jeseni, 
Dažd i sunce riđost daju šumi jasnu. 

O, sazdati ko će, uzdić u daljini
Namah, - dok uz prozor snim ja u tišini
I dok u hodniku već se hvata tama, - 
Grad mavarski jedan neviđen i sjajan, 
Što ko vatromet će rasut, veličajan, 
Raspršiti maglu zlatnim strelicama?

Nek dođe, u meni da buknu, ožive, 
Pesme mi ko nebo to jesenje sive, 
I da čarobnim mi bleskom oči prene, 
I dugo se gaseć u obilju zlata, 
Da s kulama svojih vilinskih palata
Zupca ljubičaste vidike maglene!

Izvor:
Dušan Milačić - Viktor Igo, život i rad
Milivoj Solar - Istorija svjetske književnosti
Viktor Igo - Bogorodična crkva u Parizu; Jadnici

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU