fbpx

Prava opasnost po pisca nije toliko mogućnost (i često sigurnost) progona od strane države, koliko mogućnost da bude očaran značajkama države

790x450brodski

Josif Brodski - Nobel Lecture

Nobel Lecture December 8, 1987

I

Za nekoga tko je ponajviše privatna osoba, za nekoga tko je čitavoga svog života više volio svoju privatnu uslovljenost od bilo koje uloge društvenog značaja, a koji je u toj predanosti otišao zaista daleko – u najmanju ruku, daleko od njegove domovine, jer bolje je biti potpuni promašaj u demokraciji nego biti mučenik ili crème de la crème tiranije – za nekoga takvoga stajati iznenada za ovom govornicom ponešto je neugodno i umarajuće iskustvo.

Taj osjećaj pogoršan je ne toliko mišlju na one koji su prije mene ovdje stajali, koliko sjećanjem na one koje je ova čast mimoišla, kojima nije pružena prilika da se obrate, kao što kažu, 'urbi et orbi' s ove govornice te kojih je nagomilana šutnja jedna vrsta traženja, uzaludna, za oslobođenjem kroz ovog govornika.

Jedino što nekog može pomiriti s ovakvom situacijom jest jednostavan uvid da – iz stilskih razloga, prije svega – jedan pisac ne može govoriti za drugog pisca, osobito ne jedan pjesnik za drugog pjesnika; da, kad bi na ovom mjestu stajali Osip Mandelstam, ili Marina Tsvetaeva, ili Robert Frost, ili Ana Ahmatova, ili Wystan Auden, ni oni ne bi mogli govoriti doli u svoje ime, te da bi i oni vjerojatno osjećali određenu nelagodu.

Te sjene neprestano me uznemiruju; one me uznemiruju i danas. U svakom slučaju, ne potiču na elokventnost. U svojim boljim trenutcima, smatram sebe njihovim sveukupnim zbrojem, iako bez izuzetka inferiornim svakome od njih pojedinačno. Jer nije moguće nadmašiti ih na listu papira; niti ih je moguće nadmašiti u stvarnome životu. Upravo su njihovi životi, bez obzira koliko tragični ili gorki bili, ono što me pokreće – i više možda nego što bi trebalo – da žalim za prolaskom vremena. Ako postoji život poslije ovoga – a ja im više ne mogu nijekati mogućnost vječnog života ništa manje nego što ne mogu zaboraviti da su postojali u ovome – ako postoji drugi svijet, oni će mi, nadam se, oprostiti i kvalitetu ovoga što ću izgovoriti: napokon, nije nečije ponašanje na podijumu ono po čemu se dostojanstvo naše profesije mjeri.

Spomenuo sam ih samo petoro kojih djela i sudbina meni znače toliko mnogo, jer samo da nije bilo njih ja bih, i kao pisac i kao čovjek, vrijedio daleko manje; u svakom slučaju, ne bih danas ovdje stajao. Bilo ih je više, tih sjena – bolje čak, izvora svjetlosti: svjetiljki? zvijezda? – više, naravno, od pet. I svaki od njih sposoban je da me potpuno ušutka. Značajan je broj takvih u životu bilo kojeg savjesnog čovjeka od riječi; u mom slučaju, on se udvostručuje, zahvaljujući dvjema kulturama kojima je sudbina odredila moje pripadanje. Stvari ne postaju lakše pomislim li na suvremenike i kolege pisce obiju kultura, pjesnike i pisce fikcije kojih darovitost rangiram iznad svoje vlastite, a koji bi, da su se zatekli za ovom govornicom, odavno prešli na stvar, jer bi, u to sam uvjeren, imali više svijetu za reći od mene.

Dopustit ću sebi, stoga, ovdje nekoliko opaski – nepovezanih, koje su spoticaj, možda čak i zbunjuju u svojoj nasumičnosti. Međutim, količina vremena koja mi je određena da predstavim svoje misli, kao i svoju profesiju, možda će me zaštiti, barem dijelom, od optužbi da sam kaotičan. Čovjek moje profesije malo kad traži sistematičan način razmišljanja; u najgoremu, tvrdi da ima sistem – ali čak i tada, u njegovom slučaju, on posuđuje od okoline, od društvenog uređenja, ili od predanosti filozofiji iz vremena nježne dobi. Ništa ne uvjerava umjetnika više o proizvoljnosti sredstava kojima pribjegava da postigne cilj – koliko god trajan bio – od samog kreativnog procesa, procesa stvaranja. Stih uistinu nastaje, riječima Ahmatove, iz smeća; korijeni proze nisu ništa časniji.

II

Ako umjetnost ičemu uči (prije svega umjetnika), onda ga uči privatnosti ljudskoga stanja. Kao najstariji i ujedno najdoslovniji oblik privatnoga poduzeća, ona gaji u čovjeku, svjesno ili nesvjesno, osjećaj jedinstvenosti, individualnosti, odvojenosti – pretvarajući ga tako iz društvene životinje u autonomno „Ja“.Štošta se može dijeliti: krevet, šnita kruha, uvjerenja, ljubavnica, ali ne i, recimo, pjesma Rainera Rilkea. Umjetničko djelo, posebno književno, a pjesma pogotovo, oslovljava čovjeka u četiri oka, ulazeći s njim u izravnu vezu, oslobođenu svih posrednika.

Iz tog razloga umjetnost uopće, književnost posebno, a poezija pogotovu, i nije baš omiljena kod šampiona javnog dobra, majstora masa, glasnika historijske nužnosti. Stoga, tamo gdje je umjetnost nastupila, gdje je pjesma pročitana, oni otkrivaju, umjesto očekivanog pristanka i jednodušnosti, indiferentnost i polifoniju; umjesto odlučnosti na djelovanje, nezainteresiranost i nevoljnost. Drugim riječima, u male nule, s kojima inače operiraju šampioni javnog dobra i vladari masa, umjetnost umeće „točku, točku, zarez i minus“, transformirajući svaku nulu u maleno, iako ne uvijek lijepo, lice čovjeka.

Veliki Baratinski, govoreći o svojoj muzi, pripisao joj je posjedovanje „nesvakidašnjeg izgleda“. Čini se da u stjecanju ovog „nesvakidašnjeg izgleda“ leži smisao ljudske egzistencije, budući da smo za ovu nesvakidašnjost, izgleda, genetički pripremljeni. Nije važnoje li netko pisac ili čitatelj, zadatak mu se sastoji u ovladavanju vlastitim životom, koje nije nametnuto ili propisano izvana, bez obzira kako plemenito njegova vanjština izgledala. Svakome od nas dan je samo jedan život, a vrlo dobro svi znamo kako sve to završava. Šteta bi bilo ovu jedinu priliku proćerdati na tuđi izgled, tuđe iskustvo, na tautologiju – to žalosnije što glasnici historijske nužnosti, zbog čijih molbi je čovjek možda spreman pristati na ovu tautologiju, neće s njim poći u grob niti mu dati jedno obično hvala.

Jezik i, pretpostavljamo, književnost stvari su starije i neizbježnije, trajnije od bilo kojeg oblika društvenog uređenja. Odbojnost, ironija, ili indiferentnost prema državi, često izražena u književnosti, u biti je reakcija neprolaznoga – još bolje, beskonačnoga – protiv prolaznoga, protiv konačnoga. U najmanju ruku, dok se god država upliće u stvari književnosti, književnost ima pravo uplitati se u državne stvari. Politički sistem, oblik društvenog uređenja, poput bilo kojeg drugog sistema, po definiciji je oblik prošlog vremena koji se nastoji uspostaviti iznad stvarnosti (često i iznad budućnosti); a čovjek čija je profesija jezik zadnji je čovjek koji to smije zaboraviti. Prava opasnost po pisca nije toliko mogućnost (i često sigurnost) progona od strane države, koliko mogućnost da bude očaran značajkama države, koje su, bilo da je riječ o monstruoznim bilo o trenutnim promjenama na bolje, uvijek privremene.

Državna filozofija, njezina etika – a da ne spominjemo njezinu estetiku – uvijek su „jučer“. Jezik i književnost uvijek su „danas“, i često – osobito u slučaju ortodoksnog političkog sistema – uspostavljaju „sutra“. Jedna od zasluga književnosti upravo je u tome što pomaže osobi da vrijeme svoje egzistencije učini posebnijim, da se razlikuje od gomile svojih predaka koji su poput njega brojevi, da izbjegne tautologiju – tj. sudbinu, koja je poznatija pod terminom „žrtva povijesti“. Ono zbog čega je umjetnost upće, a posebno književnost, izuzetna, što je razlikuje od života, jest njezin prezir prema ponavljanju. U svakodnevnom životu šalu možeš ispričati tri puta i, tri puta nasmijavajući publiku, postati zvijezda zabave. U umjetnosti ova vrsta ponašanja naziva se „kliše“.

Umjetnost je recoilless oružje čiji razvoj nije uvjetovan individualnošću umjetnika, nego dinamikom i logikom samoga materijala, prethodnom sudbinom sredstva koje je svaki put tražilo (ili predlagalo) kvalitativno novo estetsko rješenje. U posjedovanju vlastite genealogije, dinamike, logike i budućnosti, umjetnost nije sinonim nego u najboljem slučaju paralela povijesti; a egzistira neprestanim stvaranjem nove estetske realnosti. Zato je često smatraju „prethodnicom napretka“, prethodnicom povijesti, koje je glavni instrument – zašto ne bismo još jednom citirali Marxa – upravo kliše.

U današnjem dobu postoji uistinu široko rasprostranjeno mišljenje koje zahtijeva da pisac, osobito pjesnik, u svome radu treba koristiti jezik ulice, jezik gomile. Unatoč svom njezinom demokratičnom prividu, njezinim opipljivim prednostima za pisca, tvrdnja je to posve apsurdna i pokušaj je podređivanja umjetnosti, u ovom slučaju književnosti, povijesti. Samo i jedino ako smo riješili da je vrijeme za Homo sapiensa da se zaustavi u svome razvoju, književnost bi trebala govoriti jezikom naroda. U suprotnom, narod je taj koji bi trebao govoriti jezikom književnosti.

U cjelini, svaka nova estetska realnost čini čovjekovu etičku realnost preciznijom. Jer, estetika je majka etike; kategorije „dobrog“ i „lošeg“ su, prije svega, estetske kategorije, koje u najmanju ruku etimološki prethode kategorijama „dobra“ i „zla“. Ako u etici nije „sve dopušteno“, to je onda zato što upravo nije „sve dopušteno“ u estetici, jer je broj boja u spektru ograničen. Djetešce koje plače i odbija stranca ili koje mu, suprotno tomu, pruža ruke, čini to instinktivno, praveći estetski izbor, a ne moralni.

Estetski izbor visoko je individualna stvar, a estetsko iskustvo uvijek je osobno. Svaka nova estetska realnost čini nečije iskustvo još privatnijim; i ova vrsta privatnosti, pretpostavljajući s vremena na vrijeme naznaku književnog (ili drugog) ukusa, po sebi može postati, ako ne jamac, onda oblik obrane protiv porobljivanja. Jer čovjek s ukusom, osobito književnim, manje je podložan refrenima i ritmičkim bajanjima tipičnima za bilo koju vrstu političke demagogije. Stvar nije toliko u tome da vrednota stoji kao jamac pravljenja remek djela, koliko u tome da je zlo, osobito političko zlo, uvijek loš stilist. Što je suštinskije estetsko iskustvo pojedinca, to je zdraviji njegov ukus, što oštriji moralni fokus, to je on slobodniji – aline nužno i sretniji.

Upravo zato u ovom primijenjenom, a ne platonskom, smislu trebamo razumijeti opasku Dostojevskog da će ljepota spasiti svijet, ili uvjerenje Matthewa Arnolda da će nas poezija spasiti. Vjerojatno je prekasno za svijet, ali za čovjeka pojedinca uvijek ima šanse. Estetski ukus u čovjeka se razvija vrlo brzo, jer, čak i bez punog razumijevanja tko je i što mu zapravo treba, osoba instinktivno zna što joj se sviđa i što joj ne odgovara. U antropološkom pogledu, dopustite da ponovim, ljudsko biće je najprije esetsko stvorenje, a tek onda etičko. Stoga, nije umjetnost, osobito književnost, nuspojava razvoja naše vrste, nego upravo obrnuto. Ako je ono što nas razlikuje od drugih članova životinjskog carstva govor, onda je književnost – i osobito poezija, kao najviša forma izražavanja – govoreći otvoreno, cilj naše vrste.

Daleko od toga da sam za ideju obveznih vježbi u slaganju stihova; međutim, poddioba društva na inteligenciju i „sve ostale“ čini mi se neprihvatljivom. U moralnim terminima, ova situacija je usporediva s poddiobom društva na siromašne i bogate; no, ako se ipak mogu pronaći neki čisto fizički ili materijalni razlozi za postojanje društvene nejednakosti, za intelektualnu nejednakost oni su nezamislivi. Jednakost u ovom smislu, kao nigdje drugo, zagarantirana nam je prirodom. Ne govorim o obrazovanju, nego o obrazovanju u govoru, u kojemu i najmanja nepreciznost može uzrokovati lažni izbor u nečijemu životu. Postojanje književnosti prethodi postojanje u književnom smislu – i ne samo u moralnom smislu, nego i leksičkom. Ako neko muzičko djelo dopušta osobi mogućnost izbora između pasivne uloge slušatelja i aktivne uloge izvođača, književno djelo – umjetnost koja je, da se poslužimo Montaleovim izrazom, beznadno semantička – osuđuje ju isključivo na ulogu izvođača.

U toj bi se ulozi, čini mi se, osoba trebala pojavljivati češće nego u drugima. Štoviše, čini mi se da, kao rezultat eksplozije stanovništva i u međuvremenu sve veće atomizacije društva (npr. sve veća osamljenost pojedinca), ova uloga za osobu postaje sve neizbježnijom. Ne mislim da znadem više o životu od bilo koga drugog mojih godina, ali čini mi se da je knjiga, u svojstvu sugovornika, pouzdanija od prijatelja ili drage osobe. Roman ili pjesma nisu monolog, već razgovor pisca s čitateljem, razgovor, ponavljam, koji je vrlo intiman, koji isključuje sve druge – ako hoćete, uzajamno mizantropan. Za vrijeme ovog razgovora pisac je jednak čitatelju, kao i obrnuto, bez obzira je li pisac dobar ili ne. Ova jednakost jest jednakost svijesti. Ostaje u osobi čitavoga njezinog života u formi sjećanja, maglovitog ili jasnog; i, prije ili kasnije, prikladno ili ne, uvjetuje njezino ponašanje. Upravo sam na ovo mislio kada sam govorio o ulozi izvođača, to prirodnijoj jer je roman ili pjesma proizvod uzajamne usamljenosti – bilo pisca bilo čitatelja.

U povijesti naše vrste, povijesti Homo sapiensa, knjiga je antropološki razvoj, sličan u biti izumu točka. Pojavljujući se da bi nam dala neku ideju ne toliko o našim počecima koliko o onomu za što je taj sapiens sposoban, knjiga označava način prenošenja kroz prostor iskustva, brzinom okretanja stranice. Ovaj pokret, kao i svaki pokret, postaje let od zajedničkog nazivnika, od pokušaja da se uzdigne njegov pravac, koji prije nije dosezao više od njuške, do naših srca, savjesti i naše imaginacije. Ovaj let je let u pravcu „nesvakidašnjeg izgleda“, u pravcu brojača, pravcu autonomije, pravcu privatnosti. Bez obzira na čiju smo sliku stvoreni, već nas je 5 milijardi, za ljudsko biće nema druge budućnosti osim one koju ocrtava umjetnost. Inače, ono što je pred nama jest prošlost – politička, prije svega, sa svim svojim masovnim policijskim zabavnim sadržajima.

U bilo kojem slučaju, stanje društva u kojemu su umjetnost općenito, a književnost posebno, vlasništvo ili povlastica manjine, izgleda mi nezdravo i opasno. Ne tražim da se državu zamijeni knjižnicom, iako me je ta misao često posjećivala; ali u mojoj glavi nema mjesta za sumnju da bi, da smo birali naše vođe na temelju njihovog čitalačkog iskustva, a ne prema njihovim političkim programima, bilo mnogo manje tuge na zemlji. Čini mi se da bi potencijalne gospodare naših sudbina trebalo pitati, prije svega, ne o tomu što misle o vanjskoj politici, nego o tome kako gledaju na Stendhala, Dickensa, Dostojevskog. Ako je samo zbog toga sveukupnost književnosti uistinu ljudska raznolikost i izopačenost, onda je ona pouzdan protuotrov za svaki pokušaj – bilo do sad poznati ili koji će tek biti izmišljen – totalnog masovnog rješenja za probleme ljudske egzistencije. Kao oblik moralnog osiguranja, u najmanju ruku, književnost je pouzdanija od sustava vjerovanja ili filozofskog učenja.

Budući da ne postoje zakoni koji nas mogu zaštiti od nas samih, nijedan kazneni zakon nije sposoban spriječiti istinski zločin protiv književnosti; iako možemo osuditi činjenično suzbijanje književnosti – progon pisaca, cenzuru, spaljivanje knjiga – nemoćni smo kada je riječ o nasilju najgore vrste: nečitanju knjiga. Za taj zločin, osoba plaća svojim ukupnim životom; ako je prekršitelj nacija, cijena je vlastita povijest. Živeći u zemlji u kojoj živim, ja bih prvi trebao biti spreman povjerovati da postoji međusobna povezanost između nečijeg materijalnog blagostanja i njegove književne neukosti. U tome me sprječava povijest moje zemlje u kojoj sam rođen i odrastao. Jer, svedena na uzrok i posljedicu, na krutu formulu, ruska tragedija je upravo tragedija društva u kojemu je književnost postala privilegija manjine: slavljene ruske inteligencije.

Nemam namjeru proširivati dalje temu, nikakvu želju u tamno zaviti večer mislima o desecima milijuna ljudskih života koje su uništili milijuni drugih, jer ono što se dogodilo u Rusiji u prvoj polovici dvadesetog stoljeća dogodilo se prije uvođenja atomskog oružja – u ime trijumfa političke doktrine čija se defektnost već manifestirala u činjenici da svoje realiziranje traži ljudsku žrtvu. Samo ću reći da vjerujem – ne empirijski, avaj, nego samo teorijski – da je, za nekoga tko je čitao puno Dickensa, upucati sebi sličnoga u ime neke ideje problematičnije nego što je to za nekoga tko uopće nije čitao Dickensa. A govorim upravo o čitanju Dickensa, Sterna, Stendhala, Dostojevskog, Flauberta, Balzaca, Melvillea, Prousta, Musila, i tako dalje; odnosno, o književnosti, a ne o pismenosti ili obrazovanosti. Učen, obrazovan čovjek, zasigurno je posve sposoban, nakon čitanja ove ili one rasprave ili traktata, ubiti sebi sebi sličnoga te čak čineći to iskusiti ushićenje u uvjerenju. Lenjin je bio učen, Staljin je bio učen, Hitler isto tako; a Mao Ce Tung čak je pisao stihove. Ali ono što im je svima zajedničko jest to što je njihova lista za odstrijel bila duža od liste knjiga koje su pročitali.

Međutim, prije nego što prijeđem na poeziju, želim dodati da bi bilo smisleno rusko iskustvo shvatiti kao upozorenje, ako ni zbog čega drugog onda zato što je socijalna struktura Zapada sve do sada, u cjelini, analogna onomu što je postojalo u Rusiji prije 1917. (Ovo, usput rečeno, objašnjava popularnost psihološkog romana 19. stoljeća na Zapadu, te relativno slab uspjeh moderne ruske proze. Društveni odnosi koji su u Rusiji isplivali u Dvadesetom stoljeću po svoj prilici čitatelju nisu manje egzotični od imena likova, koja ga sprječavaju da se s njima identificira.) Na primjer, broj političkih stranaka, u predvečer oktobarskog udara iz 1917., nije manji od onoga kakav je danas u Sjedinjenim Državama ili u Britaniji. Drugim riječima, nepristran promatrač bi mogao zamjetiti da Devetnaesto stoljeće na Zapadu još uvijek traje, dok je u Rusiji došlo svome kraju; i ako kažem da je završilo u tragediji, to je prije svega zbog visine ljudske cijene po kursu te socijalne – ili kronološke – promjene. Jer u stvarnoj tragediji ne pogiba junak, nego kor.

III

Iako je čovjeku, kojemu je ruski materinji jezik, govoriti o političkom zlu prirodno kao što je probavljanje, ovdje želim promijeniti temu. Ono što je pogrešno s diskursima o očiglednomu jest što kvare svijest svojom lakoćom, brzinom s kojom daju moralnu udobnost, osjećaj bivanja u pravu. U tome leži njihova napast, slična u svojoj prirodi napasti socijalnog reformatora koji rađa ovo zlo. Ostvarenje, ili radije razumijevanje, ove napasti, i njezino odbacivanje donekle snose odgovornost za sudbine mnogih mojih suvremenika, odgovornost za književnost koja se pojavila iz njihova pera. Ona, ta književnost, nije bila niti bijeg od povijesti niti njezino umotavanje, kao što to možda izgleda izvana. „Je li moguće pisati muziku nakon Auschwitza?“ pitao se Adorno; a isto pitanje, onaj kome je bliska ruska povijest, može ponoviti umetanjem riječi gulag – i ponavljajući ga čak i s većim opravdanjem, budući da je broj ljudi koji su stradali u Staljinovim gulazima daleko veći od žrtava njemačkih logora. „A je li moguće jesti svoj ručak?“, uzvratio je jedne prilike američki pjesnik Mark Strand. U svakom slučaju, generacija kojoj pripadam pokazala se sposobnom pisati tu muziku.

Ta generacija – generacija rođena točno u vrijeme kada je krematorij u Aschwitzu bio u punom pogonu, kada je Staljin bio na vrhuncu svoje bogolikosti, apsolutne moći, kojoj kao da je sama majka priroda bila pokrovitelj – ta je generacija došla na svijet, izgleda, kako bi nastavila ono što je, u teoriji, trebalo biti prekinuto u krematorijima i bezimenim masovnim grobnicama Staljinovog arhipelaga. Činjenica da sve nije bilo prekinuto, barem ne u Rusiji, u nemaloj mjeri može biti pripisano mojoj generaciji, a ja nisam ništa manje ponosan što joj pripadam od toga što stojim danas ovdje.

A činjenica moga stajanja ovdje odavanje je priznanja uslugama koje je je ta generacija dala kulturi; prisjećajući se Mandelstamove rečenice, dodao bih, svijetu kulture. Gledajući nazad, mogu ponovno reći da smo počinjali u praznom – uistinu, strašno pustom – mjestu, i da smo, više intuitivno nego svjesno, težili upravo ponovnom stvaranju efekata kontinuiteta kulture, rekonstrukciji njezinih formi i tropa, prema ispunjenju njezinih malobrojnih preživjelih, i često potpuno kompromitiranih, formi, s našim vlastitim novim, ili novima za nas, suvremenim sadržajima.

Tu se, izgleda, nalazio drugačiji put: put daljnje deformacije, poetika ruševina i ostataka, minimalizma, zaustavljenog daha. Ako smo ga odbacili, učinili smo to nikako ne jer smo mislili da je to put auto-dramatizacije, ili jer smo bili izuzetno dirnuti idejom očuvanja urođene plemenitosti formi kulture kakvu smo poznavali, formi koje su u našoj svijesti bile isto što i forme ljudskog dostojanstva. Odbacili smo ga jer izbor nije zapravo bio naš, nego ustvari, izbor same kulture – a taj je izbor, opet, bio estetski, a ne moralni.

Bez sumnje, prirodno je da osoba samu sebe doživljava ne kao instrument kulture, nego, suprotno, kao njezin kreator i čuvar. No ako ja danas tvrdim suprotno, ne činim to zato što primičući se kraju Dvadesetog stoljeća postoji određeni šarm u parafraziranju Plotina, Lorda Shaftesburija, Schellinga ili Novalisa, nego zato što, za razliku od svih drugih, pjesnik uvijek zna da je ono što se u žargonu zove glasom Muze u stvarnosti diktat jezika; da nije jezik jednostavno njegov instrument, nego da je on sredstvo kojim jezik nastavlja svoje postojanje. Jezik, međutim, čak i ako ga zamislimo kao neko oduhovljeno biće (što bi bilo sasvim opravdano), nije sposoban za etički izbor.

Osoba ima namjeru pisati pjesmu iz brojnih razloga: da osvoji srce voljenoga; da izrazi svoj stav prema stvarnosti koja ga okružuje, bilo da je riječ o pejzažu ili državi; da zabilježi stanje uma u određenom trenutku; da ostavi – kako on misli u tom trenutku – svoj trag na Zemlji. On pribjegava ovoj formi – pjesmi – najvjerojatnije iz nesvjesnih mimetskih razloga: crni okomiti ugrušak riječi na bijelom listu papira zasigurno ga podsjeća na njegovu vlastitu poziciju u svijetu, na ravnotežu između prostora i njegovoga tijela. Ali bez obzira na razloge zbog kojih uzima pero, i bez obzira na iz pera proizišle učinke na publiku – koliko god veliki ili neznatni oni bili – neposredna posljedica ovog posla jest osjećaj direktnog dolaženja u kontakt s jezikom ili, prezicnije, osjećaj neporednog postajanja ovisnim o njemu, o svemu što je već rečeno, napisano ili njime postignuto.

Ova ovisnost je apsolutna, despotska; ali ona isto tako i oslobađa. Jer, budući uvijek stariji od pisca, jezik još uvijek posjeduje kolosalnu centrifugalnu energiju koju mu daje njegov vremenski potencijal – to jest, sve vrijeme koje stoji pred njim. Taj potencijal nije u tolikoj mjeri utvrđen kvantitativnošću nacije koja ga govori (iako jest utvrđen i time), koliko kvalitetom pjesme napisane na njemu. Dovoljno je samo spomenuti autore grčke i rimske starine; dovoljno je sjetiti se Dantea. Ali i ono što se stvara danas na ruskom ili engleskom, na primjer, osigurava postojanje ovih jezika još barem sljedeći milenij. Pjesnik je, ponavljam, sredstvo kojim jezik nastavlja svoje postojanje – ili, kao što kaže moj ljubljeni Auden, on je onaj preko kojeg jezik živi. Ja koji pišem ove retke prestat ću postojati; tako ćete i vi koji ih čitate. Ali jezik kojim su napisani i na kojemu ga čitate ostat će ne samo zato što je jezik trajniji od čovjeka, nego zato što je sposobniji za promjenu.

Onaj tko piše pjesmu, međutim, piše ju ne da se udvara slavi potomstvom, mada se često nada da će ga pjesma nadživjeti, barem nakratko. Onaj tko piše pjesmu čini to zato što jezik došaptava, ili jednostavno diktira, sljedeći redak. Počinjući pjesmu, pjesnik u pravilu ne zna kakva će ona na kraju biti, i katkad je vrlo iznenađen onim što dobije, jer često to bude bolje nego što je on očekivao, često njegove misli odu dalje nego što je računao. I to je trenutak kada budućnost jezika upadne u njegovu sadašnjost.

Tri su, kao što znamo, načina spoznaje: analitički, intuitivni i onaj koji je biblijskim prorocima bio poznat kao otkrivenje. Ono što peziju razlikuje od svih drugih oblika književnosti jest što ona koristi sva tri načina odjednom (gravitirajući uglavnom oko drugog i trećeg). Jer sva tri se nalaze u jeziku; a ima trenutaka kada se, posredstvom samo jedne jedine riječi, jedne rime, pisac pjesme uspije naći gdje nitko prije njega nije bio, štoviše, možda, gdje ni on sam nije mogao nikada zamisliti. Onaj tko piše pjesmu piše ju iznad svega drugoga zato što je stihotvorstvo nevjerojatno ubrzanje svijesti, mišljenja, razumijevanaj univerzuma. Onaj tko jednom iskusi ovo ubrzanje više nije sposoban napustiti priliku da ponovi to iskustvo; postane ovisan o ovom procesu kao što drugi postanu ovisni o drogi ili alkoholu. Onaj tko se nađe u ovoj vrsti ovisnosti o jeziku je, pretpostavljam, ono što zovu pjesnikom.

S ruskog na engleski Barry Rubin.

S engleskog Hrvoje Vranješ

Iz: Nobel Lectures, Literature 1981-1990, Editor-in-Charge Tore Frängsmyr, Editor Sture Allén, World Scientific Publishing Co., Singapore, 1993

Prometej.ba

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU