fbpx

Miroslav Krleža, ‘Marginalije o gradovima i ljudima’ (priredio Vlaho Bogišić, Naklada Ljevak, Zagreb 2016): Asketski pristup oblikovanju fragmenata pomaže kao tip ‘direktne akcije’: s minimalnim krležijanskim naporom, s njegovom rečenicom-dvije, mogu se srušiti čitavi vagoni naših dnevnopolitičkih i medijskih fabrikacija

ua6b7gipqw3dn7saxqtfchqbt68

Branimira Lazarin

Pred nama su novopriređene Krležine ‘Marginalije o gradovima i ljudima’ u obliku 133 fragmenta što ih je izabrao leksikograf i pisacVlaho Bogišić, oslonivši se pritom na simboličnu posvetu formi i naslovu Krležinih originalnih ‘133 varijacija na razne teme’, objavljenih u časopisu ‘Republika’ 1959. godine. Zbirka fragmenata predstavlja selekciju iz građe zapisa Miroslava Krleže, iz vremena njegova rada na enciklopedijama Leksikografskog zavoda. Krleža je ovakve marginalije počeo bilježiti 1952., ‘a nije odustao ni kada je 1971. tiskan posljednji, osmi svezak Enciklopedije Jugoslavije, vjerojatno sve do svoga faktičnoga povlačenja iz ustanove sredinom 1977. godine’, kako u napomeni izdanja objašnjava Bogišić.

Zbirka od svega 133 vrlo kratkih marginalija sljednica je mnogo opširnijeg izbora ‘Marginalija’ u izdanju beogradskog ‘Službenog glasnika’ iz 2011., koji je također priredio Bogišić. Netom nakon beogradskog izdanja, u arhivu Leksikografskog zavoda pronađen je još koji fascikl Krležinih bilješki uz Enciklopediju Jugoslavije, ‘pa su tako pojedine marginalije prvi put dostupne u ovome izdanju’.

Koje su točno marginalije premijerne u ovom izdanju, kao i tko je točno tko, kakav i zašto u socijalnoj i političkoj mreži koju Krleža kojiput dijeli s čitateljem širokom gestom, a kojiput namjerno škrtari na sramotu čitateljeve neupućenosti ili neukosti – ne isplati se provjeravati. Isplati se, međutim, usporedna igra s ovim Krležinim ‘natuknicama’ u dvama izdanjima, beogradskom (koji ima tisuću marginalija) i džepnom zagrebačkim, jer se tako najbrže uočavaju, uvjetno rečeno, prednosti i mane novog uredničkog izbora.

Iz naslova je jasno da priređivač želi čistu, kratku formu Krležinih bilješki o konkretnosti svijeta kroz vizuru njegovih protagonista u različitim oblicima urbanosti kao temeljne kategorije dostojanstva ozbiljnih ljudi u borbi protiv provincijalizma. Obuhvaćene su natuknice o gradovima i biografije zaslužnih, a namjerno izostavljena leksikografija bliže i dalje (Krležine) političke povijesti. Tim legitimnim izborom neće, naravno, svatko biti zadovoljan. Najprije zato što se dugo čekalo na zagrebačko izdanje (bilo kakvog) izbora marginalija, pa su – što logikom aktualnosti dnevne politike, a nešto i čitateljskom navikom ‘provjere’ Krležinih motivskih ‘općih mjesta’ u obzoru zajedničke političke povijesti ovih prostora – očekivanja vjerojatno pomalo iznevjerena.

Bogišić inzistira na destilaciji leksikografskih bilješki općih društveno-povijesnih činjenica i osoba, želi pokazati najtočniju moguću Krležinu pregnantnost, mini-formu. Naravno, Krležina ubojita dijagnostika izviruje iz svakog sintaktičkog atoma, pa je gotovo nevažno po dijagnostiku hoće li marginalijski komentar biti manje ili više kraćen. Bogišić se pri izboru, razumije se, vodio opreznim poštovanjem prema autorovim cjelinama bilješki. Naslovi fragmenata uvijek su preuzimani iz samih enciklopedijskih natuknica, ali je fragmente priređivač negdje uzimao u kraćem, a negdje u izvornom obliku. A iz igrivosti navedene usporedbe izdanja ‘Marginalija’ zaključujemo jedino da je zagrebačko džepno izdanje, elegantno dajdžestirano, rađeno u ključu prijateljskog, univerzalističkog, krležijanskog uvjerenja u historijsku ‘ahistoričnost’ osnovnih motiva upućenog svijeta i ljudskih kvaliteta. Za razliku dakle od impozantne ‘crne knjige’ beogradskog izdanja, ovo izdanje Naklade Ljevak moralo bi se promatrati kao prvo, tanko, u pretpostavljenom bibliotečnom nizu gdje će ispasti da moraš, kao i omiljene sličice, polako ‘skupiti sve Krleže’, da bi ubuduće čitateljski zaokružio čitav fond leksikografskih marginalija, onih koje su istraživačima dostupne.

Ali valja se veseliti takvom ritmu. Objavljivanje bilo koje Krležine knjige kod nas je kulturni događaj, a u kondicijama svakodnevice taj događaj ima i blagotvornu dimenziju: uz dijagnostiku ide i Krležin komički odušak, na sreću inteligencije čitatelja. Kao što je bio pametniji od svojih suvremenika, Krleža je pametniji i od nas i od naših (političkih) suvremenika. To bi bio, ukratko ali ne i simplificirano, odgovor sve češćem javnomedijskom ‘prizivanju’ situacije u kojoj bi Krleža bio ‘naš stvarni suvremenik’, pa bi, eto, danas nedvojbeno koristio SMS-poruke ili bi se svrstao/ne svrstao na popis nezadovoljnih aktualnim ministrom kulture. ‘Marginalije o gradovima i ljudima’ antipod su takvoj ležernosti u mišljenju o ‘osuvremenjivanju’. Bogišićeva odluka da asketski pristupi oblikovanju fragmenata ovdje čak pomaže kao tip ‘direktne akcije’, gdje se s minimalnim krležijanskim naporom, tek s njegovom rečenicom-dvije, mogu srušiti čitavi vagoni naših dnevnopolitičkih i medijskih fabrikacija. Također, odluka da se marginalije u prvom redu (nastavku?) posvete biografijama historijskih figura (Jugoslavije i svijeta) uvijek je dobra, da se pretresu standardi školske, akademske ili usmenograđanske povijesti. Šteta što novinski prostor ne omogućava više, nego tek minimum ilustracije takvih marginalijskih primjera.

Gotovo nasumce biramo, iako je upadljivost očita. Dakle enciklopedijska natuknica ‘Božo Banac’. Dubrovački brodovlasnik (1883-1945.), po aktualnoj leksikografskoj natuknici LZMK-a ‘pokrenuo je 1924. osnivanje Jugoslavensko-amerikanske plovidbe, a 1928. utemeljio Jugoslavenski Lloyd; kao prvi strani brodovlasnik postao je 1936. stalni član glavnog odbora londonskoga Lloyd’s Register of Shipping, za II. svjetskog rata Saveznicima stavio na raspolaganje svoje brodove’. U Krležinoj marginaliji on je ‘bio jedan od najvećih korupcionista predratne Jugoslavije, koju danas naši ideolozi ocjenjuju ne pretjerano lijepim historijskim epitetonom tamnica naroda. B. B. klasičan je primjer bezobzirnog kapitaliste, koji djeluje u zaostalom seljačkom ambijentu brutalnim metodama iz vremena prvotne akumulacije, sa solidnim bankarskim vezama…’ Bogišić u zagrebačkom izdanju ovu marginaliju završava Krležinom konstatacijom da je ‘šematski registarski način prikazivanja fakata bez ikakvog političkog i socijalno-ekonomskog komentara u ovakvim stvarnim slučajevima svakako odiozan’; dok u originalnoj, beogradskoj verziji ta marginalija završava nešto snažnijim tonom koji danas odjekuje posebnom rezonancom. ‘Govorilo se u okviru same redakcije o generalnoj liniji kako bi trebalo prikazati ulogu kapitala i kapitalista? Da Enciklopedija ne treba da bude apologijom kapitalističkog aktiviteta, to je izvan sumnje.’

U korpusu ovog izdanja marginalija preporučamo, primjerice, da bacite oko i na bilješku o Augustu Cesarcu, gdje je Krleža, očito, posve ignorirao predložak leksikografske natuknice i napisao posvetu Cesarcu, zapravo pišući (i) o sebi; baš kao i u slučaju bilješke o A. G. Matošu. Da vidite, nasumce otvarajući knjigu, kako, izvan svake Krležine sumnje, valja tretirati književnost Mile Budaka (‘politička podloga i okolnosti u okviru kojih se odvijalo Budakovo književno djelo ne mogu se odvojiti’) i što znači Ljudevit Gaj na ‘našem dekorativnom panou’, a po čemu je ipak ‘Jugoslavjanski Prometej’.

Novosti

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU