fbpx

Koci1

Foto: tripadvisor.com

Siromašni seljak Mija Slatka Duša slika je dobrodušnog čovjeka koji se bori za pravdu i opstanak korijena i kućnog praga koje mu oduzimaju. Petar Kočić je kroz opise prirode u Miji oslikao ljubav koju je osjećao prema svom Krajišniku. Mijine suze nad otetom zemljom su zapravo Kočićeve suze. 

Piše: Ilijana Božić

Pripovijetku „Grob slatke duše“ Kočić je napisao prije 120 godina i u nju je utkao svu tugu i nesreću koju je osjećao nad sudbinom krajiškog seljaka kome je austrougarska vladavina zagorčavala život. Osjetio je bič te vladavine i sam Kočić dok mu je dušu izjedala nepravda. Zemlja koju oduzimaju Miji bila je jedan od glavnih motiva prestanka osmanlijske vlasti i dolaska nove, austrougarske.

Austrougarska je od velikih sila tražila da joj povjere okupaciju Bosne i Hercegovine dok su se Osmanlije povlačile, a kao glavni razlog navodila je nesposobnost turske vlasti da riješi pitanje agrara, tvrdeći da samo jedna jaka sila može to postići. Ta sila su naravno bili oni, Austrougari.

Tako je nesrećni bosanski vilajet prepušten iz ruku jedne propale imperije u ruke druge dotrajale. Nije naš Petar Kočić pogriješio kada je iz tuzlanskog zatvora pisao „U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh i u ropstvu, vajme, umrijeh.“

Iako je Austrougarska sebe smatrala silom, ipak za 40 godina vladavine Bosnom i Hercegovinom nije uspjela da riješi ovaj problem. A možda je jednostavno to pitanje svojine i obrade zemlje nije ni zanimalo. Austrougarska je prosto nastavila da nanosi štetu seljaku. Tako je Bosna pod vladavinom ove sile ostala zemlja najmanjeg životnog prihoda, a način obrade zemlje je ostao na najnižem nivou.

Nije u Bosni više austrougarska vlada, ali dokle smo došli za jedan vijek? Imamo li još Slatkih Duša? Šta bi danas Kočić govorio na narodnom saboru? Pitanja su o kojima ne možemo da ne razmišljamo i da ne tražimo odgovor u ovo doba nestalno i prevrtljivo.

Miju su ljudi zbog čestitosti zvali Dobra Duša. Mijo je na jednom komadu zemlje stvorio kuću i ognjište, voćnjake i oranice. Tu na Manjači, u Krajini proveo je sav svoj vijek, na toj zemlji koju je ljubio i od koje je živio. Dobrodušan i blag, srdačan prema ljudima bio je Mija.

Onda je jednog dana došao spahija i otjerao Dobru Dušu sa kućnog praga. Nečovječni kmet, pohlepni pop i spahija oduzeli su Miji zemlju. Život je Miji prvo uzeo sina jednica, onda mu je snaha odvela unuka kad se preudala, a država mu je potom uzela ognjište. Držalo je u nadi Miju unuče, nasljednik, zbog njega je odlučio da se bori za pravdu. Da ide caru i sudu. Ipak on je brzo shvatio da se tamo ne sudi po pravdi, već po zakonu koji štiti begove. Tu je udario u zid, neprobojnu tvrđavu u koju i danas neke Dobre duše udaraju.

 kocic wiki

Foto: Wikepedia

Iako izmučen teškim životom i nepravdom Mija je sačuvao u sebi ljubav prema čovjeku i vjeru u pravdu. On je sasvim drugačiji od ostalih Kočićevih junaka. I Mija u sebi nosi onu specifičnu Kočićevsku humanost, ali on nije gorostas u borbi. Njega Kočić nije stvorio u naletu naprasitih sukoba, on je oslikan nježnije. On je u vječnoj brizi za ljude oko sebe.

,,Nemojte, djeco, govorio bi pokojni Mijo, za svašto letiti sudu. Sud je sud. Tu su one molbenice, oni protokuri, tuj su one zakletve, tuj troškovi ... Ne ide, djeco, pa et".

Svoje zakletve završava meko „poljub te se ko braća. Ko pravi Srbovi. Nema u 'voj zemlji prave... Naša prava na Kosovu zakopana."

Mija je u svojoj potrazi za pravdom stradao u mećavi zajedno sa svojim unukom. Sudbini se predao tiho, bez buke.

U Petru Kočiću bila je oličena Krajina i Krajišnici, koje je neopisivo volio. I dok Miji teku suze nad krajiškom zemljom i dok govori „đendarima", koji su došli da ga otjeraju to su Kočićeve suze, to je njegova krv i znoj:

„Zemljo moja, majko moja, koliko li sam znoja, suza i krvi svoje na tebi prolio! Koliko li sam jada i čemera na tebi vidio!... Stole moj, moja slatka dušo! Stole moj, grdna rano moja!... Ja velim: pošljednji put. Nije pošljednji, nije! Stole moj, krvi moja, tražićemo mi svoju pravu. Ić'emo mi u Beč. Znam ja đe su carska vrata...“

Kočićevi ljudi, živi ljudi u Krajini, kojima je i on pripadao nisu samo otporni, svojeglavi i ponosni. Oni su i podsmješljivi, sa posebnim talentom za satiru koja često prelazi u sarkazam. Jedni su, piše Petar Kočić, vrletne ćudi, a drugima je draga šala.

Kočić je u srpskoj pripovijetki oživio slobodu. Od Kosova do kraja 19. vijeka jedini neprijatelji o kojima se pisalo bili su Turci. Kod Kočića je ropstvo pod Austrijom teže i svirepije od onoga pod Turcima. On je pokazao koliko je težnja za slobodom urasla u bosanskog seljaka, koliko je on doživljava kao svoju najintimniju i najuzbudljiviju težnju. Kočićeva snaga je u tome što je znao da vidi da su nacionalna i socijalna sloboda jedno te isto.

Autor: Impuls     

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

Some Call Us Balkans

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU