fbpx

zaboravljene knjige

Nekada su ih svi čitali, a danas su i neke knjige i neki pisci zaboravljeni. Postali su oni i/ili njihova djela dio kulturne amnezije.

1. O ljudskim okovima/Ljudsko robovanje, W. Somerset Maugham

William Somerset Maugham bio je jedan od najčitanijih i najbolje plaćenih pisaca 20. stoljeća. Kad je William rođen, sve je trebalo biti dobro: otac Robert Ormond Maugham vodio je pravne poslove britanskog veleposlanstva u Parizu, a kako je francuski zakon proglasio da sva djeca rođena na francuskom tlu mogu biti regrutirana za služenje vojnog roka, dogovorio je da se maleni rodi u veleposlanstvu, na britanskom tlu. Bilo je to 1874., ali je valjda želio spriječiti da u sin gine pod francuskom zastavom. Maughamovi su bili obitelj pravnik, – djed bio je istaknuti pravnik i suosnivač Pravnog društva Engleske i Walesa pa je više-manje bilo jasno kojim će putem djeca krenuti. Majka oslabljena tuberkulozom, umrla je dan nakon što je rodila šestog sina (koji je živio samo jedan dan), a osmogodišnji Maugham nikada nije prebolio njezinu smrt – uz postelju je cijelog života držao njenu fotografiju. Kad je imao deset godina ostao je i bez oca, pa su ga poslali u Englesku, očevom bratu, vikaru koji je malom namijenio pravničku karijeru. Maugham je na kraju, doduše nevoljko, studirao književnost i filozofiju u Heidelbergu, pa manje nevoljko medicinu u Lambethu, ali od 15 godine je uvijek s radošću pisao. Mnogo je putovao po Meksiku, Aziji, Kini, južnim morima, a skrasio se na prekasnom imanju u Cap Ferratu na francuskoj obali gdje je živio od 1930. do smrti.

Kao pisac Maugham je dijagnostičar ljudskih stranputica, a sudbine svojih junaka začinio bi skepsom i ironijom. Napisao je romane “Oštrica britve” (The Razor’s Edge,1946) i “Oslikani veo”, “Liza iz Lambetha” te niz priča i drama i vrlo brzo postao popularan. Za roman “O ljudskim okovima” su govorili da je to “Lovac u žitu” za odrasle, osobito Britance, a kad je 1915. objavljen bio je pravi hit. Ima tu i autobiografskih elemenata jer junak je junak siroče Philip, osjećajan mladić koji se ne želi pokoriti obiteljskoj tradiciji i umjesto medicine odabire karijeru pisca. Roman je tri puta bilo ekraniziran – 1934. s Lesliem Howardom, 1946. sa Paulom Henreidom te 1964. s Laurenceom Harveyem u glavnim ulogama. Hvalili su ga, u njega su se ugledali i Orwell i Fleming, Burgess i King, jedan je od prvih književnika koji se otisnuo u Hollywood i uspješno pisao scenarije, a “u papiru” nam je ostavio drame, romane, kratke priče. Tri su osnovna principa njegova pisanja: lucidnost, blagozvučnost i jednostavnost. Kao liječnik vidio je je najgore i najtužnije pa je o tome i pisao dok su njegove kolege razglabali o moralnosti i patnji i mislio kako pisanje nema smisla ako čitatelj ne uživa u knjizi. Ipak, pao je u zaborav.

2. Veličanstveni Ambersonovi, Booth Tarkington

Kad je 1918. objavljen roman o raspadu jedne obitelji, Newton Booth Tarkington bio je poznat i voljen pisac. Jedan je od samo tri pisca koji su dva puta dobili nagradu Pulitzer (William Faulker i John Updike su ostala dvojica kojima će se kasnije pridružiti i Colson Whitehead). Za “Ambersonove” je dobio Pulitzera 1919., (a kasnije će i za “Alice Adams”), a pratimo propast super bogatih Ambersonovih početkom Industrijske revolucije. Tarkington je 1910-ih i 1920-ih smatran velikim američkim romanopiscem, jednako važnim kao što je važan i danas svima poznat Mark Twain. Djela su mu više puta tiskana, često su bila na listama najprodavanijih knjiga, osvojila su mnoge nagrade i često poslužila za predloške za filmove i kazališne predstave. Knjiga “Penrod” i njena dva nastavka bili su redoviti rođendanski pokloni za dječake. No kasnije su ga u akademskoj zajednici ignorirali. Filmofili znaju da je film Orsona Wellesa “Veličanstveni Ambersonovi” snimljen po Boothovom remek-djelu.

3. Scaramouche, Rafael Sabatini

Smješten u doba Francuske revolucije glavni junak romana “Scaramouchea” André-Louis Moreau mladi je pravnik koji se pridružuje političkom otporu – odmeće se od zakona i udružuje se s glumačkoj trupi… Napisao ga je Sabatini, plodan književnik koji je objavio 34 romana, osam zbirki kratkih priča, šest non-fiction knjiga i nekoliko drama. Rođen je u Italiji, a roditelji, mama Engleskinja i tata Talijan bili su operni pjevači. Sa 17 godina preselio je u Englesku i već je tada govorio pet jezika. Pisao je na svom šestom jeziku tvrdeći kako su sve najbolje priče napisane na engleskom jeziku. Njegov je “Scaramouche'” postao svjetski hit kao i romani “Kapetan Blood” i “Sea Hawk”. Sva su tri romana “završila” na filmu još u doba nijemog filma. Sabatini je doživio nevjerojatne uspjehe kao pisac, a privatno mnogo tragedija. Prva rečenica u romanu “Rođen je s darom smijeha i osjećajem da je svijet lud” epitaf je na njegovom grobu.

4. Mjesečev kamen, The Moonstone, Wilkie Collins

Čovjek bi pomislio da će test vremena izdržati prvi moderni engleski detektivski roman i da će zbog toga autor imati svoje mjesto među književnim velikanima – ali, to nije slučaj s Wilkiejem Collinsom čiji je epistolarni roman “Mjesečev kamen” 1868. predstavio novi žanr – “Moonstone” smatraju prvim detektivskim romanom u engleskoj književnosti, a Collinsa piscem koji je postavio temeljna pravila pisanja krimića. Iako je bio voljen u viktorijansko doba, pa i malo kasnije, Collinsa je zasjenio njegov prijatelj i mentor Charles Dickens koji ga je nadživio. Collins je umro poluslijep 1889., do zadnjeg je dana pisao i mentorirao mlade pisce. Poznat je po romanu “Žena u bijelom” (The Woman in White, 1860). Prvi je upravo u “Mjesečevom kamenu” (The Moonstone, 1868) uveo motiv ukletog dragulja (što je i ime romana), ali ni to nije pomoglo da preživi do danas kao čitan autor. Iako će danas spominjati “Mjesečev kamen” kao važno djelo, komercijalno je izuzetno bio uspješan drugi roman kojeg su tadašnji kritičari popljuvali, a suvremeni ga kritičari i čitatelji smatraju Collinsovim najboljim romanom – jedini je od njegovih romana na epitafu: “Autor “Žene u bijelom” i drugih djela fantastike”.

5. Uže, Rope, Patrick Hamilton

Engleski dramatičar i romanopisac stekao je slavu s “dickenskijanskim” prikazom britanske ulične kulture usred svjetskih ratova. Njegove su drame “Uže” i “Plinsko svjetlo” (Gas Light) postali klasici, ali filmskog svijeta: “Uže” je producirao Alfred Hitchcock 1948., a “Plinsko svjetlo” klasik je noir filma s Ingrid Bergman i Charlesom Boyerom. Hamiltona već su krajem 1960-ih smatrali zapostavljenim što je nepravda samo takva. Cijenili su ga mnogi poput Grahama Greenea, a Doris Lessing je još 1968. rekla kako je Hamilton fenomenalan pisac koji je “strašno zanemaren”. Ali ni to mu nije pomoglo, iako pojam gaslighting dugujemo njemu. Umro je 1962. s 58 godina, ostavio iza sebe 13 romana i 10 drama. Nije pomoglo ni to što je Hamilton bio usamljenik, mrzio je modernizaciju društva – dobrim djelom jer ga je pregazio automobil pa je ostao invalidom zbog čega je i napisao roman “Mr. Stimpson and Mr. Gorse” 1953., mučnu viziju buduće Engleske koju opsjedaju metalni kukci.

6. Dvorac Otranto, The Castle of Otranto, Horace Walpole

Prvi gotički roman “Dvorac Otranto” zasjenjen je djelima E. A. Poea i “Drakule” Brama Stokera koji su ga gurnuli daleko od svjetla knjižara i knjižnica pa tako čami u mraku i danas. Roman je pisac objavio sam, otisnuo ga u tiskari koja je bila u njegovoj danas slavnoj ladanjskoj londonskoj kući Strawberry Hill izgrađenoj u gotičkom stilu. Roman je objavio pod pseudonimom, a biografiju pisca izmislio da bi povećao interes publike. Kad je napokon priznao svoje autorstvo mnogi su kritičari odbacili djelo kao loše. “Dvorac Otranto” opisuje avanture, neizvjesnosti i natprirodne pojave u carstvu kojem vlada negativac, misteriozni događaji pomažu u ispunjenju proročanstva koje za vladara čini propast, a za zakonitog nasljednika pravdu. Tu je i skandalozni motiv incesta. Iako ćete naletjeti na “Dvorac Otranto” u mnogim člancima posudite ga.

7. Bilo što od Stefana Zweiga

Od kuda početi priču o Stefanu Zweigu, nekad toliko popularnom piscu i jednim od onih čija djela morate, jednostavno morate pročitati volite li stvarno lijepo pisanje. I nije u opusu važna samo samo briljantna “Novela o šahu”. Generacijama naših baka poznat je po sjajnim biografijama, ali i eseji i novele i romani malo su književno čudo. Rođen je u Beču, skončao je u Brazilu, a između prvog i zadnjeg odredišta dopisivao se s pola svijeta, skupljao rijetke rukopise, studirao je u Berlinu i Beču germanistiku, romanistiku i filozofiju, doktorirao filozofiju s 23 godine, sanjao s Rollandom o duhovnom jedinstvu Europe i bio uvjereni pacifist. Bio je nevjerojatno čitan i popularan, ali mrak Drugog svjetskog rata natjerao ga je da iz Austrije emigrira u Englesku, pa u Južnu Ameriku. Poznat je postao 1920-ih po novelama u kojima je prikazao duševna stanja suvremenoga čovjeka (“Amok”, “Stranputice”), a onda je pisao o povijesnim temama, napisao romansirane biografije i biografske skice, a poznat je roman (i film po njemu) “Pismo nepoznate žene”. Maestralno je preveo na njemački Baudelairea, Verlainea, Rimbauda, Verhaerena, Suaresa i Romaina Rollanda. Skrasio se u Brazilu izmučen egzilom, u ljetovalištu koje ga je podsjećalo na austrijske krajolike. I tu je okončao svoj život otrovavši se izmučen, užasnut i razočaran užasima koje je samo čovjek u stanju počiniti.

8. Monelleove knjige, Marcel Schwob

Schwob je možda pao u zaborav jer je umro s 38 godina, ali nije to opravdanje. Nije bio jako produktivan jer je godinama bolovao od bolesti crijeva i bio često u bolnicama, a uz to je oslabljen dobio i upalu pluća i umro. Poslije smrti kao da je nestao. A on je možda i najutjecajniji pisac ikada, a da za njega nikada niste čuli. Priče, prijevodi, novinarski članci, drame, biografije, eseji, sve je to pridonijelo da je za života bio izuzetno cijenjen i poznat. … Nije prevođen mnogo na engleski pa nije mogao osvojiti englesko, veliko govorno i čitateljsko područje, a ovaj, kako su ga zvali francuski Robert Louis Stevenson zaslužio je bolji tretman. Diplomatsko dijete zaljubljeno u pisanje, to je bio mali Marcel kojeg je opčinio Baudelaireov prijevod djela Edgara Allana Poea i nagnao ga da pročita djela u originalu. Odličan učenik, poliglota, studirao je filologiju i sanskrt, obožavao je francuski slang i – Roberta Louisa Stevensona. S Kinezom kojeg je zaposlio kao svog pratitelja i osobnog tajnika uputio se na drugi kraj svijeta, na grob obožavanog pisca. Nakon što su proputovali pola kugle ne bi li stigli na Samou i posjetili grob slavnog Škota na Mount Vaea na Samoi, zdravlje mu se toliko urušilo da je hitno bio vraćen u Francusku.

Schwob je utjecao na Paula Valéryja, Alfreda Jarrya, Borgesa i Roberta Bolaña, spominje ga André Gide, utjecao je na Faulknera… Borges je inspiraciju za svoju Historia universal de la infamia (Opća povijest gadosti, 1936.) pronašao u Schwobovim “Imaginarni životima” (Vies imaginaires, 1896). Valéry mu je posvetio dva djela – Introduction à la méthode de Léonard de Vinci i Soirée avec M. Teste. Alfred Jarry posvetio je svog “Kralja Ubua”, a prijatelj Oscar Wilde čiju je “Salome” preveo na francuski posvetio je Schwobu svoju pjesmu “Sfinga” (1894.) “s prijateljstvom i divljenjem”. Prijatelji su mu bili Anatole France, Edmond de Goncourt, Daudet, Octave Mirbeau, Apollinaire, Colette, Proust, Édouard Manet, Auguste Rodin, Camille Claudel i mnogi drugi.

9. Priče, Mary Butts

U zaborav je pala gotovo odmah kako je umrla – a umrla je od čira na želucu s 46 godina. Nekako su je 1980-ih “otkrili” i ponovo su izdavači počeli tiskati njena djela. Zvali su je “božica oluje”, djela su joj objavljena i u legendarnom “Little Reviewu”, časopisu koji je serijalizirao Joyceovog “Uliksa”, i imala je mnoge štovatelje i kolega i publike. Njezina odlučnost da “prikaže najgore stvari” mnoge je skandalizirala uključujući i razboritu Virginiju Woolf. Njezin je rad izašao iz mode nakon njene smrti, iako je McPherson & Co. drži i dalje u tisku. Njen je pradjed bio prijatelj Williama Blakea pa je odrasla diveći se slikama ovog majstora, no nakon očeve smrti majka je sve slike prodala, a malenu Mary poslala u internat. Završila je studij ekonomije, a od 1916. vodila sve do svoje smrti 1937. dnevnik. Iako biseksualka udala se za pjesnika Johna Rodkera, usvojila njegov pacifizam, rodila mu kćer, s njim osnovala izdavačku kuću, a onda odselila u Pariz gdje se družila s Jeanom Cocteauom koji je ilustrirao njezina “Imaginary Letters”. Upoznala je Aleistera Crowleya i zgrožena okultnim i sotonističkim rabotama pobjegla iz njegove kuće na Siciliji. Sa sobom je od tamo ponijela i ovisnost o drogi. Napisala je mnogo priča, antiratni roman “Ash of Rings”, modernistički roman “Armed with Madness”, ponovo se udala i zagovarala očuvanje prirode, a autobiografiju “The Crystal Cabinet” su objavili posthumno. I zaslužuje našu pažnju.

10. Draga moja gospođice MacIntosh, Marguerite Young

Kad je 1995. umrla Marguerite Young izašla je jedna od najfascinantnijih osmrtnica u New York Timesu: “[Ona] je bila žena s paž frizurom koja je izgledala poput W. H. Audena, pisala poput Jamesa Joycea, hodala Greenwich Villageom ogrnuta svojim egzotičnim šalom, doručkovala u Bigelowu s Richardom Wrightom, opijala se u taverni “White Horse” s Dylanom Thomasom, družila se s Trumanom Capoteom i Carson McCullers, imala ogromnu kolekciju lutaka u svom stanu u ulici Bleecker i uživala prepričavajući svoja romantična osvajanja. A 20 je godina pisala roman dug 1200 stranica – počela ga je pisati 1947. vjerujući da će za dvije godine biti gotova i radila je na njemu svaki dan sve do 1964. i ispisala 38 milja stranica otipkanih na računalu. Napisala je i dvije povijesne studije, zbirku kratkih priča, dvije zbirke poezije, zbirku eseja i taj jedan roman. Nju i sestru odgojila je baka, završila je studij engleskog i francuskog, magistrirala na elizabetanskoj i jakovskoj književnosti, doktorirala filozofiju i engleski jezik na Sveučilištu u Iowi, gdje je predavala na prestižnoj radionici pisaca, predavala i u New Yorku…

Roman “Draga moja gospođice MacIntosh” poslužio je kao lijek za spisateljski blokadu lika u “Slučajnom turistu” Anne Tyler. I, samo je junakinja iz naslova izmišljeni lik, a svi ostali su “pravi” ljudi koje je sretala u svom društveno prebogatom životu. Djelo je oduševilo i Vonneguta koji je Youngovu proglasio genijem, a napisali su i da je ovo najvažnije djelo od “Moby-Dicka” djelo nevjerojatne ljepote, najinovativniji od “Uliksa”, hvaljena je njezina virtuoznost riječi, predivne rečenice… Pa zašto je onda ne čitamo?

Napisala: Sandra Veić Sukreški, Čitaj knjigu

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU