fbpx

mak livada

Kaligula: Samoća!? Znaš li ti šta je samoća? Ali ona pjesnika i kukavica. Samoća? Ali koja?

Ah! Ti ne znaš da nikada nismo sami! I da nas svuda prati ista težina prošlog i budućeg! S nama su ljudi koje smo ubili. No lako za njih… Ali oni koje smo ljubili i oni koje nismo ljubili a koji su ljubili nas, kajanje, žudnja, gorčina i nježnost, drolje i bagra bogova! Sam!

Ah, kad bi umjesto ove samoće, zatrovane sjenama uživao onu pravu, tihu i drhtavu usamljenost stabala. Samoća… Ne, Scipione… Nju čini škrgut zuba i odjek izgubljenih glasova. I ležeći kraj žene koju grlim, dok se noć zatvara nad nama, a ja, udaljen zbog zadovoljene puti, mislim da sam dosegao dio sebe između života i smrti, moja samoća se ispunjava oporim mirisom žene što nestaje u meni.

Scipion: Svi ljudi imaju u životu neku blagost. Ona im pomaže da nastave. I njoj se obraćaju kada su umorni.

Kaligula: To je istina, Scipione.

Scipion: Ima li u tvojoj duši nešto poput suza i tihog utočišta?

Kaligula Ima.

Scipion: A to je?

Kaligula: Prezir.

Alber Kami, „Kaligula“

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Da - 5.5%
Ne - 81.7%
Možda - 11%

Ukupno glasova: 109
Glasanje u ovoj anketi je završeno

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU