fbpx

Uski put rom

„Sretan čovjek nema prošlosti, nesretan nema ništa osim nje.”

Piše: Marija Anušić

Ova rečenica zvuči monumentalno i tolstojevski, iako, doduše, nije uvod u roman kao što je to kod starog Tolstoja, nego početak drugog poglavlja. Kad već spominjemo monumentalnost, ova 420 stranica debela knjiga sadržava u sebi ponešto te monumentalnosti na koju smo kroz najčešću fragmentarnost tekstova danas pomalo i zaboravili. Znate, takve su one velike, debele knjige koje većinom nazivaju dosadnima, a uz to često i klasicima.

Roman posvećen ocu
Kad sam dobila ovaj roman u ruke nisam pomislila da bi mogao biti nešto spektakularno. Ratna tematika me uglavnom odbija (ali, paradoksalno, nerijetko iznjedri meni najdraže tekstove) pa sam, moram priznati, bila skeptična. Nisam znala puno o „Pruzi smrti” i nisam uranjala u ovu knjigu s entuzijazmom. Počinjala sam čitati nekoliko puta odlučna u namjeri da ju neću samo tako ostaviti, ali neka opća atmosfera koja je zavladala, posebno nakon potresa u Zagrebu, nije mi bila od pomoći pa se čitanje razvuklo, rasteglo, oteglo, popucalo i izmrvilo dok ga nisam skupila na hrpicu, sljepila i krenula iznova. I ne mogu si dovoljno zahvaliti što jesam.

Roman prati život liječnika Dorriga Evansa od ranog djetinjstva pa sve do duboke starosti zadržavajući se na njegovim mladenačkim godinama u kojima upoznaje ljubav svog života i postaje zarobljenik japanske vojske te odveden na rad na pruzi koja se protezala od Sijama (današnji Tajland) do Burme. Ta pruga je poznata i kao gore spomenuta „Pruga smrti” na gradnji koje je živote izgubilo ukupno preko 100 000 ljudi. Flanagan je ovaj roman posvetio svome ocu koji je bio jedan od preživjelih australskih zatvorenika s pruge. Gradio je priču na onome što je doznao od oca, ali on mu navodno nije govorio mnogo pa je Flanagan proveo dvanaest godina istražujući, razgovarajući s preživjelima i skupljajući podatke. U tekstu se svakako osjeti da je građen od krvi i mesa pravih, živućih ljudi. Opisi nezamislivih patnji zatvorenika izgrađeni su tako dobro da sam se nerijetko uhvatila kako čitam kroz prste ili instinktivno okrećem glavu kao kad gledam neku neugodnu ili stravičnu scenu na televizijskom ekranu.

Pripovijedanje koje roman čini velikim
Svojevrstan balans u romanu čini Dorrigova ljubavna priča s Amy, suprugom svoga tetka. Upoznaje ju slučajno, ne znajući tko je i već tada njezina pojava u njemu budi nešto za što zapravo nije ni znao da postoji. On ima zaručnicu, Ellu, po svemu savršenu, ali njezino lice odjednom postaje dosadno, njezine priče zamorne. Dorrigov će život na neki način biti obilježen vezom s Amy jer će i kasnije u svima zapravo tražiti nju. Unatoč tome, ljubavna je priča ipak sporedna stvar u ovome romanu. I uopće, ono što ovaj roman čini velikim nisu priče, nego pripovijedanje. Ono ne teče linearno, skačemo u vremenu od Dorriga dječaka do Dorriga starca, ali ti skokovi nisu neugodni jer pripovjedač vrlo suvereno vodi i zna kamo smjera.

Sam naslov „Uskim putom duboko na sjever” naslov je jednog od najvećih klasika japanske književnosti iz pera poznatog haiku pjesnika Matsua Bashoa kojeg Flanagan posuđuje ispreplićući tako sudbine koje opisuje s japanskom kulturom, stvarajući tako neobično ozračje u kojem se bore pjesnici i monstrumi. S jedne strane Japan je iznjedrio tako suptilnu i lijepu umjetnost, poput trešnjinog cvijeta, dok s druge imamo zvjerstva koja čini njihova vojska. Kad priču sagledamo iz tog kuta postaje nam jasniji Celanov citat sa samog početka knjige koji glasi: „Majko, oni pišu pjesme.” U toj rečenici kao da je sadržano svo čuđenje nesrazmjerom između kulture i zvjerstva, a posebno je to očito kasnije dok mrski pukovnici čitaju ili recitiraju haiku (čak slažu i svoje vlastite pjesme).

Uskim putom duboko u vlastitu unutrašnjost
„Uskim putom duboko na sjever” tako ima više slojeva kao naslov. Prvi je možda izravna referenca na japanskog pjesnika, drugi je poniranje u sama sebe kao što je to činio pjesnik, uskim putom duboko u vlastitu unutrašnjost, a treći sloj je jednostavno uski put na kojem su svakodnevno umirali ljudi gradeći tu nesretnu prugu. Umirali nedostojanstveno, u blatu i izmetu, mršavi, izgladnjeli i puni rana.

Na ovim se stranicama odaje počast tim ljudima i kao da su sve ostale priče unutra samo da bi popunile praznine i napravile roman, a ne pamflet. I to je autoru uspjelo. Uspjelo mu je toliko da je 2014. ovim romanom osvojio prestižnu nagradu Man Booker.

Likovi koji se uvlače pod kožu
Bilo mi je teško započeti ovu knjigu, nije mi išlo, mučila sam se, ali jednom kad sam uspjela zaroniti u nju bilo mi je žao izroniti. Nakon što sam okrenula i zadnju stranicu provela sam mnogo vremena čitajući o događajima na „Pruzi smrti”, pregledavajući fotografije zarobljenika ne želeći nekako napustiti taj svijet. Pomalo paradoksalno, znam, s obzirom na činjenicu da je taj svijet pun patnje i nesreće, ali likovi su mi se toliko uvukli pod kožu da sam imala potrebu još ih dodatno vizualizirati, učiniti ih živima.

Ovaj roman je jedan od onih koji vas ne ostave bez daha na prvu, nego vas oplemene na duge staze. Možda je najbliže klasiku, kako si sama klasike definiram, od većine knjiga koje sam u posljednje vrijeme pročitala. Neobično je reći da je nešto puno opisa najgorih zvjerstava i smrti prekrasno, ali ova knjiga je prekrasna. Sama sam pomalo zaboravila kako je osjetiti onu neku puninu nakon čitanja, ali ovo iskustvo vratilo mi je taj osjećaj.

Ziher

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Da - 5.5%
Ne - 81.7%
Možda - 11%

Ukupno glasova: 109
Glasanje u ovoj anketi je završeno

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU