fbpx

bora s

Otkrio je neobičan svijet Istoka u srcu Balkana i prikazao ženske sudbine u vrijeme kada je naša književnost bila posvećena izrazito muškarcima. Oslikao je sudbinu žene, vrele južnjačke krvi, zarobljene patrijarhalnim okovima, žene koja je u tajanstvenom, magičnom svijetu Istoka bila sputana i bez slobode da ispolji svoja osjećanja i potrebe. Ni kod jednog našeg pisca nisu ljudi tako žudili jedni za drugima, a uprkos tome ostali zatvoreni, utapajući u sebe silovita osjećanja i želje. Najdublja i najpotresnija ćutanja opisao je u porodičnim odnosima.

piše: Ilijana Božić

O ženskoj sudbini svjedoči i jedan od nadirljivijih dijaloga Mitka i Koštane:

„I, će ideš, će se venčaš. Svirke će ti sviriv, pesne će da ti pjev. Svi će da ti se radujev. Mladoženja će te celiva a ti će plačeš! I prva noć plakanje, druga noć plakanje i cel vek plakanje... I od rabotu ruke će ti ispucav, lice će ti pocrni, oči će ti se isušiv...Srce će ti se iskida..“

Ženski likovi Borisava Stankovića nose upečatljive poruke, kroz njih nisu prikazane samo žene i tanana osjećanja ženske duše. One su slika i prilika zakona patrijarhalne sredine, stega i zakona koje im je nametnula porodica i okolina, pritiska „da ne ukaljaju obraz i ime“. Čak i onda kada bunt u njima proradi i povedu se za srcem one smatraju da svoj grijeh moraju okajati po pravilma sredine u kojoj žive. Da li je ta sudbina žena tako daleko od sadašnje, da li je Vranje tog doba zaboravljeno ili još uvijek negdje u nekom živi takvo?

Picture2

Vjerovatno je opisivanje ženskih sudbina proisteklo iz Stankovićevog života budući da je veoma rano ostao bez oca i majke. Odrastao je u kući svoje babe Zlate, koja je bila veoma talentovana, voljela je da pripivijeda i u osjetljivom dječaku probudila je ljubav prema prošlosti porodice i rodnog grada. Vranje tog doba bilo je obilježeno patrijarhatom, dubokim poštovanjem porodice i sredine, siromaštvom, ropstvom, ali i pjesmom i igrom kao i vrelom južnjačkom krvi. I u najranijem djetinjstvu dok mu je majka bila živa, on je sa živom radoznalošću slušao pričanje žena. Književna slika minulog svijeta u njegovom djelu posredovana je ženskim doživljajem i pričanjem. Slike, prilike i likovi viđeni su najčešće iz ženske perspektive. Kaldrma Vranja i škripa kapidžika zapamtila je korake mladog Bore Stankovića. Školu je završio u Vranju i Nišu, studirao je u Beogradu gdje je živeći u teškim prilikama završio ekonomiju na Pravnom fakultetu Velike škole. Radio je kao činovnik, a jedno vrijeme boravio je u Parizu gdje se osjećao kao da je pao na drugu planetu. Vraćanje korjenima bila je njegova vodilja, a uspio je da sačuva duh rodnog kraja i da ga spasi od zaborava. Oslikao ga je na prekretnici između turskog vremena i novog doba. Atmosfera Vranja koju nam dočarava puna je pjesme, veselja i novaca, ali često je baš zbog novaca puna i žrtava. Ljudi se u tom svijetu žrtvuju bez kajanja. Roditelji žrtvuju vlastitu djecu. Vranje koje je prikazao u svojim djelima malo liči na Vranje iz vremena kada ih je pisao. Posredi je egzotični, orijentalni gradić iz Stankovićevih djetinjih uspomena. Taj svijet nama je istovremeno tuđ i blizak. Dalek nam je po neobičnim shvatanjima, čvrsto postavljenim društvenim odnosima koji su uobručavali svakodnevni život ljudi. Međutim, blizak nam je način na koji ti ljudi doživljavaju stvari, kako vole i mrze. Bliski su nam svojim skrivenim patnjama, unutrašnjim lomovima, neobjašnjivim iracionalnim, autodestruktivnim postupcima. Bora Stanković uobličio je jedan tip stare varoške kulture, zatvorene i stroge sa jasno postavljenom ljestvicom vrijednosti.

Picture1

Ženske sudbine

Žene o kojima čitamo u djelima uvijek su majke i udovice, sestre svoje braće. Uvijek pod strogim, ispitivačkim pogledom porodice i svijeta kao pred očima sudija. One su svojom sudbinom zazidane u teške zidine. Ponašaju se tako da nam se čini kao da su vezane nevidljivim, ali čvrstim vezama koje im ne dozvoljavaju da se oslobode tog zatvorenog svijeta. U tom svijetu sve je okrenuto unutra, u porodične krugove. Među zidovima kuća život teče u tjesnim, niskim sobama s rešetkama, u dvorištima i cvjetnim baštama ograđenim zidovima, zatvorenim kapidžikom. Napolju, u čaršiji samo su prljavština i kriminalne radnje. Kuća je svijet za sebe, zatvoren, sa težnjom da ostane potpuno odvojen od čaršije, da sve ono što je dobro i zlo ostane unutra. Da se svaka nedaća i sramota sakrije od svijeta. Konflikti počinju duboko unutra i uzaludni su pokušaji da se spriječi njihov razvoj. Oni ruše zidove kuća i dvorišta.

Hadžika Tašana je kao mlada, bogata, bujna i lijepa ostala udovica. Nakon muževljeve smrti, živi sahranjena u pokojnikovoj kući između četiri zida i stvari koje su je vezivale za njega. Njenu bolnu situaciju niko ne razumije. Ona je toga svjesna. Naviknuta je na svoju sudbinu, pomirila se sa situacijom u kojoj živi, ne buni se. Samo ponekad izgovori ponešto što je drugima nerazumljivo. Ona je svjesna da nju društvo posmatra kao ženu udovicu, majku i to je njena jedina uloga na ovom svijetu. Kult pokojnika mora da se njeguje, tako da izgleda kao da je on i dalje sa njima, živ. On je prisutan i živ više nego Tašana, kao da je sva njena mladost i ljepota sahranjena s njim. Sav njen život se svodi na to kako treba da se ponaša a da „sačuva obraz“, da drugi nikad ništa loše o njoj ne kažu. Međutim, njena mladost se budi. Tašana je drugačija od drugih Stankovićevih junakinja.U njoj se budi bunt i revolt, u njoj kulja pobuna protiv nametnutih normi življenja. Zgriješila je i to sa čovjekom druge vjere. Njegove ljubavne izjave u njoj su probudile ženu koja je dugo živjela bez nježnosti. Predala se njegovim zagrljajima, zbog čega je najsurovije kažnjena. Varvarski moral je zahtijevao da se mlada grešnica kazni. Svoj grijeh ispaštala je do kraja života. Dvadeset godina nije izašla iz svoje kuće. Obnevidjela, poštapajući se, ona je i dalje izdržavala svoju kaznu zbog toga što se u jednom trenutku povela za svojim srcem. Izolvana od svijeta, život je posvetila njegovanju umobolnog Parapute. Brinula se o njemu kao o vlastitom djetetu. Tašana je ponijela svoj krst. Možda je Tašana pristala da ispašta zbog stida pred svijetom, ali možda i zbog dubokog razočarenja što je njen ljubavnik pobjegao. Kaže:

„Pobegao, ostavio me. Daj otrov!“

„Pokojnikova žena“ Anica obezličena je do anonimnosti. Kroz Anicu je prikazana ropska psihologija patrijarhalne žene. Ona je vranjska udovica koja godinama oplakuje muža, kojeg nažalost nije ni voljela. Ali ona je vezana za njega, on je i poslije smrti imao pravo nad svojom ženom. Kuva ono što on voli, stvari ostavlja na mjesta koja je on odredio. Ona osjeća pritisak u sebi, koji je posljedica uticaja sredine. U mladoj Anici uvela je ljubav. Žene u tom svijetu mogu da žive slobodno samo onda kad nisu svoje. Anica nije imala ime, jer je prije udaje bila „sestra na Ribinčiki“, a udajom je postala „njegova“. Njena ličnost ne postoji, nije važno ko je ona ni kako se osjeća. Kad je jednom, poslije toliko godina tamnovanja, dobila priliku da bude srećna sa Itom koga je ranije voljela, ona odlučuje da se uda za Nedeljka, udovca sa djecom kojeg nije ni poznavala. Potpuno nerazumljive postupke čini, samo kako bi pokušala da ostane „čista“. Ona osjeća da nije moguće da poslije toliko patnje doživi pravu ljubav i sreću. Ona ne može ni da zamisli da može da bude srećna. Anica nije znala da može da se suprotstavi i pobuni, ona je smatrala da normalnim život bez pobune.

Koštana i Sofka

U spoju ljubavi i strasti, tuge i očaja nesrećne ženske sudbine vlada uzvišena i nedodirljiva ženska ljepota. Ta ljepota kao da je s onog svijeta i kao takvu ne može niko da je posjeduje. Ona svakog očarava izazivajući tugu, očaj i nesreću. Čudesna, uznemirujuća Sofkina ljepota, njena čežnjiva mladost, nagla udaja i bučna svadba najbolje su strane ispisane na srpskom jeziku. Silna i tragična scena kada otac ubjeđuje ćerku da se uda za Gazda Markovog sina izvanredna je slika tragične veličine. Koštana oličenje burnog, veselog života. U njoj se sva razdraganost mladosti. Ona neće da joj život stane, neće studeni život domaćinske kuće. Ne želi da kleči, da starima pere noge. Njoj treba nešto drugo, „ono“ što ni jedan čovjek nije dostigao. Cijelo Vranje za njom luduje, kad ona zapjeva kao da neki bijes udje u ljude. Koštana kaže da nikad nikog nije voljela i da ni neće. To je jedna bolna nostalgija ljubavi, smrtna pjesma mladosti. Igrom i pjesmom ona je pokušala da se suprotstavi patrijarhalnom društvu i predrasudama.

 

Autor: Autor: Impuls

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU