fbpx

Santic

Mostar, grad behara, bašta, šedrvana i sevdalinki rastao je zajedno sa Šantićem koji ga je vinuo u nebesa ovjekovječivši ga stihovima u koje je utkao svu ljepotu Neretve, Starog mosta, prepletenih ljudskih sudbina, kamena, sunca, nesrećne ljubavi i lijepe Emine. Pjesnik vjere i nade u bolje sutra, borben i buntovan doživio je i opjevao najveći napor, najteži lom, najsunčaniju pobjedu i najljepšu ljubav.

piše: Ilijana Božić

Do kraja je ostao vijeran nacionalnim i socijalnim idealima prošlog vijeka. Njegova muza želi da pobjegne iz lude vreve savremenog društva i da pronađe lica bez maski i laži, te da se cijela posveti narodu koji je najbliži njenom srcu. Volio je noći kraj Neretve i Anku Tomlinović. Bio je pjesnik velikog srca i vječiti romantičar u čijoj je duši posebno mjesto imao Mostar.

mostar poster

Poslije završene trgovačke škole u Trstu i Ljubljani mladi Šantić se vratio svom Mostaru u kojem je ostao do kraja života. Tamo gdje se spajaju Neretva i kamen Starog mosta Šantić je rastao i život dijelio je sa majkom, braćom i stricem Adžom koji je vodio trgovačku radnju i zahtijevao to od mladih Šantića. Za njega književnost, pjesme i umjetnost nisu bile shvatljive, no samo trgovina. Kada se vratio sa školovanja umjesto trgovačkom poslu Aleksa Šantić posvetio se književnosti, što nije bilo milo Adži. Njihov dom bio je ispunjen porodičnom ljubavlju, mlađeg brata Aleksa je posebno volio. Bilo je u njihovoj kući sevdaha, sevdalinki, muzike i veselja. Taj dom kasnije mu je nedostajao što je i opisao u jednoj od najljepših pjesama „Pretprazničko veče“.

„Negda u take noći, kada otka

pomrlom granju zima pokrov ledan,

ova soba bila ko vrt jedan,

gdje je ko potok tekla sreća krotka“

Najjača tuga za nestalim domom izražena je u stihovime ove pjesme. Šantićeva pjesnička intima prožeta je snažnim porodičnim osjećanjem, obasjava je plamen domaćeg ognjišta. Olovnu težinu usamljenosti u opustjelom domu olakšava s jedne strane sjećanje na djetinjstvo i idilične večeri oko rasplamsale vatre na ognjištu kada je cijela kuća bila ispunjena smijehom, pjesmom i pričom. A s druge strane utjehu mu pružaju pjesme. Osjećanje bratske ljubavi širi se na porodicu, prijatelje i drugove, na žive i mrtve srpske književnike, kojima često posvećuje svoje pjesme, na cijeli srpski narod. Pjesnike je gledao kao duhovnu braću, svoju fmiliju. Za njegov temperament je bilo karakteristično što je pjesnike uvijek pozdravljao svojim pjesmama.

as

Nesrećna ljubav

Šantić se trudio da radi u trgovini preko svoje volje, a potajno je pisao stihove i prvu pjesmu objavio 1887. godine u časopisu „Golub“. U stihovima prvih pjesama voljena je anđeo milja, raj i sjajna zvijezda. Od 1891. godine stihovi pjevaju o komšinici, crnookoj Mari. Međutim u narednim stihovima primjećuje se da je riječ o prvoj ozbiljnijoj ljubavi, te da se pjesnik te sreće morao odreći. Ista ljubav prikazana je i u pripovijetki iz iste godine sa preokrenutim ulogama i rješenjem. Dok čitamo stihove iz 1894. i 1895. osjećamo da je pjesnik presrećan u novoj ljubavi, a žudnja i strast izbijaju iz svake strofe. Stihovima je slikao ljubav prema mladoj Anki Tomlinović koju je mnogo volio. Prem riječima njegovog prijatelja Jovana Dučića i Anka je neizmjerno voljela mostarskog romantika i divila se njegovom talentu. Bila će ćerka Stjepana Tomlinovića koji je imao fotoatelje u Mostaru. Šantić je sjedio u svom dućanu i iščekivao kada će ugledati njeno lijepo lice na vratima. Samo tada mu je dućansku atmosferu obasjavalo sunce. Za njega je bila kao priviđenje. Uvijek tajanstvena, sama ili u pratnji brata, šetala je mostarskom kaldrmom. Anka i Aleksa dane su provodili pričajući o književnosti, njegovim stihovima i idealima. Kasnije mu je priznala da je na početku uvijek namjerno izlazila u isto vrijeme, jer se nadala da će on shvatiti satnicu i iskoristiti priliku da je vidi. Tražila je od njega primjerke „Goluba“ i „Nevena“ koje je čitala i komentarisala zajedno s njim. Prva udvaranja su počela tako što joj je mostarski romantik napisao stihove. Pjesma „Ako hoćeš“ posvećena je baš njoj.

„Il’ ako ćeš pesmu moju

o izvoru slasti bujne,

hodi, hodi na grudi mi

da ti ljubim usne rujne!“

Pjesmu je dao Anki, a ona mu ju je vratila bez ikakvog komentara, što je Šantića veoma iznenadilo. Potom se okrenula, ostavila pjesnika i krenula da korača niz ulicu. Osjećao se izgubljeno. A ona se najednom okrenula i ozbiljno rekla:

„A što se tiče onog ako hoćeš, hoću!“.

Ali avaj, snovi su ostali samo snovi. Iste 1895. godine ljubavno pijanstvo u stihovima naglo prerasta u strašno razočarenje od koga se pjesnik nikada više neće oporaviti. Njegova muza gubi mladalačku živahnost, a pjesnik joj u ruke stavlja putir kojim će pričešćivati. Tada nastaje pesimističko razdoblje i prvi nemiri u pjesnikovom životu. Njegova sudbina preslikavala se u njegovim stihovima, bio je čovjek koji je duboko osjećao duševne patnje i boli. Povrijedio ga je Mostar, jer mala sredina nije imala razumijevanja za ljubav Srbina i Hrvatice. Šantićev stric i majka bili su strogo protiv toga. Zar da jedan Šantić oženi Hrvaticu, nije išlo. Prepirke i svađe su trajale i zagorčavale čistu i iskrenu ljubav. Adža je tvrdio da Anka želi Aleksin novac i status bogataša kako bi sebi obezbijedila sigurnost. Teške svađe sa majkom koja je obožavala Aleksu osudile su njegovu ljubav na propast. Šantić je pokušavao da se izbori s porodicom, ali nije postojao način da Hrvatica kroči na Brankovac. Majka ga je odvela pred ikonu Svetog Nikole, zaštitnika kuće, i zaklela riječima:

„Ako je dovede u kuću, majka će ih mrtva dočekati. Crni pokrov će biti njihovi svatovi“.

Šantić nije imao drugog izbora nego da raskine sa svojom Ankom s kojom je planirao brak i sreću. Nje se sjećao do kraja života i mnogo patio. Anka Tomlinović se godinu dana nakon njihovog razlaza udala za starijeg čovjeka iz Zagreba i zauvijek napustila Mostar. Tog dana svatovi su prošli pored kuće Šantića na Brankovcu, a on ih je gledao sa suzama u očima. Tuga je zabilježena u stihovima. Taj intimni gnijev odražavao se u patriotskoj poeziji, gdje je iskazan mržnjom, bijesom i kletvom. O tome svjedoči i pjesma „Pismo prijatelju“.

as2

Tako počinje pesimistično razdoblje i ti nemiri će trajati do 1900. godine. Pjesnik nije uspijevao da se oslobodi misli o dragoj, a u tom periodu Šantić počinje i da prevodi. „Zori“ se javlja 1900. godine iz Boke, a primjećuje se da je ponovo veseo i zaljubljen. O tome svjedoči ciklus pjesama koji nosi naziv „Mirte“. Međutim, kritičari su isticali da je poezija ovog ciklusa neubjedljiva, puna deminutiva, naivnih slika i usiljenih izjava. Ali očarava humor sevdalinki koji nosi posebnu čar pjesmama. Ljubav je dženum slatko voće stvoreno za uživanje a ne za kuknjavu. Kritika poznatog kritičara Bogdana Popovića otrijeznila je Šantića pa on postepeno pravi zaokret u stvaranju. Po Popovićevom savjetu Šantić je nastavio humorističnu sevdalinku, ali pravo njegovo stasavanje i porast desiće se u nacionalnoj i socijalnoj pjesmi. Pjevao je:

„Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba

Nece vas grijat ko što ovo grije;“

Voljeni Mostar opjevao je pjesmom „Emina“. U stihovima odiše duh mostarske čaršije i vlada čarolija sevdalinke. Prava Mostarka okićena đerdanima, skrivene ljepote.

„Ja joj nazvah selam. Al moga mi dina,

ne šće ni da čuje lijepa Emina,

već u srebrn ibrik zahvatila vode,

pa niz bašču đule zalijevati ode.“

Osnovao je list „Zora“ i bio je predsjednik Srpskog pjevačkog društva „Gusle“. Tu se upoznao sa Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem koji će mu ostati prijatelji i kasnije. Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije. Umro je od tuberkuloze u svom Mostaru. Uvijek će ostati stihovi kojima je opisao sudbinu svoga roda:

„Narod je ovi umirati sviko

U svojoj smrti da nađe lijeka“

Autor: impulsportal.net

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU