fbpx

Popa i Hasa

Pričalo se da je poseban čovjek koji svojim koracima osvaja svijet. Jedini je srpski pjesnik čije je cjelokupno djelo objavljeno u Engleskoj i Americi i koga su podržavali svi od Triglava do Vardara. Ljubav prema supruzi Jovanki Singer zabilježena je na hartijama zbirki pjesama, a branila ga je od svih pretrpljenih logorskih rana i životnih nedaća koje je rat ostavio na njegovoj duši.

piše: Ilijana Božić

Bio je skroman čovjek, sa izrazitim smislom za humor. Njegovi kratki stihovi, bez rime i interpunkcije, bliski metrici srpske narodne poezije napravili su preokret na tadašnjoj književnoj sceni. Jezik kojim je pisao bio je sažet, a njegova djela su ostavila veliki uticaj na mlade umjetnike. Sredinom sedamdesetih i osamdesetih godina volio je da sjedi u beogradskim kafanama „Madera“, „Mažestik“ i „Ekscelzior“, gdje su se mogli čuti zanimljivi razgovori, a posebno mudre riječi Vaska Pope koji je volio da govori o Malarmeu i Rembou. Jednom prilikom kada mu je konobar poslužio lošu kafu, Popa je rekao:

„Ako je ovo kafa, ja sam Franc Kafka“.

Humorom koji je povremeno prerastao u sarkazam, mišlju da pjesma nastaje kao plod racionalnog cilja, stvaranjem slika iz mitske građe okrenute ka modernom tkao je najljepše stihove srpske književnosti. Sredinom osamdesetih godina dok je sjedio u kafani „Ekscelzior“ i pio svoju kafu sa saharinom, prišao mu je „neki grmalj, brkati policajac“ i počeo da mu recituje pjesmu „Očiju tvojih da nije“ uz osmjeh na licu.

vp

Očiju tvojih da nije

Popa je stihovima pkazivao ljubav koja brani čovjeka i ljudsko dostojanstvo. Svoju životnu ljubav upoznao je u srednjoj školi, a ona će biti njegov saputnik do kraja života. Njoj, Jovanki Singer, zvanoj Haša posvetio je sve svoje knjige i najljepše ljubavne stihove. Bila je njegova inspiracija i melem na rane. U gradu Vršcu, u Lenauvoj ulici, među najljepšim drvoredima upoznali su se gimazijalci Vasko Popa i Jovanka Singer. Haša je postala inžinjer arhitekture. Po zapisima i tragovima priče o ljubavi Vaska Pope i njegove Haše vidimo da je to bila ljubav koja je pomjerala sve granice. Dani u kojima je ljubav grijala njihov svijet, kada su pogledi bili dovoljni da se kaže sva suština stvoreni su stihovi najljepše ljubavne pjesme:

„Očiju tvojih da nije

Ne bi bilo neba

U malom našem stanu

Smeha tvoga da nema

Zidovi ne bi nikad

Iz očiju nestajali“

U stihovima prepoznajemo snagu ljubavi koju pisac dočarava riječima. Ta ljubav poništava tjeskobu, liječi usamljenost,osnažuje duh i uljepšava život. Popa naglašava da bez ljubavi nema života, kao što ga nema ni bez sunca. Takva je bila njegova ljubav prema voljenoj Haši. Jovanka Singer je poticala iz bogate porodice, bila je univerzitetski profesor i veoma obrazovana žena. Komunističko vrijeme navelo je ovaj par da kao pravi komunisti dva dvorca, koja su bila u vlastništvu njenog oca, poklone državi. Kansnije nije bilo moguće da se imovina povrati, pa kad su posjećivali Vršac nisu imali gdje da odsjednu. Njihovi dugogodišnji prijatelji bili su Žarko Rošulj, grafički urednik „Nolita“ i njegova supruga, književnica, Svetlana Velmar Janković. Osjećajući da smrt dolazi, Popa je zamolio Rošulja da piše o njegovom životu, govoreći mu pojedinosti iz svoje biografije, kazujući: „Iskoristi priliku dok sam tu“. Tako je Žarko Rošulja napisao knjigu „Zapisi o Vasku i Haši“ i sačuvao neobične detalje njihove ljubavi. Saznajemo da je ona bila snažna, dostojanstvena, obostrana, stvorena na povjerenju i požrtvovanosti. Haša se sa osmjehom sjećala trnutka kada je Popa došao da je zaprosi. U njenoj kući svi su bili uzbuđeni, a djevojka koja je kod njih radila upitala je: „A je l se to naša Hanzi udaje za jednog „šrajbera“? Od čega će oni da živu?“.

Živjeli su u dvosobnom stanu na sadašnjem Bulevaru kralja Aleksandra u Beogradu. Tu su se okupljali njihovi mnogobrojni prijatelji i pjesnici. Kad je Vasko Popa ležao bolestan u bolničkoj postelji i tada ga je Haša grlila svojom ljubavlju. Njihovi pogledi su se zauvijek razdvojili u januaru 1991. godine. Stihovi kažu:

„Ti si moj početak

koji me pokrenuo

Sveo sam se

na tvoju osovinu“

vp2

Prijateljima je poslije Popine sahrane pričala kako je htjela da ga krišom izvede iz bolnice i dovede kući kako se više ne bi mučio. Zato je odlučila da se ispava i popila je tablete za spavanje, kako bi bila što odmornija za taj poduhvat. Probudio ju je nemir i glasovi bolničarki koje su htjele da je udalje iz bolničke sobe i tada je shvatila da ju je njen Popa zauvijek napustio. Nikada nije sebi oprostila što nije bila budna kada je on odlazio. Za Novu godinu i Božić Vasko Popa je kupovao veliku jelku koju nije kitio, nego je ona dugo stajala između njegovog i Hašinog kreveta. Istu takvu jelku Haša je zasadila kraj Popinog groba. Nakon njegove smrti Haša se trudila da sačuva uspomenu na Vaska Popu najbolje što je umjela. Pokušala je da njihov stan pretvori u spomen sobu velikog pjesnika, ali to nije bilo moguće jer se stan tada više nije mogao otkupiti. Haša je slutila da će poslije njene smrti sve da se raznese iz tog stana i tako je i bilo. U stanu je sve stajalo onako kako je Popa ostavio za života. Predmeti na stolu, slike umjetnikao kupljenih oko Medijale, neobični predmeti, ikone, grbovi, rukopisi, pisma i još mnogo toga. Sve je to poslije Hašine smrti rastureno i nestalo.

Rad

U Grabencu kod Bele Crkve 29. juna 1922. godine rodio se Vasko Popa. Tu, sevjerno od Beograda, stanovništvo je bilo mješavina Srba, Mađara, Slovaka i Rumuna. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Vršcu, gdje je počeo da piše prve stihove. Filozofski fakultet upisao je u Beogradu. Ubrzo počinje rat u Jugoslaviji. U jesen te 1941. godine Popa je uslišio roditeljske molbe i otišao u Bukurešt da studira medicinu. Poslije godinu dana je napustio studije i otišao u Beč da proučava filosofiju. Prilikom posjete kući, 1943., biva uhapšen i smješten u njemački koncentracioni logor u blizini Zrenjanina. Ubrzo je uspio da se spasi ropstva i vratio se u Beč gdje je počeo da studira francusku i njemačku kniževnost. Tada je radio i kao kondukter u tramvaju. Jednom prilikom partiji je podnio sljedeći izvješaj:

„Zajedno uzeti moji boravci u inostranstvu, za vreme okupacije, predstavljaju beznadežna bekstva od teške borbene stvarnosti ratnih godina. Ti boravci održavaju političku nezrelost koju sam ja ispoljio tih godina kao intelektualac, poreklom iz sitnog buržoaskog sloja koga su roditelji mogli da izdržavaju na studijama, dok su se moji vršnjaci borili“.

vp3

Nakon završetka rata diplomirao je na romanskoj grupi Filozofskog fakulteta u Beogradu. Prve pjesme objavljivao je u listovima „Književne novine“ i „Borba“. Prva zbirka pjesama pod nazivom „Kora“ objavljena je u Beogradu 1953., iste godine kada je u Parizu održana premijera predstave „Čekajući Godoa“ Semjuela Beketa koja afirmiše dramu apsurda. Popina prva zbirka započinje isti taj manir u srpskoj poeziji. Značaj koji je njegova poezija dobila u vrijeme kada se pojavila zbirka „Kora“ bio je veliki, a njen naziv je simboličan jer kora je s jedne strane čvrsta kora drveta, ali i korica hljeba neophodna čovjeku. Bila je novina u tadašnjoj književnosti jer je otkrila nove sadržaje, prikazala drugačijeg čovjeka jedne nove epohe koja je započela ratom i nastavila se u protivrječnosti savremenog svijeta. Prikazana je traumatizovana ličnost čovjeka Popinog doba kroz čiju su se psihu prelamali apokaliptični istorijski sudari, nacionalne katastrofe i politički obrti. Pred nama je čovjek koji je napustio granice vremena i prostora. U ciklusu „Daleko u nama“ Popa predstavlja svijest bića koje pokušava da se otme od opsesije rata, te da je zamijeni snagom ljubavi. Stihovi „Kore“ glase:

„U očima lepim

tuga mu se zatvorila

u krug

jer drum kraja nema

a celu zemlju treba

za sobom vući“

O ovoj zbirki Popa je kazao:

„Kora je knjiga moje mladosti, svedočanstvo prve ljubavi i prve svađe sa svetom. To je pokušaj da se golim životom koji neizdrživo stasava u večnost obezbedi kora. Svojom poezijom želim da izrazim tačno ono što sam napisao. Kad bih umeo to da izrazim na drugi način verovatno se ne bih bavio pisanjem“.

Poezija Vaska Pope predstavila je afirmaciju aktivističkog principa borbe, nepomirljivog, tvrdoglavog i nepokolebljivog otpora tuđim silama koje su neprijatelji čovjeku. Ovom zbirkom pokazao je da se modernim poetskim izrazom mogu u istoj pjesmi prikazati i najdublje subjektivne preokupacije, ali i veliki kolektivni zanosi. „Korom“ pjesnik brani i afirmiše suštinu, osnovne ljudske vrijednosti, posljednja čovjekova uporišta, ono što nam ostaje kad se sve drugo izgubi. Nerazdvojno jedinstvo čovjekove sudbine i kolektivne sudbine naroda, čovjekovog puta i puta svih ljudi je pravi smisao „Kore“ i ono što joj daje humano obilježje. Ova knjiga pokrenula je velike rasprave na književnom polju i ostavila trajan uticaj na književne stvaraoce. Popa je od 1954. do 1979. godine radio kao urednik u izdavačkoj kući „Nolit“ u Beogradu. Slaganjem usmenog nasljeđa, igara i zagonetki stvorio je poseban pjesnički izraz moderne srpske poezije. U Vršcu je osnovao Književnu opštinu Vršac i pokrenuo neobičnu biblioteku na dopisnicama, nazvanu „Slobodno lišće“. Tih sedamdesetih godina izabran je za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umjetnosti. Jedan je od osnivača Vojvođanske akademije nauka i umetnosti u Novom Sadu. Kada je držao predavanja na Akademiji umetnosti na pitanja o tajni pjesama on je odgovorio:

„Pitaju me: „Šta znači tvoja pesma?“. Zašto ne pitaju drvo jabuke šta znači njen plod? Da ume da govori drvo jabuke bi im po svoj prilici odgovorilo: „Zagrizite u jabuku pa ćete videti šta znači“. Gledaš za svojom pesmom koja ti je odletela iz ruke, ćutiš, odmaraš se malo, ili bar misliš da se odmaraš i puštaš nju, svoju pesmu da sama odgovara na pitanja. Puštaš je da sama bude svoj sopstveni odgovor. Zašto ne pitaju kamen kako je stvorio kamičak ili pticu kako je izlegla ptiće, ili ženu kako je rodila dete?“.

Autor: impulsportal.net

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU