fbpx

Kapor

„Stalno se nadam da će se dogoditi čudo. Svakog jutra se budim s osećanjem da će se dogoditi nešto lepo; obično se i dogodi. I kada se ne dogodi, dobro je da se to čeka. Ja sam gospodar svog čuda, lepo čudo o kojem govorim zavisi isključivo od mene. Ono se dešava na platnima na kojima slikam“.

piše: Ilijana Božić

Najbolje nas je učio kako se voli svoj grad, zemlja, žene, dobra vina, vlastite vrline i mane. Njegove priče su nas podučavale, on je bio izvor vedrine i duhovitosti. Mnoge nesreće su potresale njegov život, ali on se nije obazirao. Rat u Sarajevu 1941. godine preživio je zahvaljujući majci koja ga je vlasititm tijelom zaštitila od bombe i cijeli život se borio sa mučnim sjećanjima. Postao je legenda Beograda, novinar, slikar, književnik koji je djelima pokazao jedan novi književni pravac i majstorstvo u vladanju kratkim literarnim formama. Za vrijeme posljednjeg rata bio je ratni reporter i tada je rodnu kuću mogao da posmatra kroz dvogled dok su okolo nje prštale bombe kao i te davne 1941. godine.

Čuvena rečenica “Verovao sam da celog života učim kako treba da živim, a učio sam zapravo kako da umrem” pripadala je njemu, a ne Klodu Simononu, niti Stendalu kojima ju je pripisivao.

Od Sarajeva do Beograda

Momo Kapor je rođen u Sarajevu 1937. godine. Njegov otac Gojko Kapor rodom je bio iz bilećkog sela Mirilovića, a u Sarajevu je radio kao finansijski stručnjak. Tamo je sreo buduću suprugu Bojanu Velimirović. Gojko Kapor na početku rata biva zarobljen kao rezervni oficir kraljeve vojske. Momo Kapor, tada dijete, majka Bojana i baka u ratnim danima koji su potresali Sarajevo utočište su pronašli u staroj turskoj kući ispod Trebevića. Za vrijeme bombardovanja, 13. aprila 1941. godine bomba je pogodila kuću i svi su poginuli osim malog Mome koga je majka zaštitila legavši preko njega. O njoj nije znao mnogo, jer se porodica trudila da ne priča mnogo kako ne bi produbljivali traumu koju je nosio duboko u sebi. Kasnije je Momo Kapor pričao:

„Moja majka me zaštitila legavši preko mene. Kičma joj je bila raznesena, a tada je imala samo 28 godina. Bilo je mrtvo čak i mače koje sam držao u rukama“.

momo1

Dobrica Ćosić u knjizi „Prijatelji“ zabilježio je da je mali Momo tada izašao iz ruševina i zapomagao. Pronašao ga je neki Rus, emigrant, ljekar po zanimanju i sažalio se nad sudbinom nesrećnog djeteta te odlučio da ga povede u svoj stan. Dobri Rus je malog dječaka prisvojio, a ovaj je samo znao da se zove Momo, prezimena se nije sjećao. Međutim, po sjećanju Mominog ujaka Slavka Lučića spasilačke ekipe odvele su dječaka u bolnicu i razdvojile od ujaka koji je bio s njim. U tom trenutku, Momu je preuzeo Rus, koji ga je kroz nekoliko dana predao tetki Janji Baroš. Ona je potom vodila brigu o dječaku, mada ga nije zaboravio ni Rus koji ga je često posjećivao i donosio mu razne darove. Ubrzo se vratio i Momin otac iz zarobljeništva, koji biva postavljen za načelnika u Ministarstvu spoljnih poslova u Beogradu. Zbog patriotske savjesti tek godinu dana poslije rata došao je u Sarajevo da vidi sina i da ga odvede u Beograd. Prema Momi se odnosio veoma strogo, patrijarhalno i sve do smrti je bio nezadovoljan sinovljevim životnim izborima.

Osnovne škole u ratnim godinama nisu radile, tako da je Kapor jedno vrijeme išao u kloster Svetog Augustina, samostan gdje su predavale učiteljice, koje su učenicima poklanjale obojene sličice svetaca kad su bili dobri. Dane provedene u samostanu pamtio je i po krvavim hodnicima i ranjenim vojnicima koji su dolazili iz Grčke. Otac ga je u Beograd odveo tek 1946. godine, a ubrzo je otišao na zadatke u Ameriku. Za to vrijeme Momo Kapor je živio kod očevih prijatelja, u porodici Nikolić. Pohađao je Treću mušku gimnaziju u Beogradu iz koje je izbačen zbog jedanaest jedinica i mnoštva neopravdanih časova. Nakon toga je otišao u Sarajevo, gdje je proveo tri godine. Ne zna se kad je tačno maturirao. U Beograd se vratio 1956. godine i to da upiše Likovnu akademiju. O tome je kazao:

„Prijemni sam položio iz trećeg pokušaja, a postoji priča da je moj otac telefonirao dekanu zahtevajući da me ne prime dok ne završim školu. Bio je strog roditelj, retko me je mazio i grlio, možda samo za Božić...Otac mi je slao minimalne svote novca, pokušavajući tako da me natera da se predomislim za arhitekturu, što je on želeo“.

Ljubavlju ispisane stranice

Tokom studija pisao je za razne listove i časopise i to prikaze izložbi, eseje o slikarstvu, muzici i filmu. Sa prijateljima je svako veče odlazio u Kinoteku ili Kolarčev narodni univerzitet. Na beogradskoj akademiji likovnih umjetnosti diplomirao je 1961. godine u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića. Na Akademiji je upoznao gimnazijalku Anu Pjerotić. To je bila njegova mladalačka ljubav. Vjenčali su se 1961. godine i iz tog braka dobili dvije ćerke. O tom periodu Ana Pjerotić je kazala:

„Pisao je lako, sa radošću. Svoje prve tekstove napisao je na pisaćoj mašini Adler koju sam mu poklonila za rođendan, i na kojoj sam, kasnije, prekucala većinu njegovih tekstova. Imao je potrebu da priča o onome što piše. Nas tri smo bile njegova publika. To su bile njegove prve književne večeri“.

momo2

Međutim, Kapor je često imao burne ljubavne veze sa beogradskim ljepoticama, pa su te afere često dospijevale u novine što nikako nije odgovaralo njegovoj supruzi. Kazao je:

„Bilo je teško živeti sa mnom i ja sam kriv za krah tog braka, Ana je divna žena, prava dama...“.

O tajnama je kazivao:

„Nemam nijednu tajnu. Moje tajne su uvek bile pragmatične, tajne ljubavi za vreme dok sam u braku, tajna prijateljstva sa onima sa kojima se pristojan čovek ne sme družiti, ali suštinski nemam nikakvu tajnu. Kosturnica u Hilandaru i način na koji tamo dospevaju umrli monasi takođe je jedna od velikih lekcija, kao što je to i čitavo pravoslavlje. Pravoslavlje, je velika, zaboravljena, izbrisana lekcija kojoj se pravoslavni svet tek sada vraća, kad je prebrodio pubertet, male boginje i ostale dečje bolesti civilizacije, koja ga je zatekla nespremnog. Strah od zaborava pogađa samo one ljude koji nisu svesni suštine života- da smo ovde na ovoj planeti, da igramo neko vreme po svojim ili tuđim pravilima, da obavimo ono što nam je suđeno, da iščeznemo, i da niko nije važan.“

Nakon 24 godine zajedničkog života Kapor se razveo. Drugi put se oženio Ljiljanom, koju je upoznao na letu za Njujork jer je ona tada bila stjuardesa. Kazao je:

„Ljiljana je od mene mlađa dvadeset godina, ali kad ja budem imao sto ona će imati osamdeset, pa se razlika neće primetiti. Ona je, ustvari, starija od mene, jer me sprečava da pravim gluposti, čemu sam sklon“.

momo3

Slike je izlagao u Njujorku, Bostonu, Parizu i Ženevi. Njegova književna djela su prepoznatljiva po ilustracijama koje je sam stvarao, a ilustrovao je i veliki broj tuđih knjiga.

momo4

Jedno vrijeme se družio sa momcima s druge strane zakona, tačnije sa Boškom Radonjićem koji je išao u zatvor zbog atentata na Tita i koji je bio desna ruka Gotija šefa porodice Gambino. Slikao je tada portrete njihovih ljubavnica i žena što je loše momke činilo veoma zadovoljnim.

Beleške

Momo Kapor imao je poseban talenat za pisanje, pa je „Beleškama jedne Ane“ koje su izlazile u časopisu „Bazar“ publiku bacio na koljena. Pisao je:

„Dakle, drage moje devojčice, nije uopšte važno imate li četrnaest, sedamdeset, dvadeset ili pedeset šest godina! Susretao sam ja devojčice od sedamdeset dve, i odmah se nekako videlo da su još klinke: mislim, videlo se to po načinu na koji su zrikale unaokolo i krile smešak u prste, kako su isprobavale perike sa loknama boje zlata u robnoj kući, ogledajući se malčice iskosa i vrlo koketno- bile su to prave klinke od sedamdeset dve godine, na časnu reč! Jer, drage moje naglo ostarele devojčice, niste vi krive što se život našalio s vama, pa vas jednog jutra probudio kao i obično u pola šest, kad ono 8 banki!“

Kapora kao pisca otkrio je Zlatko Crnković, urednik poznate zagrebačke biblioteke „Hit“. Tako su u izdanju „Znanje Zagreb“ izašla velika djela kao što su „I druge priče“, „Foliranti“, „Beleške jedne Ane“, „Provincijalac“, „Ada“, „Zoe“, „Od sedam do tri“, „Una“. Mnoga njegova djela su ekranizovana, a autor je velikog broja dokumentarnih filmova i televizijskih emisija. Po njegovim scenarijima snimljeno je nekoliko dugometražnih filmova kao što su „Bademi s onu stranu smrti“, „Banket“, „Valter brani Sarajevo“, „Džoli džokej“, te „Kraj vikenda“. Njegova djela su prevođena na francuski, ruski, njemački, poljski, češki, bugarski, mađarski, slovenački i švedski jezik.

Književnost Mome Kapora odiše lakim stilom, jednostavnim i jasnim rečeničnim konstrukcijama, ali i jakim porukama. Pisao je o ljubavi, ženama, gradovima, ljudima, te o političkoj situaciji. Čitaoci prosto uživaju čitajući njegova djela koja se svojom posebnošću i stilom izdvajaju od drugih. O politici:

„Nikad nisam bio zagovornik ideje o Velikoj Srbiji. Mene velike države, u principu, ne zanimaju. Ideal mi je Malta, država koja ima stanovnika kao opština Voždovac, nema vojku i živi savršeno. Zašto bi me toliko interesovalo da svi Srbi žive u jednoj državi? Srbi će pripadati jednoj veri, jednom narodu, ali ne moraju i jednoj državi. Srbi će se osetiti da su Srbi kad sesretnu bilo gde, prepoznaju se i oči im se zasvetle, a to ne znači da moraju da ograđuju velike prostore pašnjaka da bi bili srećni“.

Posljednja knjiga „Halo, Beograd“ predstavlja završni dio triologije zapisa o Beograđanima, njihovom gradu i životu. Pisao je:

„Onaj ko je jedanput video iz vizure Ušća blesak Beograda, što u sumraku liči na džinovskog smuđa nasukanog iznad reka, uvek će se vraćati u ovaj grad, kao da se vraća staroj ljubavi“.

momo5

Djelo koje je ekranizovano i koje ima posebnu čar je „Una“. Rade Šerbedžija i Sonja Savić fantastično su prikazali likove ovog djela. Una je uspjela da svojom izdajom sahrani dušu Mišela Babića, koji je zanesen njenom mladošču i šarmom uništio svoj pređašnji život i stavio tačku na jedino u šta je cijeli život vjerovao, a to su karijera i ideje. Profesor je poklekao pred Unom. Piše Kapor:

„Posle ljubavi ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali posle ljubavi. Ostaju tajni znaci, ljubavne šifre: „Ako me voliš, započni predavanje sa tri reči koje će imati početna slova mog imena...“ Ušao je u amfiteatar i kazao: „U našoj avangardi...“ Poslala mu je poljubac.“

Bolovao je od raka na grlu, s kojim se hrabro borio ne dozvoljavajući da humor pati zbog bolesti. Umro je u Beogradu 3. marta 2010. godine na Vojno- medicinskoj akademiji.

O čudima je kazivao:

„Stalno se nadam da će se dogoditi čudo. Svakog jutra se budim s osećanjem da će se dogoditi nešto lepo; obično se i dogodi. I kada se ne dogodi, dobro je da se to čeka. Ja sam gospodar svog čuda, lepo čudo o kojem govorim zavisi isključivo od mene. Ono se dešava na platnima na kojima slikam“.

Autor: impulsportal.net

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU