Selimovic

Tokom svog života Meša Selimović je bio moralno uspravan i ponosan čovjek koji je čuvao principe, zbog čega je često stradao. Najboljim romanima pokazao nam je da tamo gdje čovjek očekuje razum on nalazi silu, tamo gdje traži mir i prijateljstvo, nalazi nemir i mržnju. Tamo gdje misli da će pronaći Boga, nalazi bogohulnike i licemjere. Tamo gdje se dijeli pravda čovjek vidi da najmanje pravde ima. Njegova djela daju nam uvid u politički režim piščevog vremena koje je sputavalo kreativnost, pisanje i izražavanje vlastitih misli.

piše: Ilijana Božić

U tradiciji na kojoj su njegovi romani zasnovani ljubav i mržnja, dobro i zlo, bore se za prevlast. Ta borba je neravnopravna jer se u njoj pojedinac suprostavlja kolektivu, naoružan samo snagom svojih uvjerenja. Glavni likovi dospijevaju u nemilost zakona i vlasti, čija je moć imala veliki uticaj u izrazito malograđanskoj sredini.

Djetinjstvo i porijeklo

Meša Selimović, pripovjedač iz istočne Bosne, rođen je u Tuzli. Ispitivao je svoje porijeklo pa je o tome kazao: „Navodno je bilo devet braće i dvojica pređu u islam, da bi štitili jedni druge, i od njih su Selimovići i Ovčine. Negdje valjda početkom 17. vijeka moj predak Vujović iz Vranjske okupio je oko sebe sinove, devet ih je bilo, pa su se dogovorili da dvojica prime neprijateljsku vjeru, da brane ostalu braću i rodbinu. Ko zna da li su ih žrtvovali, odlikovali ili birali od oka. Možda su Selimovići pobjegli iz Crne Gore u Bileću da se spasu od istrage poturica, možda su se zakrvljeni rođaci tukli i zatirali što su mogli žešće, i nije prošlo ni dvjesta godina a Selimovići i Vujovići nisu više ni znali da su iste krvi, a možda su nastojali da to što prije zaborave i sakriju.“

Selimovic.jpg3

Selimović je kazao da kada je podatke o svom porijeklu i korjenima naveo 1972. godine, mnogi intelektualci iz Bosne su mu to oštro zamjerali. Međutim, povodom toga Selimović je kazao da pred istinom ne treba zatvarati oči. Uz to je dodao:

„Ja sam vezan za svoje bosansko i muslimansko porijeklo, i uvjeren sam da je naša složenost (zbog dugogodišnjih tuđih navika koje smo prihvatali, zbog čudne istorije, zbog stvorenih kompleksa, zbog hiljadu spletenih čvorova) izuzetno bogata stvaralačkim mogućnostima...“.

Tih pitanja dotakao se u romanu „Derviš i smrt“. Problem identiteta i samosvijesti proširuje se na širu kulturno-istorijsku zajednicu. Često su Selimovića poredili sa Kafkom po načinu stvaranja. Ono što su zavičaj i judaizam za Kafku, to su Bosna i islam za Selimovića, ne samo pitanje vjere, već prije svega životno iskustvo jedne zajednice. Karakterističan primjer istorijske i zavičajne bolesti ove zajednice prepoznajemo u Hasanovim riječima:

„Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ni sa kim istorija nije napravila takvu šalu kao sa nama. S nejasnim sjećanjem stida zbog porijekla i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed. Htjeli smo da se sačuvamo a tako smo izgubili da više ne znamo ni šta smo.“

U intrvjuu za Televiziju Zagreb 1975. godine Selimović je progovorio o svom djetinjstvu i odnosu sa ocem, a ovaj intervju nikada nije javno objavljen. Tom prilikom o djetinjstvu je kazao:

„Valjda nigdje ljepše nebo ne postoji nego u tom djetnjstvu. Taj pejzaž nigdje nije ljepši. Ja ga nigdje nisam našao docnije, to je ona zanesenost koju čovjek nosi kao trajnu uspomenu na djetinjstvo. Poslije je mladost sa pubertetom već bila teža, tad su naišli problemi moji vlastiti i toga se nerado sjećam, a onda je sve išlo manje-više normalno. Bio sam đak osrednji, najbolje sam pisao pismene zadatke ali sam u sedmom razredu Gimnazije pao iz sedam predmeta. Tada mi je otac rekao: „Pa kako hoćeš, za sebe učiš, ako nećeš da učiš školu ići ćeš na zanat..“, sasvim mirno i ja sam tad to vrlo ozbiljno shvatio i popravio sam sve ocjene do kraja godine.“

Tada je govorio i o svom odnosu sa ocem, koji je bio strogo patrijarhalan. Oca je idealizovao, posmatrao ga je kao božanstvo. Otac je, po Selimovićevim riječima, određivao sudbinu svih članova porodice i kontakti sa njm su bili veoma rijetki. U sobu ga je pozivao onda kad je trebalo da ga izgrdi, da mu kaže nešto ozbiljno. Po ocu je gradio lik Hasana, u romanu „Derviš i smrt“, te je kazao da je njegov otac bio veoma jaka ličnost i veoma veseo čovjek. Zbog tog hladnog odnosa oca i djece u porodici Selimović, Meša Selimović će kasnije kazati kako je zbog toga svoju djecu razmazio. Za majku je u tom intervjuu kazao da je imala osmoro djece, da ih je voljela a li je ipak u prvom planu bio otac. Odnos između oca i sina prikazan je u romanu „Derviš i smrt“ i to u dva navrata. S jedne strane Hasan i njegov otac žive u lošem odnou, ali ih nemjerljiva ljubav ponovo spaja, pa je prikazana sva ljubav i briga jednog oca prema sinu. S druge strane derviš Ahmed Nurudin nema bliskosti sa ocem, njihova veza se izgubila, oni se više ne poznaju.

Ljubav i sreća

Selimovic.jpg2

Svoju sreću Meša Selimović je pronašao u voljenoj ženi Darki, kojoj je napisao najljepšu posvetu u knjizi „Derviš i smrt“. Prije Darke, Meša Selimović je bio oženjen, te suprugu Desu Đorđić napušta onog trenutka kada sreću i sličnost prepozna u Darki. Međutim, tadašnji komunistički sistem i partija suprotstavljaju se ovom Selimovićevom postupku. Darka biva predstavljena kao brakolomnica, buržujka, nemoralna žena koja ruši porodicu. Međutim, Selimović nije od onih koji se odriču sreće, bori se za Darku. S njom je ostao do kraja svog života, koji je bio ispunjen mnogim nedaćama i nevoljama. Selimović postaje čovjek odbačen od društva. Sarajevo ga odbacuje, ali ga Beograd prihvata. Darka je Selimovića svojom ljubavlju čeličila i branila. Bila je osoba koja je Selimovića svojom ljubavlju činila boljim čovjekom. Divna ljubav i razumijevanje prikazana je u romanu „Tvrđava“. Tijana i Ahmet Šabo svojom ljubavlju grade trvđavu kao štit od svijeta i svega lošeg u njemu. Ahmet Šabo sanja da u sirotinjskom domu ostvari bogati duhovni život. Imati dom, prijatelja i ženu, to je sve. Pita se:

„Hoće li ova moja djeca ići istim tim žalosnim putem, kad odrastu?

Hoće li živjeti glupo kao i njihovi očevi?

Vjerovatno hoće, ali u to neću da vjerujem.“

Životna tuga

Selimovic.jpg1

Selimovićeva životna tuga, koju prepoznajemo u njegovim romanima, je tuga za tragično nastradalim bratom. Njegov brat stradao je kao žrtva komunističke partije. Treći Selimovićev brat je bio partizanski komadant i moćna figura u vojnoj hijerarhiji, ali ništa nije učinio da spriječi tragediju. Selimović nikad nije oprostio partiji bratovljevo ubistvo, ali ni trećem bratu ravnodušnost. Za bratovim grobom nikad nije prestao da traga. Ostalo je nepoznato gdje je sahranjen, što je tada bila kazna za najveće zlikovce, a bio je nevin. Selimoviću je tajno dostavljena cedulja na kojoj je pisalo: „Brate, nisam kriv“.

Svoju porodičnu tragediju prožeo je kroz svoje najbolje romane. Tako derviš Ahmed Nurudin neumorno pokušava da spasi brata. Kroz taj proces prolazi kroz razne duševne, psihološke i moralne borbe. Shvata da sve ono u šta je vjerovao, sva načela moralna kojima se klanjao nisu važeća u ovom svijetu. Kao da se u jednom trenutku budi iz sna i postaje drugi čovjek. On doživljava preobražaj u romanu, te shvata da u životu ništa nije trajno ni sigurno, pa ni ono u šta smo se zaklinjali. U „Tvrđavi“ Ahmet Šabo želi da spase studenta Ramiza kojeg sistem želi da skloni.

Anmed Nurudin i Ahmet Šabo ljudi su koji se po svom mišljenju razilaze od kolektiva kojem pripadaju, ali i pored toga oni ipak nisu usamljeni. Njihova plemenita misao stvorila je mali, ali snažan krug ljubavi i prijateljstva iz kojeg će nastati sjajni likovi. Nemilost u kojoj su se našla ova dva junaka podstakla je proces preobražaja koji ih je učinio aktivnijim, duhovnijim i ljudskijim prirodama. Svoje životne patnje, stradanja i sreće Selimović je pretočio u veličanstvene romane.

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU