fbpx

george orwell e1529898081870

Govorim o književnoj kritici, a u svijetu u kojem stvarno živim to je gotovo bezizgledno kao govoriti o miru. Naše doba nije doba mira ni doba kritike. U Evropi posljednjih deset godina književna kritika starije vrste – kritika koja je zaista razborita, obzirna, poštena, koja umjetničko djelo procjenjuje kao vrijednost po sebi – bila je gotovo nemoguća.

Ako pogledamo englesku književnost posljednjih deset godina, ne toliko samu književnost koliko dominantne književne stavove, iznenadit će nas da je gotovo prestala biti estetska. Književnost je bila preplavljena propagandom. Ne mislim da su sve knjige napisane u tom razdoblju bile loše. Ali karakteristični pisci tog vremena, ljudi poput Audena, Spendera i Mac Neicea, bili su didaktički, politički pisci, naravno, estetički obrazovani, ali više zaokupljeni predmetom nego načinom pisanja. A najživlja kritika je gotovo u potpunosti potjecala od marksističkih pisaca, ljudi poput Christophera Caudwella, Philipa Hendersona i Edwarda Upwarda, koji su u biti svaku knjigu promatrali kao politički pamflet i mnogo više pažnje posvećivali pronalaženju njenih političkih i društvenih implikacija nego njenih književnih kvaliteta u užem smislu.

To iznenađuje tim više što je u vrlo oštrom i nenadanom kontrastu s razdobljem koje je neposredno prethodilo. Karakteristični pisci dvadesetih godina – T. S. Eliot, na primjer, Ezra Pound, Virginia Woolf – bili su pisci koji su glavnu pažnju posvećivali načinu pisanja. Oni su, naravno, imali svoja uvjerenja i predrasude, ali su bili mnogo više zaokupljeni tehničkim inovacijama nego bilo kakvim moralnim ili političkim implikacijama koje je njihovo djelo moglo sadržavati. Najbolji od svih njih, James Joyce, bio je „tehničar“ i vrlo malo što drugo: otprilike bio je blizu „čistom“ umjetniku u onoj mjeri u kojoj pisac to uopće može biti. Čak D. H Lawrence, iako je bio više „pisac s porukom“ nego većina ostalih pisaca njegova vremena, nije imao mnogo onoga što bismo danas nazvali društvenom sviješću. Iako sam to sveo na dvadesete godine, u stvari isto se događalo već oko 1890. pa nadalje. Kroz čitavo to razdoblje predodžba da je forma mnogo važnija od predmeta o kojem se piše, predodžba o „umjetnosti radi umjetnosti“ prihvaćala se kao gotova činjenica. Bilo je pisaca koji se nisu slagali, naravno – Bernard Shaw je bio jedan od njih – ali to je bio prevladavajući svjetonazor. Najvažniji kritičar tog razdoblja, George Saintsbury, bio je dvadesetih godina vrlo star čovjek, ali je imao snažan utjecaj sve do 1930, a Saintsbury je oduvijek čvrsto podržavao tehnički pristup umjetnosti. Tvrdio je da on može prosuditi, i prosuđuje, svaku knjigu jedino na osnovi njene izvedbe, njenog načina kako je napisana, i bio je gotovo potpuno hladan prema autorovim stavovima.

A sada, kako obrazložiti toliko naglu promjenu gledišta? Otprilike krajem dvadesetih godina dobijete knjigu poput djela Edith Sitwell o Popeu, s potpuno bezvrijednim naglaskom na način pisanja, gotovo kao da riječi nemaju nikakva značenja; a samo nekoliko godina kasnije imate marksističkog kritičara poput Edwarda Upwarda koji dokazuje da knjige mogu biti „dobre“ jedino ako su po svojoj namjeni marksističke. U stanovitom smislu oboje su bili predstavnici svog razdoblja. Pitanje je – zašto su im gledišta morala biti različita?

Mislim da razlog valja potražiti u vanjskim okolnostima. I estetski i politički odnos prema književnosti bili su, u svakom slučaju, uvjetovni društvenom atmosferom pojedinog razdoblja. I sada kada je još jedno razdoblje završilo – jer sigurno je da je Hitlerov napad na Poljsku 1939. završio jednu epohu isto tako kao što je velika kriza 1931. završila drugu – možete se osvrnuti i vidjeti jasnije nego što je to bilo moguće prije nekoliko godina, na koji način vanjski događaji utječu na književne poglede. Ono što zapanjuje svakoga tko se osvrne na posljednjih stotinu godina jest da književna kritika koja zavređuje pažnju kao i kritički onos prema književnosti, u Engleskoj između, grubo rečeno, 1830. i 1890, jedva i postoji. To ne znači da u tom razoblju nisu pisane dobre knjige. Nekoliko pisaca tog vremena, Dickens, Thackeray, Trollope i ostali, vjerovatno će se pamtiti dulje od bilo kojeg koji se pojavio poslije njih. Ali u viktorijanskoj Engleskoj nema književnih ličnosti koje odgovaraju Flaubertu, Baudelaireu, Gautieru i mnogim drugim. Ono što danas smatramo estetskim tada je jedva postojalo. Srednjoviktorijanskom engleskom piscu knjiga je bila djelomično nešto što mu donosi novac, a djelomično sredstvo za pripovijedanje moralnih prodika. Engleska se mijenjala vrlo brzo, nova kapitalistička klasa pojavila se na ruševinama stare aristokracije, veza sa Evropom bila je prekinuta, a duga umjetnička tradicija zatrta. Engleski pisci sredinom devetnaestog vijeka bili su barbari, čak i kada su bili daroviti umjetnici poput Dickensa.

Ali krajem stoljeća veza sa Evropom je ponovo uspostavljena preko Mathewa Arnolda, Patera, Oscara Wildea i mnogih drugih, a time se vratilo poštovanje forme i tehnike u književnosti. Od tada predodžba o „umjetnosti radi umjetnosti“ zaista i potječe (izraz je sasvim izvan mode, ali je od postojećih, još uvijek, vjerujem, najupotrebljiviji). A razlog zašto je moglo cvjetati tako dugo i u tolikoj mjeri biti najviši kriterij, upravo je u tome što je čitavo razdoblje između 1890. i 1930. bilo izuzetno lagodno i sigurno. To je bio, mogli bismo reći, zlatni zalaz kapitalističkog doba. Čak ni Prvi svjetski rat nije jače zasmetao. Gotovo svaki Evropljanin između 1890. i 1930. živio je u prešutnom uvjerenju da će civilizacija trajati zauvijek. Mogli ste pojedinačno biti sretni ili nesretni, ali ste u sebi osjećali da se ništa nikada neće iz osnova izmijeniti. U takvoj atmosferi intelektualna izdvojenost, kao i diletantizam, mogući su. Upravo taj osjećaj kontinuiteta, sigurnosti, omogućio je kritičaru poput Saintsburyja, stvarno starom i okorjelom torijevcu i anglikancu, da bude razborito obziran prema knjigama koje su pisali ljudi čija je politička i moralna gledišta prezirao.

Međutim, nakon 1930. taj osjećaj sigurnosti se više nikada nije javio. Hitler i svjetska kriza uništili su ga, što nije uspjelo ni velikom ratu, pa čak ni ruskoj revoluciji. Pisci koji su se pojavili nakon 1930. žive u svijetu u kojem je stalno ugrožen ne samo život pojedinca, već i čitav njegov sustav vrijednosti. Ne možete se sa čisto estetskog stajališta zanimati za bolest od koje umirete; ne možete biti ravnodušni prema čovjeku koji vam može prerezati grlo. U svijetu u kojem se međusobno bore fašizam i socijalizam svaka se razumna osoba mora opredijeliti, a njeni osjećaji moraju naći mjesta ne samo u njenom pisanju već i u prosuđivanju književnosti. Književnost je morala postati politična, jer bi sve drugo podrazumijevalo duhovno nepoštenje. Sklonosti i mržnje došle su preblizu površini svjesnoga da bi se mogle zanemariti. O čemu pišu knjige izgledalo je od tolike neposredne važnosti da se način na koji su pisane činio gotovo beznačajan.

A to razdoblje, od otprilike deset godina, u kojem se književnost, čak i poezija, pomiješala s pisanjem pamfleta, učinilo je veliku uslugu književnoj kritici jer je razorilo iluziju o čistom esteticizmu. Ono nas je podsjetilo da je propaganda u ovoj ili onoj formi pritajena u svakoj knjizi, da svako umjetničko djelo ima značenje i svrhu – političku, društvenu i religioznu svrhu – te da su naše estetičke procjene uvijek obojene našim predrasudama i uvjerenjima. Ono je prognalo „umjetnost radi umjetnosti“. Ali je, također, za sada odvelo u slijepu ulicu, jer zbog tog razdoblja nebrojeni mlađi pisci pokušavaju svoje mišljenje vezati za političku disciplinu, što će, ukoliko u tome ustraju, onemogućiti duhovno poštenje. Jedini sistem mišljenja, koji im je u to vrijeme bio pristupačan, bio je službeni marksizam koji je tražio nacionalističku vjernost Rusiji i prisilio pisca koji se nazivao marksistom da se umiješa u nepoštenja politike sila. Ako je to čak i bilo poželjno, pretpostavke na kojima su se ti pisci izgradili bile su iznenada uzdrmane rusko-njemačkim paktom. Kao što su mnogi pisci oko 1930. otkrili da ne možete stvarno biti izdvojeni od suvremenih događaja, tako su oko 1939. otkrivali, da ne možete zaista žrtvovati svoj intelektualni integritet zbog političkih vjerovanja – ili barem da ne možete to učiniti i ostati pisac. Estetsko stajalište nije dovoljno kao ni politička čestitost. Događaji u posljednjih deset godina ostavili su nas prilično „u zraku“, ostavili su Englesku trenutačno bez nekog prepoznatljivog književnog pravca, ali su nam pomogli da definiramo, bolje nego što se to moglo prije, granice umjetnosti i propagande.

Govor na BBC-ju, Prekomorska služba, 30. aprila 1941. Objavljeno u „Listeneru“, 29. Maja 1941.

Izvor: George Orwell, „Zašto pišem i drugi eseji“, ITRO August Cesarec, OOUR Izdavačka djelatnost Zagreb, 1984.
Preveli: Marijan Krmpotić i Vladimir Rosandić

Izbor i priprema: AbrašMEDIA

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU