fbpx

Vremena nisam imao mnogo, bio sam zauzet kao ljekar – radio sam u ambulanti, a popodne u privatnoj ordinaciji. Zato sam uglavnom najviše pisao noću. Kada bih završio sve medicinske poslove bacio bih se na književnost, a to je za mene bilo najveće uživanje. Volio sam da pišem i volio sam stvari koje pišem, doživljavao sam ih.

Isak Samokovlija

Isak Samokovlija je potomak Jevreja Sefarda, koji su, protjerani krajem XV vijeka iz Španije, našli utočište u Otomanskom carstvu. Pradjed mu je kao trgovac došao u Bosnu iz bugarskog grada Samokova. Zbog toga su i nazvani Los Samokovlis na španskom, odnosno Samokovlije na bosanskom jeziku. Jedna grana porodice je odbacila „balkansko“ ime i uzela staro sefardsko prezime Baruh.

Samokovlija se rodio 3. decembra 1889. godine u Goraždu, gdje mu je djed Isak ben Moše, po kojem je i dobio ime, imao trgovačku radnju. Završivši osnovnu školu u rodnom gradu, odlazi u Sarajevo kod majčine rodbine, gdje završava gimnaziju sa školskim drugom Ivom Andrićem.

1910. upisao je medicinski fakultet u Beču kao stipendist jevrejskog kulturno-prosvjetnog društva „La Benevolencija“. Na početku Prvog svjetskog rata, 1914., mobiliziran je i poslan na front. Studije privodi kraju 1917. godine. Nakon završetka rata, vraća se u Bosnu, gdje kao doktor radi najprije u rodnom gradu, zatim u Fojnici, te od 1925. u bolnici „Koševo“ u Sarajevu.

U tom periodu je postao jedan od urednika sedmične novine „Jevrejski život“, gdje 1927. objavljuje svoju prvu pripovijetku. Njegova prva knjiga pripovijedaka izlazi 1929. godine pod naslovom „Od proljeća do proljeća“ u izdanju Grupe sarajevskih književnika. Tada je imao već četrdeset godina.

O svom književnom stvaralaštvu, u intervjuu koji je 1954. godine dao novinaru Siniši Punoviću je ovako rekao: "Vremena nisam imao mnogo, bio sam zauzet kao ljekar – radio sam u ambulanti, a popodne u privatnoj ordinaciji. Zato sam uglavnom najviše pisao noću. Kada bih završio sve medicinske poslove bacio bih se na književnost, a to je za mene bilo najveće uživanje. Volio sam da pišem i volio sam stvari koje pišem, doživljavao sam ih."

Kada je izdata njegova prva knjiga, svi su znali da se radi o talentovanom piscu, izuzetnom pripovjedaču koji je zaista imao svoje teme, svoje likove i imao je šta da kaže. Visoko mišljenje kritičara i čitalaca je potvrdila i njegova druga knjiga „Pripovijetke“, izdana u Beogradu 1936. godine, koja ga je afirmirala kao jednog od najboljih pripovjedača bosanskog jezika. Napisavši drame „On je lud“ i „Fuzija“ okušao se i kao dramski pisac, ali kao takav nije imao zapaženog uspjeha.

Drugi svjetski rat zatekao ga je na dužnosti šefa odjeljenja bolnice „Koševo“ u Sarajevu. Odmah u aprilu 1941. godine biva otpušten iz službe kao i ostali Jevreji, ali je ubrzo mobiliziran da se kao doktor medicine bori protiv epidemije tifusa koja je harala Bosnom. Noseći žutu traku s Davidovom zvijezdom, kojom su nacisti obilježili sve Jevreje, često ponižavan i maltretiran od strane domaćih fašista, liječio je oboljele od tifusa. Tek 1945. godine uspijeva da pobjegne i sakrije se do oslobađanja države.

Po završetku rata živi u Sarajevu, radeći kao profesionalni književnik. Par godina je uređivao književni časopis „Brazda“, a nakon toga je sve do smrti 15. januara 1955. godine radio u Izdavačkom društvu „Svjetlost“. Sahranjen je na starom jevrejskom groblju na strmoj padini Trebevića, a za života je napisao još par knjiga pripovijedaka: „Nosač Samuel“ (Sarajevo, 1946.), „Tragom života“ (Zagreb, 1948.), „Izabrane pripovetke“ (Beograd, 1949.), te je započeo roman o životu sarajevskih Jevreja, koji je nažalost ostao nedovršen u fragmentima.

BIJELA NIRVANA

Što me se tiču vaši snovi i riječi
vaših zanesenih želja?
Moja je duša sita
kad sunca lijepo griju
a pale su krupne kiše.

Crvena krv ko plamen rumen i vreo
oblijece selom na bijelom suncu;
sljepoočnice biju
i ćutim: talasi zelenog žita
rastu i zriju.

Sunce, moja te misao voli
i tvome žaru ona srće smjelo.
Zrije.
U vlažnu zemlju prosiplje se iz nje
sjemenje svijetlo i zrelo.

I bijela ova klijališta dišu,
na moje grudi bronzane i svježe
korijenje se spušta u dubine tople :
svijet jedan raste i stvara se svijetom.

Podne je. Insekti zuje
i sjaje ko metal.
Ja pijem boje, mirise i zvuke,
ja ispijam svemir i rađam ga opet,
ja rastem sa zelenim biljem i cvijecem
i pružam ko cvjetove plave
svoje vrele ruke.

Što me se tiču vaši snovi i riječi
vaših smjelih želja?
Osjećanja moja isprela su konce
i satkala veo;
da na suncu bijelom postanem dijelak
ovoga svijeta
i svijet ovaj cio.

 

(Impulsportal/kul.ba)

 

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU