fbpx

px galileo donato

Iako je Galilejevo tumačenje kretanja planeta dovelo do toga da ga rimokatolička crkva optuži zbog hereze, on nikada nije javno izrekao herezu zbog koje je bio optužen. Kako sam kaže, žaleći se na kraju svog »Dijaloga o dva svijeta«, nije mogao biti pravedno osuđen za zločin koji nije ni počinio. Poput mnogih svojih kasnijih i vrsnih znanstvenih kolega, Pascala, Newtona i Faradaya, bio je teološki konzervativan i nije mislio da u znanosti izvrši neko revolucionarno svrgavanje ranije ustoličenih istina. Ako je uopće negdje pogriješio, onda je to bilo njegovo nespretno nastojanje da podupre i obnovi Ptolomejevu tradicionalnu strukturu.  

Ali, zapravo, Galilej je počinio daleko ozbiljniji zločin od onog za koji su ga optuživali crkveni dostojanstvenici: njegov stvarni zločin bio je u tome što je cjelinu ljudskog iskustva, a ne samo gomilu crkvenih dogmi i doktrina, zamijenio za onaj njegov mali dio koji se može promatrati samo unutar ograničenog vremenskog raspona i objasniti pojmovima mase i njenog gibanja, a porekao je važnost neposrednih realnosti ljudskog iskustva, kojega je pročišćen ideološki derivat i sama znanost. Podijelivši iskustvo stvranosti u dvije sfere, u subjektivnu sferu koju je odlučio isključiti iz znanosti, i objektivnu sferu, teorijski oslobođenu čovjekova vidljive prisutnosti ali spoznavanu strogom matematičkom analizom, odbacio je kao nebitno i nestvarno ono srastanje kulturnih značenja koje je omogućilo i matematiku – koja je i sama čisto subjektivni destilat.

Znanstvenici su gotovo tri stoljeća slijedili Galilejevo vodstvo. Naivno vjerujući – a to je još prije sto godina progledao Stallo – da su lišeni metafizičkih predrasuda, pravovjerni zastupnici znanosti potiskivali su svaki trag ljudskog i organskog ponašanja koji nije mogao glatko pristati u njihovu mehaničku sliku svijeta. Time su, samo u obratnom smislu, pali u zabludu ranih kršćanskih otaca, koji su potiskivali svako zanimanje za prirodu kako bi se usredotočili samo na sudbinu čovjekove duše u vječnosti. Da »masa« i »gibanje« nisu ništa objektivniji od »duše« i »besmrtnosti«, po strani od njihovog izvedenog odnosa prema ostalom ljudskom iskustvu, to nisu ni pomišljali oni koji su tjerali teološku lisicu, a istjerali znanstvenog vuka. Potpuno nevino, Galilej je prodao čovjekovo povijesno pravo prvorođenja: čovjekovo smisleno i zapamćeno iskustvo, ukratko – njegovu akumuliranu kulturu. Odbacujući subjektivnost, ekskomunicirao je središnji predmet povijesti, mnogodimenzionalnog čovjeka.

Galilej je to zlodjelo počinio vesela srca kraj otvorenih očiju. Nije imao pojma da je njegova distinkcija između vanjskog i unutrašnjeg svijeta, između objektivnog i subjektivnog, između kvantitativnog i kvalitativnog, između matematički opisivog pa time spoznatijivog i onog nesvodivog, nedostupnog, za analizu neprikladnog i nemjerljivog, bila lažna distinkcija ako se iz računa izostavi ljudsko iskustvo u svoj njegovoj simboliziranoj punoći – koja je i sama polog nebrojenih razdoblja organskog života. 

Što je još gore, Galilej je uveo dualizam između objektivnog i subjektivnog svijeta, čak veći od dualizma što ga je kršćanska doktrina nametnula razdvajanjem nebeski savršenog i vječnog od zemaljskog, nesavršenog i griješnog. Kršćaninovo subjektivno nebo postalo je barem aktivnim dijelom njegove svakidašnjice, vidljivo u sjajnim crkvama i katedralama, u djelima milosrđa i zajedničkim svetkovinama. U antihistorijskom, utilitarnom poretku, kojim je ozakonjena mehanička slika svijeta, ono što je preostalo od subjektivnog iskustva bilo je ili osiromašeno ili iskrivljeno gubitkom dodira s čovjekovom prošlošću te nedostatkom razboritog anticipiranja njegove budućnosti.

Po toj novoj znanstvenoj razdiobi, spasenje je bilo potrebno upravo organskom svijetu, a i čovjeku. Sve oblike života trebalo je uskladiti s mehaničkom slikom svijeta, pretopiti  i preoblikovati nanovo, kako bi se prilagodili savršenijem mehaničkom modelu. Jer samo je stroj predstavljao istinsko utjelovljenje te nove ideologije: koliko god složen neki mehanizam i mogao biti, još uvijek je bio priprosta izrađevina u usporedbi s onom karikaturom ljudskog tijela koju nam je nacrtao Buckminster Fuller. Samo odbacivanjem organske složenosti, njenim pročišćavanjem pomoću apstrakcije i intelektualne sterilizacije, vađenjem Čovjekovih unutrašnjih organa i uvijanjem ostataka u ideološki ovoj za mumije, samo tako mogao je čovjek postati besprijekoran i dovršen – u svakom smislu dovršen! – kao i njegove nove mehaničke izrađevine. Da bi se iskupio od organskog, autonomnog i subjektivnog, čovjek treba da se pretvori u stroj, ili još bolje, treba da postane sastavnim dijelom nekog većeg stroja, čijem će nastanku pomoći nova metoda.

Taj stav, začudo, nije do kraja vrijedio čak ni za »fizička« svojstva prirodnih pojava, što je i sam Kepler vrlo brzo opazio, meditirajući o složenoj geometriji snježne pahuljice, primijetivši da sličan red, kao da je tu um bio na djelu, prožima i druge dijelove prirode, na primjer strukturu nekog cvijeta. Danas fizičari drže da čak i atomi imaju svoju vlastitu unutrašnjost, neprozirnu za oko, zagonetnu za um, te da svaki atomski element ima svoje vlastito određeno obilježje, ovisno o sastavu i rasporedu raznih njegovih pretpostavljenih čestica ili naboja. U skladu s tim, čini se da su neke inherentne sklonosti za organizaciju i udruživanje ugrađene i na najnižim stupnjevima postojanja, milijarde godina prije pojave živih organizama. O tome su duboku, ali predugo zanemarivanu slutnju imali i Leibnitz i Stallo.

Povrh toga, te »konačne« čestice izmiču neposrednom opažanju: za ono što je najskrivenije i nedostupno, ne može se čak ni u fizici reći da nije stvarno, još manje se može nazvati čisto subjektivnim, koliko god dobro čuvalo svoje tajne. Ukratko, nutrina je jednako objektivna kao i vanjski plašt. Ne treba posezati za kirurgijom da objektivno budemo sigurni kako u nekom živom stvoru postoje unutrašnji organi – osim ako ne mislimo na moguću ekstirpaciju ili zamjenu umjetnim organom. A ono što nazivamo vanjskim svijetom, samo je nužni dio unutrašnjeg svijeta svakog organizma: organizam može preživjeti samo ako ga do neke mjere internalizira.

Cijela ova kritička analiza bila bi samo jahanje mrtvoga konja da te početne krive koncepcije i interpretacije nisu zapravo ostavile tešku hipoteku pristranosti i zabluda u znanstvenoj, a još više u popularnoj misli i tehnološkoj praksi. Mehanička slika svijeta, kako su je prvi složili Kepler, Galilej, Descartes, Newton i Boyle, već je odavno prestala biti prihvatljivom u naprednoj znanosti: razmišljanjem i pokusima Faradaya, Maxwella, Plancka i njihovih nasljednika, svaki se dio klasičnog »fizičkog svijeta« dematerijalizirao: postao je manje tvaran, suptilniji, kompleksniji, pa time i neuhvatljiviji nego ikad prije – ali također i spremniji da se nagodi sa složenostima i zagonetkama života. Slika svijeta sedamnaestog stoljeća, slika rotirajućih planeta, zaljuljanih njihala, izbačenih topovskih zrna, prostog pada kamena i čvrstih kuglica atoma ne obuhvaća više sve što se može opaziti. ili zamisliti da postoji, jer se elektromagnetsko zračenje, koje se širi u svim smjerovima, ne može prikazati na dvodimenzionalnoj površini, a mnoge čisto »fizičke« pojave, kažu nam fizičari, ne mogu se uopće vizualizirati.

Usprkos tome, znanstvenikova slika svijeta, čak i danas, još uvijek nosi izblijedjeli pečat Galileja i Keplera; kako primjećuje Schrödinger, u njoj još uvijek nema »plavog, žutog, gorkog, slatkog, ljepote, užitka, tuge« – ukratko, onih najživljih glasova ljudskog iskustva. Egzistencijalno uzevši, znanstvena slika svijeta još uvijek je poddimenzionalna, jer je već u početku uklonila živog promatrača i dugu povijest zapisanu u njegovim genima i njegovoj kulturi.

Na žalost, krajnji efekt metodičkog napretka sedamnaestog stoljeća u jasnoći deskripcije i pridržavanju opažene činjenice, sastojao se u obezvređivanju svih aspekata ljudskog iskustva koji se nisu dali obraditi na taj način, a u konačnom ishodu uklonjeni su svi proizvodi i popratne pojave čovjekove osobnosti. Tako je tehnološki svijet, ponoseći se izuzimanjem ili reduciranjem ljudske ličnosti, sve više smjenjivao prirodu i čovjekovu kulturu, zahtijevajući zapravo viši status za sebe kao konkretni radni model znanstvene istine. »Godine 1893«, podsjeća nas Loren Eiseley, »obraćajući se Britanskom društvu za unapređenje znanosti, Robert Monro je rekao jezgrovito: . . . imaginacija, koncepcije, idealizacije, moralna svojstva . . . mogu se usporediti s parazitima koji žive na račun svojih susjeda«.

Utrti put tom obezvređenju čovjekove ličnosti i njenom konačnom progonstvu, to je, eto, bio stvarni Galilejev zločin.

Izvor: Lewis Mumford, Pentagon moći

Dunjalučar

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

Some Call Us Balkans

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU