fbpx

hodanje p

Foto: Pixabay

Pješak. Riječ koja se uklapa u najzamornije, dosadne i najmonotonije trenutke života. Ne želimo živjeti pješački život (pedestrian life, op. prev.). Ipak, možda bismo trebali. Mnogi od velikih mislilaca kroz povijest bili su pješaci: Henry David Thoreau i William Wordsworth, Samuel Taylor Coleridge i Walt Whitman, Friedrich Nietzsche i Virginia Woolf, Arthur Rimbaud, Mahatma Gandhi, William James – svi su bili pisci koji su rad svoga uma povezali s ravnomjernim kretanjem svojih stopala. Osjećali su potrebu ustati i pokrenuti se, ostavili bi posao, nataknuli šešir i izašli van u šetnju. Pritom su bili u korak s antipodnim silama kretanja i mirovanja, s poticajem upisanim u zakone prirode. 

Koliko nas je danas u stanju otrgnuti se od posla i izaći van, čim ustanemo od svojih radnih stolova? Čak i pridržavajući se diktata prirode, dok duboko udišemo na otvorenom i dok pokrećemo stopala, vjerojatno razmišljamo da je potrebno što brže i učinkovitije izvršiti taj pothvat. Ali pritom možda još uvijek propuštamo bit same aktivnosti. Odričemo se umjetnosti hodanja.

“Hod sa svrhom” obično se smatra pozitivnom stvari, kao znak da su ljudi usredotočeni, s pogledom na krajnji cilj ili nagradu. Ali umjetnost hodanja nije svrha ili cilj. Kako je ustvrdio Immanuel Kant, stvaranje i shvaćanje ljepote utjelovljeno je u “namjeri bez određene svrhe”. Umijeće hodanja u potpunosti se odnosi na ovu “besmislenu svrhu”.

U ovo vrijeme teško je razumjeti smisao činjenja nečega, ili činjenja bilo čega ako je bez temeljnog cilja. Obično hodamo kako bismo stigli negdje: u dućan, u studio za jogu, do hladnjaka za vodu u uredu. Moramo prošetati psa ili ćemo hodati u znak protesta zbog nekog razloga. Hodamo da bismo došli u formu, zbrajajući korake na Fitbitu ili pametnom satu. Zadovoljstvo se pretvori u stvar dokazivanja, postizanja, stjecanja, pobjede, ispunjavanja konkretnog cilja. Ima nešto i smiješno i tužno u orijentaciji našeg hodanja isključivo oko tako diskretnih ciljeva. Grozničavi pokušaji da negdje stignemo, i da stignemo na vrijeme, svode se na sizifovsku borbu protiv sata: kad stignemo na odredište moramo odmah ponovno krenuti, s namjerom dolaska do sljedeće odrednice. Smisao putovanja nije ništa drugo nego doći do odredišta.

Hodanje je sve više pod utjecajem tehnoloških naprava koje se nose na zapešćima ili drže u rukama. Provodimo sve više vremena promatrajući život kroz elektronski okvir koji hvata objekte od neposrednog interesa. Živjeti s očima na ekranu znači biti zaglavljen u okviru, gledati ono što nam je uvijek iznova predstavljeno. Ali prezentacija, čak i u finoj piksilaciji, ne može zamijeniti iskustvo. Doživjeti znači opažati. Kada gledamo u ekran, možda nešto vidimo ali ne percipiramo. Živjeti život kroz prezentacije znači živjeti pasivno: primati, a ne doživljavati. To također znači živjeti život sljedbenika. Umjesto da se pitate Što vidim? Kako bih vam mogao reći?, govori nam se kako da vidimo, a često i što da osjetimo – a veliki dio toga određen je algoritmom.

Umijeće hodanja u suprotnosti je s “provjeravanjem” svijeta u kojem živimo i nema unaprijed programiranog skupa pravila ili procjena. Hodanje, samo zbog hodanja, može biti kratki predah u našim frenetičnim životima, predah koji nam dopušta da se izmaknemo kako bismo mogli ponovno vidjeti život, otprilike na način kako to čine djeca. Prema Kantu, ovaj čin predstavlja slobodu na isti način kao i u svakoj vrsti umjetnosti. Ali ne moramo posjećivati muzej da bismo bili zaokupljeni snažnom umjetničkom percepcijom i kontemplacijom. Možemo naprosti izaći van, obratiti pažnju, percipirati i osjetiti sami za sebe.

Hodanje i odnos hodanja s umjetnošću ne treba zamijeniti sa zabavom u slobodno vrijeme. Uzmimo, na primjer, hodanje dokoličara (flâneur, op.prev.) ili hodanje hodočasnika, ili izlazak na šetnicu, jer u svakoj od ovih aktivnosti postoje ciljevi: dokoličar izlazi na ulice grada istraživati i odugovlačiti, hodočasnik korača prema svetoj zemlji radi blagoslova, večernji šetači traže probavnu dobrobit i društvenu interakciju, bilo da hodaju s prijateljem ili susreću susjede. U svim tim slučajevima postoji cilj.

Umjetnici nam dopuštaju da gledamo svijet njihovim očima. Hodanje na način umjetnika daje nam i ovu rijetku mogućnost. Mogli bismo biti odvojeni umom a u isto vrijeme potpuno angažirani dok se krećemo. Um više nije u stanju namjere – prikuplja činjenice ili zalihe ili blagoslove, sagorijeva kalorije, biva viđen – već je umjesto toga u stanju pažnje. Djelatnost koja postaje privremeno odricanje od svrhe je nagrada sama po sebi, kao oblik umjetnosti – ono što je Kant označio kao dobro samo po sebi. Postoji određena ljepota u svjesnosti da ste u potpunosti živi dok koračate kroz zadani prostor u određenom vremenu. To se ne može dobiti kroz stranicu knjige ili kroz ekran, već samo kroz uši, oči, nos i kožu: osjećaj neba i svjetla, ljupkosti ili neizmjernosti zgrade, valova i vjetra, kamenja i lišća, beskrajnog horizonta. Kada gledamo kroz ekran, gubimo te spoznaje, ograničavajući i tok misli koje prolaze – vlastitih uvida i vizija, a ne tuđih.

Nezainteresirano hodanje iziskuje malo truda u početku, a usavršava se praksom. Uzmimo, na primjer, rutu kojom inače hodamo na putu do posla. Naš cilj je stići tamo sigurno i na vrijeme, što je učinkovitije moguće, možda provjeravajući poruke usred hoda ili gurajući slušalice u uši kako bismo zatomili zvuk prometa ili događanja na ulici. Krećemo se odlučno, s praktičnim interesom na umu. Ali recimo da, umjesto toga, hodamo istim tim putem u danu kada ne moramo biti na poslu. Odlučujemo ostaviti pametni telefon kod kuće. Odlučujemo usporiti i pustiti um da luta u otvorenom prostranstvu pred nama. Vrijeme u hodu koristimo kao što bi to činio Woolf, kao priliku i prostor u kojem “širimo um”.

Ipak, netko bi mogao reći, koja je svrha ovakvog lutanja? To bi bilo kao da pitate koja je svrha promatranja zalaska sunca, ili pitati koliko vrijedi gledati u Rembrandta ili mirisati ružu. Odgovor je jednostavan: zbog iskustva samog po sebi. Poanta je percipirati, ništa više i ništa manje od ovoga. Istinski estetski doživljaj ljepote je besciljan. Tek kada usvojimo stav nezainteresiranosti, u stanju smo u potpunosti shvatiti iskustvo. Ovo bi se moglo doimati zbunjujuće, budući da su zalasci sunca, slike i ruže očaravajuće. Ali ne zahvaćaju naše umove željeznim stiskom koji uobičajeno ima svakodnevni život. Gledanje zlatne lopte koja se rastvara u horizontu neće dodati našim bankovnim računima ili društvenom statusu. Naši glavni ciljevi obično nas prisiljavaju da vidimo i razumijemo svijet u dijelovima, u fragmentima koji odgovaraju našim posebnim svrhama. U umjetnosti smo vraćeni u širi svijet. Srećom, ovim svijetom možemo putovati hodajući, sa stavom odvojenosti, u stanju svjesnosti, pažnje. Možemo gledati, a ne biti zadržani.

Kada se predamo umijeću hodanja, postojimo u trenutku, bez razloga ili svrhe osim samoga iskustva, zbog uvažavanja i razumijevanja ljepote. Nema svrhe u ovoj pojavi, samo neizmjeran učinak koji ima na naše živce, naše tijelo, naše biće. Jao društvu koje u tome vidi malu ili nikakvu vrijednost.

Autori: John Haag, Susan Froderberg, Aeon

Izvor: Digitalna demokracija

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

Some Call Us Balkans

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU