fbpx

Nesigurnost

Na redovnoj konferenciji o globalnoj sigurnosti u Münchenu političari su, govoreći o Evropi, zauzeli različita stajališta – pozicija Macronove Francuske je suverenistička, Trumpova administracija oslanja se na suradnju postsocijalističkih država, a njemačka je politika negdje između te dvije krajnosti

Piše: Srećko Pulig

rošlog tjedna, od 12. do 14. februara, održana je u Münchenu redovna konferencija posvećena sigurnosti (MSC – Münchner Sicherheitskonferenz). Ovaj skup u privatnoj organizaciji održava se od 1963. godine i, mijenjajući imena, održao se do danas. Kroz prošlih pet desetljeća Konferencija o sigurnosti u Münchenu postala je najznačajnijim ‘nezavisnim’ forumom svjetskog establišmenta, na kojemu se razmjenjuju pitanja vezana uz međunarodnu sigurnosnu politiku, nešto usporedivo s okupljanjima u Davosu koja se tiču ekonomske politike, samo u sferi one sigurnosne. Na skupovima svake godine sudjeluju šefovi država i vlada, čelnici međunarodnih organizacija, ministri i članovi parlamenata, visoko pozicionirani pripadnici oružanih snaga, za jedne uglednici, za druge moćnici iz svijeta znanosti, civilnog društva, biznisa i medija. Konferencija se održava u godišnjem ritmu, svakog februara u godini u prostoru hotela Bayerischer Hof. Ovogodišnja konferencija bila je 56. do sada.

Pogledamo li kratak historijat, vidimo da je konferencija evoluirala od hladnoratovskih pitanja naoružanja i razoružanja. Uostalom, njezin osnivač Ewald-Heinrich von Kleist-Schmenzin, zajedno s mirovnjacima iz kruga Stauffenberg, još je 1963. prvenstveno imao na umu spriječiti neku novu ratnu eskalaciju, poput tada još nedavnog Drugog svjetskog rata. Isprva je na skupu sudjelovalo samo 60 sudionika, ali među njima su bila i tako različita imena poput Helmuta Schmita i Henryja Kissingera. Von Kleist je vodio susret do 1997., a naslijedio ga je, uz jednu godinu prekida, kada konferencija nije održana, političar i biznismen iz CDU-a Horst Teltschik (1999. – 2008.). Od 2009. Konferenciju vodi bivši diplomat Wolfgang Ischinger, koji je 2011. osnovao i neprofitnu fondaciju, radi lakšeg opstanka skupa.

Je li ovaj skup istoznačan s okupljanjem najmoćnijih država Zapada (plus Japan), je li on produžena ruka NATO-pakta, tijelo koje brine o budućnosti tzv. evroatlantskih integracija? Na ovo pitanje odgovor još uvijek mora biti uglavnom potvrdan. Pa iako je formalni poziv proširen od starih i novih članica NATO-a i EU-a i na Kinu, Indiju, Iran i Rusiju, teško se oteti dojmu da je riječ o još jednom skupu ‘obrane Zapada’ i ‘zapadnih vrijednosti’. Uostalom, glavna tema ovogodišnjeg skupa upravo je i bila strah od nestajanja Zapada (Westlessness), naravno u političkom smislu toga pojma. Ako je svrha konferencije naglasiti glavna sigurnosna pitanja, debatirati i analizirati glavne sigurnosne izazove i predlagati rješenja za budućnost, naravno sa stanovišta zemalja učesnica, postavlja se pitanje da li podjela svijeta na kulturne i političke krugove, u današnjem višepolarnom ili čak nepolarnom svijetu neoliberalne globalizacije, još ima smisla? U krugovima koji su kritičkiji od političkih elita i diplomacije odavno se govori o bivšem Zapadu i bivšem Istoku, jer ta hladnoratovska određenja ne opisuju više dobro suvremenost. Što ne znači da se najveće zapadne sile, SAD prije sviju, laka srca odriču svoje nekada vodeće uloge u svijetu.

Ako u centar pažnje stavimo odnose velikih zemalja s dvije strane Atlantika, lako je uvidjeti da su ti odnosi komplicirani, pa i neprozirni, barem u istoj mjeri kao što su sve više nestabilne i unutarpolitičke scene tih država. Američka delegacija predvođena državnim tajnikom Mikeom Pompeom nije se libila izreći nezadovoljstvo svojim evropskim saveznicima, Njemačkom i još više Francuskom. Uvodni govor njemačkog predsjednika Franka-Waltera Steinmeiera u kojem je on optužio sile veće od Njemačke, točnije SAD, Kinu i Rusiju, da, valjda podjednako, opstruiraju svjetski međunarodni poredak, očekivano nije zadovoljio niti jednu od prozvanih zemalja. Velika američka delegacija prisutna na skupu htjela je pridobiti svoje formalne političke, pa onda i sigurnosne, saveznike iz Njemačke i Francuske, tako što je stalno ukazivala da pred njima postoji zajednički neprijatelj. A to bi trebala biti Kina. No pogledi na odnose spram te zemlje daleko su od jedinstvenih i unutar samih zapadnih saveznika. Jedno je sigurno: zlatno doba uske transatlantske suradnje je iza nas i više se nikada neće vratiti. Evropa, čiji je glavni projekt EU također u krizi, traži način da se u situaciji kada su svi svjetski igrači ‘slabi’ i sama nametne, barem kao jedna, ako već ne vodeća supersila. No to joj bolje uspijeva na riječima no na djelima. Priče o suverenizmu, strateškoj i političkoj neovisnosti Evrope, opet naročito dolaze iz Francuske. I Njemačka, kao privredno najjača zemlja EU-a, još mora učiti od francuskog predsjednika Emmanuela Macrona kako apsolvirati borbenu retoriku. No dok je Macron tako odrješit na evropskim skupovima, kod kuće je sve samo ne popularan političar.

Za buduće transatlantske odnose njemački novinar Matthias von Hein tvrdi da su moguća tri viđenja. Prvo je ono Francuske, koja trenutno predvodi u zagovaranju evropske neovisnosti. Drugo je viđenje novijih zemalja EU-a, uglavnom iz Istočne Evrope i bivših socijalističkih država, koje su svoj refleks služenja Velikom Bratu samo okrenule – od SSSR-a prema SAD-u. Tužna je istina da se mi guramo u to jato, zajedno s inicijativom Tri mora, Baltik – Jadran – Crno more, iako nemamo prošlost bivanja u neravnopravnim vojnim savezima, već baš borbe protiv njih, sve dok nismo progutali NATO-ovu udicu. Jedina je nada da će milijarda dolara, koju SAD daje svojim omiljenim srednjo- i istočnoevropskim vlastima, postati manje privlačnom za našeg novog predsjednika Zorana Milanovića no što je to bila za bivšu predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović. Ali to kako se vlasti zemalja s istočne granice EU-a (‘nadolazeća Evropa’) i onih koje bi u tu organizaciju htjele ući dodvoravaju Washingtonu više negoli Bruxellesu, groteskno je za gledati. Istina je da ‘stara Evropa’ nema efikasnog načina da zaustavi poluratne krize na svojim istočnim granicama, poput onih u Donbasu, Nagorno Karabahu i sl., ali pitanje je postoji li i politička volja da se ta područja pomognu i od strane SAD-a. Treće viđenje, u našoj hipotetskoj podjeli pristupa sigurnosnim odnosima u Evropi, jest po mišljenju uglavnom njemačkih autora ono same Njemačke. Ona je negdje na pola puta između francuskog evropskog suverenizma i proameričke politike postsocijalističkih zemalja u Evropi. No kako se za sada politici američkog predsjednika Donalda Trumpa, među onima koje zovemo realnim političarima, ne vidi kraja, za pretpostaviti je da će se politika i same sve nestabilnije Njemačke sve više, pa i u sigurnosnim pitanjima, odvajati od one SAD-a. Rekli smo da francuski predsjednik Macron unosi poseban dinamizam u ovakve skupove, no njegovi apeli za zajedničkom vanjskom i obrambenom politikom EU-a kao da su zakašnjeli, s obzirom na to da ne može kontrolirati ni stanje u vlastitoj kući. Možda baš zbog toga on tako napadno hoće voditi politiku na globalne i evropske teme.

I dok se establišment sastaje po luksuznim hotelima, na minhenskim ulicama, kao i uvijek kada su u zadnjim desetljećima u pitanju sastanci svjetskih moćnika, događali su se kontraskupovi na kojima su sudjelovale tisuće demonstranata. Minhensku konferenciju o sigurnosti oni nazivaju SiKo, a među protestantima su pripadnici svih generacija. Od veterana mirovnih pokreta iz osamdesetih do današnje omladine. Jedan od njih, aktivist Wofgang Blaschka, čuva tradiciju militantnog osporavanja izjavljujući na uličnom skupu da u istom gradu upravo zasjedaju ‘ubojice čije je mjesto u zatvoru’. A takvo mišljenje da nas svjetski moćnici već desetljećima uglavnom brane od samih sebe i svojih za većinu svjetskog i domaćeg stanovništva loših i zločinačkih politika, već dugo nije usamljeno. Druga je stvar kako i koliko se današnja radikalna ljevica uspijeva organizirati i činiti nešto više od ritualnih kontraprosvjeda, koji s godinama i sami nužno postaju rutinskima (jer im ne slijede konkretne akcije). I ovo okupljanje optuženo je u demonstracijama na ulicama Münchena da je samo još jedna produžena ruka NATO-a, a ovaj zločinačka organizacija. Traženo je da se imperijalisti povuku iz Afganistana, da ne siluju kurdsko i palestinsko pitanje. Upozoreno da Njemačka opet stoji na ruskim granicama, a da su Kina i Rusija okružene zapadnom vojnom prisutnošću. Ono što je novo je da su pitanjima sigurnosti shvaćenima kao pitanjima rata i mira, svjetskih kriznih žarišta itd. sada pridodana i pitanja razaranja okoliša. Tako je Matthias Gast iz minhenskog Saveza protiv rata i rasizma rekao da ‘moramo govoriti protiv razaranja okoliša i klimatskih promjena, pri tome ne zaboravljajući tematiku ratova i militarizma’.

I za kraj jedan primjer u prilog teorijama koje tvrde kako se svijet, pa onda i događanja u njemu, ubrzavaju. Kada bi se nekada na antiratnim demonstracijama netko pokušao zapaliti ili čak u tome uspio, to je bila vijest koja je odjekivala svijetom takorekuć godinama. U svijetu kakav je danas, u izvještajima s minhenske konferencije o sigurnosti, kao i sa skupova održanih protiv nje, činjenica da se jedan Iračanin iz Münchena, koji je u medijima čak ostao bezimenim, pokušao demonstrativno zapaliti – srećom je spriječen nakon što se polio benzinom, ali nije uspio zapaliti vatru – čini anegdotu koja ne preživljava dnevnu dozu šuma u medijskom izvještavanju.

Prijašnjih godina protuskupove je pratila i ‘Mirovna konferencija’, no ona ove godine nije održana. Razlog je sukob organizatora i grada, koji više nije bio spreman da im ustupi Staru vijećnicu, u kojoj se skup održavao. No i demonstranti su imali toliko prigovora na upravljače gradom, optuživši ih između ostaloga i za antisemitizam, da se od svega vezanog uz moguću konferenciju mirovnog pokreta odustalo.

Demonstrante već godinama predstavlja šaroliko društvo, u kojem sudjeluju članovi stranke Ljevica, sindikati Verdi i GEW, Njemačko mirovno društvo DFG-VK, Pax Christi, komunisti iz DKP-a i SDAJ. Kraj tako raznolikog članstva nije čudno da se u istim redovima nađu oni koji viču ‘Ruke dalje od Irana!’ i oni dijelovi iranske dijaspore koji pozivaju na svrgavanje teokratskog režima mula i njihovo izvođenje pred sud. Uostalom, prvo se odnosi na međunarodni imperijalizam, drugo na unutrašnje uređenje jedne države. Tako da ta dva zahtjeva i nisu u apsolutnoj opreci.

Novosti

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU