fbpx

U Francuskoj je na lokalnim izborima zabrinjavajuć broj glasova dobila ekstremno desna Nacionalna fronta, u Turskoj je Erdogan relativno uvjerljivo dobio ponovljene izbore, u Poljskoj je „desnija“ opcija pobijedila opozicijsku desnu opciju, u skandinavskim zemljama rastu impulsi slični nacionalno-frontaškom u Francuskoj... U Južnoj Americi, čiji kontekst nije sličan europskom, ali događaji koincidiraju, venecuealanska bolivarska opcija izgubila je izbore, a u Argentini neoliberalna politika također dobiva zamah. Što objedinjuje sve ove, međusobno nenužno svodive, slučajeve?

le pen

Piše: Karlo Jurak

Obratimo pažnju na neke trenutno goruće probleme koji bitno oblikuju ovakve političke reakcije. Za ovu svrhu može se izdvojiti teror financijskih institucija u EU, američka imperijalistička politika i izbjeglička kriza. Na te probleme, ove uspješne desne opcije daju različite odgovore, sukladne specifičnim kontekstima, odnosima moći i impotenciji lijevih politika. Tako Nacionalna fronta u Francuskoj skuplja poene na recentnim terorističkim napadima manipulirajući žrtvama i šireći islamofobiju kao glavno obilježje programa. Erdogan u Turskoj koristi međuetničke podjele i strah uslijed općih nestabilnosti zbog prelamanja ruskih i američkih imperijalističkih interesa te kurdske narodne i socijalne borbe. Poljska vladajuća desnica, slično kao i Mađarska, jaše na populizmu i pridobivanju nezadovoljnih masa (na svemu onome što je tamo ljevica izgubila u procesu koji je započeo još osamdesetih). Desni impulsi u skandinavskim zemljama hrane se na islamofobiji i strahu koji uključuje i strah od potencijalnih imigranata s periferije EU. Nisu iste politike, ali ne valja tražiti preveliku razliku između europskih konzervativaca koji provode neoliberalnu politiku po direktivi „Trojke“ i profašističkih opcija koje se nerijetko pojavljuju kao opozicija prvima (upravo poput NF-a). Te druge su zapravo najreakcionarniji odgovor na nedovoljnost politika prvih, a sustavu Europske unije suštinski ne smetaju – vidno je da EU ne podvrgava baš sankcijama ekstremne profašiste iz stranaka poput NF-a ili Orbanove fašistoide. Govoriti da oni pridonose nestabilnosti EU tako ne odgovara realnosti, ali ta stabilnost ionako nije ništa dobro. Pad profitnih stopa u tekućoj krizi te posljedična nesigurnost buržoazije zahtijeva odgovor koji izlazi izvan liberalnih okvira. Izbjeglice i izbjeglička kriza tu su dobrodošla pojavnost jer daju dovoljan razlog za ekstremizaciju političkog kursa. Izbjeglice su tu radna snaga koja potencijalno može tražiti svoja radnička prava i vršiti pritisak na kapitalističku klasu – pored nezadovoljstva domaćeg radništva, to može biti samo dodatan udarac buržoaziji, a moguće i opasan ako dođe u internacionalne okvire (svojim statusom izbjeglice i nose internacionalnost). S obzirom na to, ukazuje se da su interesi domaćeg radništva različiti od onih imigrantskih („vi ste Francuzi, oni su muslimani“). Potonji „neprijatelj“ donosi fundamentalističku opasnost i oduzima posao francuskim radnicima!

Odnos financijskih institucija spram perifernih zemalja? Ako će nastaviti kreditirati i lihvariti te privrede, doći će novi imigranti, ali ovaj put s juga Europe! Da su oni također problematični, svjedoče kriptorasistički konstrukti o „lijenom mentalitetu“ koji postaje opravdanje za svak ekonomsku nedaću. Uloga američke imperijalističke politike ne preispituje se mnogo – naprotiv, od samih njenih žrtava stvaraju se najveći neprijatelji nacije, što dodatno potkrepljuje retorika Donalda Trumpa, potencijalnog republikanskog kandidata za predsjednika u SAD-u. Ipak, Trump tu uopće nije bitan koliko mu se pozornosti posvećuje – on još uvijek samo govori, a prividno drugačiji od njega – aktualni predsjednik Obama aktivno djeluje, makar šuti (za vrijeme njegova mandata nekoliko zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom je bombardirano). A da zapravo sâm islamizam kao reakcionarni odgovor na stalne ratove u tim zemljama nije ni približno stvarni problem kapitalističke klase, dokazuje šurovanje imperijalističkog SAD-a s Erdoganom koji financira ISIS i s drugim ekstremnijim islamističkim režimima, poput saudijskoga. U konačnici, svu suštinu interesa buržoazije tako su najbolje shvatili i iskoristili nacionalno-populistički korifeji koji su digli zidove, afirmirali krajnje tradicionalistički i ksenofobni diskurs, a da se pri tome nisu odmakli od svih onih politika koje izazivaju fundamentalizme u tzv. trećem svijetu.

venezuela

Na primjeru Venecuele, koja je uvelike izvan spomenutoga europskoga konteksta, svjedočimo eklatantnom slučaju impotencije lijevih politika koja u Europi ima svoga pandana na tzv. europskoj ljevici. Venecuela je bila doista potencijal za implementaciju socijalističkog programa u svom bolivarskom ruhu – čavizam je bio stvorio teren za obračun s buržoazijom i njezinim ideološkim aparatima – svojedobno su potpore narodnih masa (radništva i pauperiziranog stanovništva) bile zadovoljavajuće visoke i jedina realna, a ujedno i najjača snaga protiv imperijalističke intervencije i buržoazije kod kuće. Politika poslije Chaveza krenula je strmoglavo (što nije garancija da bi stvar bila suprotna da je Chavez ostao živ) – vlast se nije obračunala s buržoazijom i izvršila eksproprijaciju. Izostanak tog važnog prijelaznog zahtjeva ostavio je Venecuelu ranjivom na imperijalističku reakciju i gubitak podrške kod narodnih masa. Europska ljevica koja uglavnom nije na vlasti (kako će se razvijati situacija u Portugalu tek trebamo vidjeti, a Siriza je nažalost dovoljno pokazala) slijedi mlaku liniju koja se svodi na „anti-austerity“ program, bez adresiranja kapitalističkog sistema kao suštinskog problema. „Anti-austerity“ program bez antikapitalizma obično završava u prešutnoj zaštiti interesa domaće buržoazije (odatle i čuđenje što „krajnje lijeve“ i „krajnje desne“ partije u EU parlamentu glasaju „isto“) ili jednostavno u nepostojanju ikakvog obračuna s njom (jer je pažnja usmjerena na nadnacionalne institucije kapitala – izgleda da je zaboravljena poznata rečenica iz Komunističkog manifesta da se proletarijat prvo mora obračunati s buržoazijom iz vlastite zemlje). Također, neadresiranje radničke klase kao glavnog subjekta dodatno umrtvljuje progresivnu politiku, udaljava je od radničkog pokreta i stvara opću konfuziju koja rezultira neuspjehom. U tim uvjetima ekstremna desnica čeka iza ugla kako bi ispunila prazni prostor, manipulirala narodnim masama i perfidno izvršila reakcionarnu politiku u korist kapitala. Jug Europe u tom smislu nije u manjoj od opasnosti od zemalja na sjeveru i zapadu Europe.

Galopiranje desnice nije događaj nastao u socijalnom vakuumu i posljedica „mentaliteta“, već političko-ideološki refleks kapitalizma u fazi jačanja njegovih antagonizama. Porazi i neuspjesi ne smiju nas nukati na umrtvljenje linije i „prilagođavanje suvremenosti“ (što je krinka za paradigmatično „mlaku“ i neradikalnu politiku), već upravo na radikalizaciju. Stoga, umjesto očajavanja nad „zatucanim narodom“ i besperspektivnošću, valja radikalizirati smjer progresivne politike koja se u svojoj suštini mora svoditi na internacionalnu radničku borbu i prijelazni socijalistički program koji neće prezati od eksproprijacije kapitalističke klase.

Izvor: KontraPortal

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU