fbpx

Možda u tom trenutku pomisli na sve koji su znali i ćutali, okretali glavu, njegove roditelje, komšije, kolege/ice sa posla. One koji su je "brižnih" izraza lica i sa podsmijehom u očima pitali kako da se to desilo baš njoj, ma što nije nešto uradila kod prvog šamara, jer one bi sigurno... A možda pomisli na sve one žene koje negdje drhte paralisane od straha, onako kako je ona nekada, kada je otvarala usta da zavapi "Upomoć!", ali glasa nije bilo.

8nasilje zene

Autor: Impuls

Ana je svog budućeg supruga upoznala dok je studirala. I on je bio student, iz jednog manjeg mjesta. Bio je kavalir i pomalo boem. Zaljubila se, ludo. Obasipao je pažnjom, kupovao cvijeće i one male poklone koji ljubav čine tako romantičnom. Vjerovala je da je on čovjek njenog života.

Bila je odlična studentica, inteligenta, organizovana, duhovita, prijatelji su je voljeli. On se više provodio nego što je studirao. Roditelji su finansijski dobro stajali, pa mu se moglo.

Vjenčali su se kada je Ana diplomirala, on nije nikada završio fakultet.

Otišli su živjeti kod njegovih. Bila je to velika kuća sa cijelim spratom za sina, i snahu, kada se oženi. Ana je odmah dobila posao. Završila je jedan od onih tehničkih fakulteta sa kojima se uvijek i svugdje mogao naći posao.

Tada je prvi put napustila svoju porodicu, roditelje i tri godine starijeg brata. Otac je bio radnik, majka domaćica. Bila je to vesela i otvorena porodica. Roditelji su bili vrijedni i štedljivi, izgradili su kuću, a Ana i brat završili fakultet. Aninoj majci nije mogao promaći niti jedan problem koji bi tištio njenu djecu, od pubertetskih ljubavi, pa do problema sa ispitima. Otac bi se umješao ako bi bilo nešto "ozbiljnije", on je sebi dao zadatak da djecu materijalno obezbijedi. Kada se Ana udala, namjenio joj je komad zemlje koji će joj kasnije vrijediti zlata.

Teško se navikavala na sasvim drugačije odnose u porodici svoga supruga, ali se trudila, bila je ludo zaljubljena. Suprug "nikako" nije mogao naći posao, roditelji su ga stalno finansirali.

Prvo ju je počeo ponižavati i vrijeđati, a onda je dobila i prvi šamar. Bila je više zbunjena nego uplašena. Nije razumjela šta se dešava. Suprug se izvinjavao, kupio cvijeće i poklon, obećavao da se to više nikada neće ponoviti. I nije, bar neko vrijeme. Ana je bila trudna i rodila je sina, ubrzo i drugog.

Radila je, brinula se o djeci, obavljala sve kućanske poslove, i za njegove roditelje. Postala je praktično sluškinja. On je još "tražio" posao. I kada bi nešto našao nije se zadržao više od mjesec ili dva. Svi su bili krivi, samo ne on. Roditelji su ga u tome podržavali i za svaki neuspjeh nagrađivali priličnom svotom novca.

Ana se sve više zatvarala, bila je preumorna od tolikog posla, jedva i da je spavala. Ali, još uvijek ga je voljela, ili je to bila samo iluzija, više ni sama nije znala. Jednom se požalila, predložila je suprugu da ozbiljno porazgovaraju. Prvo je počeo razbijati stvari po kući, a onda ju je tako prebio da par dana nije mogla na posao. Počeo je da je tuče sve češće.

Roditelji i brat dolazili su u posjete. Uvijek bi se najavili, kako je i red. Ne bi ostajali dugo, bar ne dovoljno dugo da bi primijetili da se nešto dešava. Anin suprug i njegovi roditelji trudili su se za tih par dana da sve bude savršeno. Trudila se i Ana.

Počeo je rat. Na neki posve apsurdan način biće to spas za Anu. Sa suprugom i djecom vratila se u svoj grad i opet odmah dobila posao. Iznajmili su stančić.

Pomislila je da bi se mogao promijeniti, još je željela da zadrži tu nadu. Postalo je još gore. Tukao je zato što je rat… što je morao da ode iz svoje kuće… što… sve je bio razlog da je tuče… Bježala bi bosa sa djecom u podrum zgrade… skrivala se tu do jutra… vraćala tiho... da ga ne probudi... usnulog na kauču pored prazne flaše.

Anini su sada dolazili skoro svaki dan, posebno majka, bez najave. Rat izmijeni pravila. Ona je prva primijetila da nešto nije u redu. Ana je modrice pravdala umorom… slučajno je pala… nije ništa strašno… dešava se…

Majka joj nije vjerovala, ali je ćutala. Čim se vratila kući ispričala je sve Aninom ocu i bratu. Rekla je kako je sigurna da je Anu pretukao muž i da to nije prvi put. Vjerovali su u njenu procjenu. Otac je plakao, bio je van sebe. Brat je bio najpribraniji, napravio je plan.

Pozvali su Anu da dođe sa djecom u porodičnu kuću, na ručak, potrudili se da naprave opuštenu i veselu atmosferu. Onda su se roditljelji povukli sa unučićima, a brat je ostao sa Anom. Razgovor je počeo oprezno, ali Ana je već slutila kuda vodi. Nekako se tome nadala. Nešto se u njoj prelomilo… plakala je… pričala… konačno je iz sebe sve izbacila… I brat je plakao…

- Zašto nam nisi rekla odmah… znala si da možeš da nam vjeruješ… da bi smo te zaštitili…?, pitao je brat.

- Dok smo još bili kod njegovih, pričala je Ana, shvatila sam da to neće prestati. Rekla sam mu da ću ga napustiti. Počeo je da me udara i to nije prestajalo… vikao je… psovao… i opet udarao… a onda je uzeo pištolj i prislonio mi ga na sljepoočnicu. Prvo ću ubiti djecu, onda tebe, rekao je.

- Od tada sam osjećala strah koji bi me potpuno paralisao. Više nisam mogla ni da plačem kada me tuče, ni glasa da pustim. Toliko puta sam se spremala da vam kažem, ali bih se svaki put ukočila, kao da bih na trenutak postala nijema.

Tu noć Ana je sa djecom ostala kod roditelja. Njen muž je dolazio svakog dana... prijetio… vikao… plakao… molio… dolazila je policija… komšije potiho tračale… ali roditelji i brat nisu popuštali, nije ni Ana, postajala je sve snažnija.

Rat se završio, Ana se razvela, a onaj komad zemlje što joj je otac namijenio prodala i uz bratovu finansijsku pomoć kupila mali stan. Napredovala je i na poslu.

Prošle su godine dok bivši muž nije prestao da je prati... na posao... kući... prijeti... moli… Štitio je brat... otac... policija... Ana se polako oporavljala, strah je napuštao, vraćalo joj se samopouzdanje. A onda je sve prestalo, utihnulo. Našao je drugu ženu. Za djecu nije mario.

Ana je sada srećna žena, djeca su odrasla, radi posao koji voli, ima prijatelje, često putuje. Samo ponekada joj pogled odluta u prazninu, a sjaj u očima se ugasi.

Možda u tom trenutku pomisli na sve koji su znali i ćutali, okretali glavu, njegove roditelje, komšije, kolege/ice sa posla. One koji su je "brižnih" izraza lica i sa podsmijehom u očima pitali kako da se to desilo baš njoj, ma što nije nešto uradila kod prvog šamara, jer one bi sigurno... A možda pomisli na sve one žene koje negdje drhte paralisane od straha, onako kako je ona nekada, kada je otvarala usta da zavapi "Upomoć!", ali glasa nije bilo. 

*Inspirisano istinitom pričom

Piše: Mirjana Tešanović

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Industrija - 11.7%
Toplane i privatna ložišta - 15.8%
Institucije vlasti - 72.5%

Ukupno glasova: 120
Glasanje u ovoj anketi je završeno

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU