fbpx

Ni ja, niti bilo koja od nas ti nije mogla reći da moraš živjeti i da moraš ostati jer si već imala spreman odgovor: za šta i za koga da živim? Rekla si u jednoj poruci: šta ću ja na ovome svijetu bez njih dvojice. Tu su prestajala naša ubjeđivanja da se boriš za život i da ne odeš.

1alisa1

Fotgrafija je iz vremena kada je bila sretna, prije boli, patnje, smrti, agonije… 

Autor 

Nikada nisam mogla ni zamisliti da ću tebi i o tebi pisati, a da ti nećeš čitati, da ti neću moći poslati tekst i da mi nećeš napisati komenatar i  reći da sam preblaga i da se rijetko oglašavam, kako si mi često i govorila. Nikada nisam mogla ni zamisliti da će doći vrijeme da ćemo tebe prvu od nas zauvijek ispratiti na posljednje putovanje. Tvoja životna snaga koju nije imala niti jedna od nas, tvojih bliskih prijateljica, nadmašivali su sve naše pokušaje da budemo sretne i da živimo život punim plućima. I imala si pravo da budeš kritična spram naših briga, nadanja, strahova i glupih očekivanja. Čak i onda kada je tvoja teška dijagnoza uspostavljena rekla si mi da treba živjeti, svaki dan i svaki dah. A ni ja, niti bilo koja od nas ti nije mogla reći da moraš živjeti i da moraš ostati jer si već imala spreman odgovor: za šta i za koga da živim? Rekla si u jednoj poruci: šta ću ja na ovome svijetu bez njih dvojice. Tu su prestajala naša ubjeđivanja da se boriš za život i da ne odeš. Nismo ti mogle reći ostani, ovo je divan svijet, ovdje vrijedi nešto raditi, živjeti…nismo ti mogle reći, jer ovo nije takav svijet. Ovo društvo i ova društvena svijest i nepostojeća savjest ne zaslužuju ništa drugo osim prezira. Ovo je društvo toliko uspjelo da bez ikakve borbe i sukobljavanja uspijeva ukloniti sve neistomišljenike i neistomišljenice.

Vjerujem da su se jutros mnogi i mnoge podrugljivo nasmijali što te više nema sa nama. Upravo onako kako se jedna od njih nasmijala Dubravku onoga dana kada smo ispratili Mahira na njegovo posljednje putovanje, a on otišao do Hotela Tuzla da zahvali kolegama i prijateljima koji su došli iz Sarajeva. Vjerujem da su se isto tako osjećale mnoge žene, majke koje su umjesto suosjećanja i žaljenja, što si majka bez djeteta, komenatarisale tvoj izgled, koliko si naušnica imala kada si prvi put govorila o tome šta se desilo Mahiru. Zato se i nadam da je Madeleine Albright u pravu kada misli da u paklu postoji posebno mjesto za žene koje ne suosjećaju sa drugim ženama.

Toliko patnje i boli jednostavno više nije moglo podnijeti tvoje tijelo i tvoja utroba. Ostala je prazna, kako si nam znala toliko puta reći poslije Mahirove smrti. Tu nema ništa, pokazivala si na stomak.

Znam da je tvoja nada bila jedino da se sretneš s njima. I moja, i svih nas koji te volimo i voljet ćemo, želimo ti da budeš sa njima. Da budeš mirna i da negdje u nekoj dimenziji makar još jednom odjekne tvoj smijeh. Jedino što smo ti željele je da budeš ponovno sretna, iako smo znale da je to nemoguće.

Često si, dok smo se vraćale kući, naše razgovore zaključivala pjesmom Vesne Parun. I tu bi prestajao razgovor, pjesma je sve objasnila.

Za sve su kriva djetinjstva naša

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
i s nama rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti
našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce
u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela
zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjem u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi.
Oteščale i tužne.

Tačno

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU