fbpx

Sposobnost statistike da vjerodostojno predstavi stanje stvari opada. Era „big data“ dubinske analize podataka, koju kontrolišu privatne kompanije, preuzima kormilo i time ugrožava demokratiju

statisticaCOVER

U teoriji, statistika bi trebalo da rješava nesuglasice. Trebalo bi da služi kao stabilna referentna tačka oko koje se svi, bez obzira na pojedinačna politička uvjerenja, mogu usaglasiti. Međutim, već godinama povjerenje u statistiku opada, što je dovelo do jedne od najvećih šizmi zapadnjačke liberalne demokratije. Studija sprovedena u SAD, nedugo nakon predsjedničkih izbora u novembru, ukazala je na činjenicu da 68% Trampovih glasača ne vjeruje u ekonomske podatke koje objavljuje federalna vlada. Slično, studija koju su sproveli Univerzitet Kembridž i YouGov u Velikoj Britaniji, otkrila je da 55% populacije vjeruje da vlada „krije istinu o tačnom broju imigranata u zemlji“.

Iz navedenog se čini da statistika, zapravo, doprinosi daljoj polarizaciji i širenju kontroverzi, umjesto da iste utišava. Rezervisan stav prema statistici je postao jedan od simbola populističke desnice, čiji su se glasači u 2016. godini najglasnije protivili stavovima ekonomista i statističara. Ti isti glasači ne percipiraju statistiku samo kao nepovjerljivu nauku, već joj pripisuju i karakteristike uvredljivosti i arogancije. Smatraju da se svođenjem socijalnih i ekonomskih pitanja na numeričke prosjeke ljudima narušava političko dostojanstvo.

Prethodno pomenuti stav je naročito vidljiv u kontekstu imigracije. Studija koju je sproveo think tank British Future, posvećena argumentaciji u korist imigracije i multikulturalizma, otkriva da ljudi emotivno reaguju na kvalitativne dokaze, poput priča o pojedinačnim migrantima, i fotografija koje promovišu kulturnu raznolikost. Sa druge strane, statistički rezultati – naročito kada ukazuju na navodne benefite migracije u britanski ekonomski sistem – izazivaju sasvim suprotne reakcije. Ljudi automatski pretpostavljaju da su brojke izmanipulisane, i sa rezervom gledaju na elitizam koji okružuje proces kvantitativnog istraživanja.

Kada se uz rezultate analize suoče sa zvaničnim procjenama o broju imigranata koji ilegalno borave u zemlji, uobičajena rekacija građana je prezriva. Ista studija otkriva da ukazivanje na pozitivan BDP u zemlji izaziva hostilne reakcije stanovnika te zemlje. Sam BDP se pretvorio u svojevrsnog Trojanskog konja za elitističku liberalnu agendu. Uzevši to u obzir, političari su lišili svoj diskurs tema vezanih za imigraciju u ekonomskom smislu.

Sve pomenuto predstavlja ozbiljan izazov za liberalnu demokratiju. Prosto rečeno, britanska vlada – zvaničnici, eksperti, savjetnici i brojni političari – ne vjeruje da imigracija ima dobar uticaj na ekonomiju Velike Britanije. Uprkos tome, vlada je vjerovala da je Brexit loše rješenje situacije, ali istovremeno je cenzurisala stavove kako ne bi izazivala dodatne turbulencije u zemlji.

Ova dilema stavlja zemlju u nezgodan položaj. Britanska vlada ima opciju da nastavi sa tvrdnjama u koje vjeruje, a zbog kojih postaje meta skeptika i propagande, ili da počne izlagati tvrdnje koje djeluju naizgled istinito i sasvim uvjerljivo, ali koje su vrlo vjerovatno daleko od isine. Bez obzira na ishod, rad političara automatski biva prekriven velom optužnica, laži i prikrivanja.

Sve slabiji autoritet statistike i analitičara je u samoj srži krize koja je postala poznata pod nazivom politika „post-istine“. U današnje turbulentno i nesigurno vrijeme, stavovi prema kvantitativnoj analizi su postali izuzetno podijeljeni. Jedno od gledišta se zasniva na ideji da je izgradnja političnih stavova na temeljima statistike elitistički i nedemokratski proces, te da se oglušuje o emocionalne komponente identiteta zajednice i nacije. Smatra se još jednim načinom na koji privilegovani slojevi populacije u Londonu, Vašingtonu i Briselu pokušavaju da nametnu svoju viziju svijeta na ostatak populacije. Drugo gledište je upravo suprotno od prethodno navedenog, i njegovi zastupnici vjeruju da je statistika sve samo ne elitistička. Statistika novinarima, građanima i političarima pruža platformu za diskusiju, koja se neće zasnivati na anegdotama, sentimentima i predrasudama, već na validnim dokazima. Alterntivni pristupi, koji zaobilaze kvantitativnu analizu, su dalji od istine od demagogije koju tabloidi plasiraju kao „činjenica“ o društvenim fenomenima.

Postoji li rješenje za ovu polarizaciju? Da li su nam, zaista, jedine dostupne opcije politika činjenica i politika emocija, ili postoji i treći ugao gledanja? Jedan mogući pristup je i sagledavanje statistike kroz prizmu istorije. Treba prvo razumjeti šta statistika jeste, a šta nije: nije nepobitna istina, niti zavjera elite, već alat stvoren da bi se posao državnih sistema pojednostavio. Upravo istorijski prikaz statistike ukazuje na krucijalnu ulogu koju je odigrala u razumijevanju državnih sistema i njihovog napretka. Stoga, moramo postaviti sebi jedno jako važno pitanje pitanje: da li ćemo, i kako, uspjeti da održimo zajedničku viziju društva i kolektivnog napretka, ukoliko se statistika marginalizuje?

Statistika ne može zabilježiti svaki aspekat populacije. Kada se govori o obimu analize, onome što obuhvata i isključuje, uvijek je impliciran izbor, koji sam po sebi može biti političke prirode. Kako

Drugom polovinom 17. viijeka, nakon višegodišnjih krvavih ratnih sukoba, evropski vladari su zauzeli svjež stav prema svrsi i zadatku vlade, preusmjeravajući fokus na praćenje demokratskih trendova, što je omogućila moderna statistika. Još od antičkih vremena, populacioni popisi su služili svrsi mjerenja rasta populacije, ali su bili jako skupi, kompleksni, i pratili su samo građane koji su se smatrali politički bitnim (muškarce sa imovinom), a ne kompletno društvo. Statistika je ponudila nešto sasvim drugačije, mijenjajući time prirodu politike.

Statistika je osmišljena tako da pruža uvid u stanje kompletne populacije, u cjelosti, a ne da strateški izdvaja izvore moći i bogatstva. Na samom početku, ova vrsta analize se nije obavezno zasnivala na brojkama. Recimo, Njemačka (odakle i potiče termin statistik) se suočavala sa izazovom mapiranja običaja, institucija i zakona, raštrkanih po cijelom carstvu koje se sastojalo od više stotina mikro-država. Holistička priroda ovih istraživanja ih je i učinila statističkim: imala su za cilj da stvore sliku njemačke nacije u cjelosti. Možemo zakljičiti da ono što kartografija predstavlja za teritorije, statistika predstavlja za populacije.

Od velikog značaja za razvoj statistike su bile i prirodne nauke. Zahvaljujući standardizovanim mjerenjima i matematičkim tehnikama, statistička saznanja su se mogla predstaviti kao objektivna, poput astronomskih. Vilijam Peti i Džon Grant, pioniri demografije u Engleskoj, su usvojili matematičke tehnike kako bi vršili procjene populacionih promjena – posao za koji su ih unajmili Oliver Kromvel i Čarls II.

Pojava vladinih savjetnika koji su vojni i poliltički akumen zamijenili naučnim, predstavlja osnovu kulture „stručnjaka“, koja je danas meta populističke kritike. Tadašnji savjetnici, koji su doslovno krčili nove puteve u istraživanju, nijesu bili isključivo akademici, niti isključivo vladini zvaničnici, već i jedno i drugo. U suštini, bili su amateri puni entuzijazma da istraže nove načine razmišljanja o populacijama – načine koji su se uglavnom zasnivali na podacima i objektivnim činjenicama. Zahvaljujući matematičkom umijeću, vjerovali su da mogu proračunati sve ono što bi se, inače, moralo mjeriti opsežnim popisima stanovništva.

Za ovu vrstu stručnosti je, u to vrijeme, bio zainteresovan samo jedan klijent. Jedino su centralizovane države imale infrastrukturu za standardizovano prikupljanje podataka o velikom broju stanovnika, i jedino je centralizovanim državama ta vrsta podataka bila porebna. Tokom druge polovine 18. vijeka, evropske zemlje su počele sa prikupljanjem one vrste statističkih podataka koji su i danas u upotrebi. Vlade su se fokusirale na čitav niz kvantitativnih podataka: rođenja, smrti, krštenja, brakovi, žetve, uvozi, izvozi, fluktuacije u cijenama itd.. Sve ono što se ranije pratilo na lokalnom nivou, ili nivou parohija, se počelo posmatrati sa nacionalnog nivoa.

Razvijale su se i nove tehnike za predstavljanje indikatora, koje su omogućile izlaganje podataka u matricama i tabelama na vertikalnim i horizontalnim osama. Sličan pristup su koristili i trgovci u knjigovodstvu sa namjerom da standardizuju procese, još u 15. vijeku. Organizacija brojki u tabelama je predstavljala nov način izlaganja karakteristika određenog društva. Krupna, složena pitanja su se mogla razložiti i predstaviti jednostavnim tabelarnim prikazom podataka.

Ovakve inovacije su za vlade predstavljale izuzetan potencijal za napredak. Kroz pojednostavljen prokaz stanja, sveden na pojedinačne indikatore prikazane u tabelama, državni sistemi su dobili priliku da steknu širi i detaljniji uvid u populaciju. Naravno, upravo je ovako grub prikaz ono što čini statistiku „vulgarnom“ i potencijalno uvredljivom sa aspekta kulturnog senzibiliteta. Bez obzira na nijanse unutar kulturnog identiteta jednog društva, statistika pretpostavlja (nekada, čak, i nameće) standardnu uniformnost.

Statistika ne može zabilježiti svaki aspekat populacije. Kada se govori o obimu analize, onome što obuhvata i isključuje, uvijek je impliciran izbor, koji sam po sebi može biti političke prirode. Kako BDP bilježi samo plaćeni rad, a isključuje, recimo, tradicionalni rad žena u domaćinstvima, postao je meta kritike feminističkog pokreta šezdesetih godina prošlog vijeka. U Francuskoj je prikupljanje podataka o etničkoj pripadnosti postalo ilegalno 1978. godine, polazeći od premise da se takvi podaci mogu koristiti u svrhe rasističke politike (ali ujedno doprinosi manjoj vidljivosti i otežanoj kvantifikaciji sistemskog rasizma na tržištu rada).

Uprkos kritikama, aspiracije da se društvo oslika u cjelini, na krajnje objektivan način, su ukazale na čitav niz progresivnih ideala koji su rasli uz razvoj statistike. Stoga je gledište na statistiku kao na hladnu nauku o društvu samo jedan dio priče. Ostatak priče objašnjava kako su moćni politički ideali postali dio istraživačkih tehnika: ideal o „kreiranju politika zasnovanih na dokazima“, racionalnosti, progresu i nacionalnom identitetu utemeljenom na činjenicama, umjesto na romantičnoj naraciji.

Još od vrhunca prosvjetiteljstva, krajem 18. vijeka, liberali i republikanci su dosta nade polagali u očekivanja da će rezultati mjerenja na nacionalnom nivou pružiti osnove za racionalno političko djelovanje, koje će dovesti do vidljivih poboljšanja u socijalnoj i ekonomskoj sferi života. Jedan od najvećih teoretičara nacionalizma, Benedikt Anderson, je nacije definisao kao „imaginarne zajednice“, i upravo je statistika omogućila da se taj apstraktni, imaginarni koncept pretvori u nešto opipljivo. Istovremeno, omogućila je praćenje razvoja zemalja, odgovarajući na pitanja dinamici napretka. Za liberale iz doba prosvjetiteljstva, koji su za nacije smatrali da imaju jedinstven istorijski razvoj, ova pitanja su bila od ogromnog značaja.

Na potencijal statistike da ukaže na generalno stanje jedne države se počelo oslanjati u post-revolucionarnoj Francuskoj. Jakobinska diktatura je uvela kompletan okvir statističkog prikupljanja podataka i mjerenja na nacionalnom nivou. Prvi zvanični biro za statistiku se otvorio u Parizu 1800. godine. Uniformnost u procesu prikupljanja podataka, koji je nadgledao centralizovan kadar visoko obrazovanih stručnjaka, bio je jedan od ključnih aspekata ideala centralnog upravljanja državom, koji je imao za cilj da uspostavi ujedinjeno, egalitarno društvo.

Još od perioda prosvjetiteljstva, statistika je dobijala na značaju u sferi javnog djelovanja, naročito kroz pružanje informacija za debate u medijima, i kroz pružanje supstancijalnih dokaza za aktivnosti društvenih pokreta. Vremenom je prikupljanje i analiza podataka postalo u manjoj mjeri kontrolisano od strane države. Akademici u oblasti društvenih nauka su počeli da se bave analizom podataka u sopstvene svrhe, koje često nijesu bile usklađene sa ciljevima vladinih politika. Krajem 19. vijeka, reformisti poput Čarlsa Buta u Londonu, i Vilijema E.B. du Bojsa u Filadelfiji, su sprovodili sopstvena istraživanja u cilju razumijevanja urbanog siromaštva.

U velikoj mjeri se savremeni populistički napadi na „stručnjake“ zasnivaju na hostilnosti prema političarima. Kada govorimo o društvu kao o cjelini, kada težimo da upravljamo ekonomijom kao cjelinom, i političari i tehnokrate naizgled „gube dodir“ sa stvarnošću građana kao pojedinaca.

Da bismo razumjeli kako se statistika počela povezivati sa pojmom nacionalnog napretka, moramo ispitati pojam BDP-a. BDP je procjena ukupne potrošnje potrošača, državne potrošnje, investicija i odnosa izvoza i uvoza, izražen jednim brojem. BDP je jako teško precizno izraziti, a prvi pokušaji računanja BDP-a su bili rezultat marginalnog interesovanja malog broja izolovanih akademika tridesetih godina prethodnog vijeka. Pitanje je postalo od nacionalnog političkog značaja tek tokom Drugog svjetskog rata, kada uvid u stanje nacionalne proizvodnje bio jednak uvidu u raspoloživim sredstvima za rat. U decenijama nakon rata, ovaj indikator je, uprkos nemalom broju kritičara, zavrijedio zlatni status u politici kao ultimativni barometar sposobnosti sistema vlade. Rast ili pad BDP-a danas gotovo služi kao jedinica mjere za napredak društva.

Uzmimo za primjer ankete, koje su jedna od prvih statističkih inovacija u privatnom sektoru. Tokom dvadesetih godina prošlog vijeka, statističari su razvili metode za identifikaciju reprezentativnog uzorka u anketiranju kako bi se dobio uvid u stavove cjelokupne javnosti. Ovaj analitički proboj, koji se isprva koristio u svrhe istraživanja tržišta, je nedugo zatim počeo da se koristi i u anketiranju javnosti, što je dovelo i do njegove upotrebe u javnim i političkim institucijama. Do dalje popularizacije ovog metoda je dovelo plasiranje ideje u medijima o nauci koja nam je ukazivala na mišljenja „žena“, ili „Amerikanaca“, ili „fizičkih radnika“ o svijetu.

Danas su mane anketiranja u centru pažnje. Razlog ovakvog stava su ogromne nade polagane u anketiranje od samog začetka. U suštini, rezultati analize javnog mnjenja nas fasciniraju u onoj mjeri u kojoj vjerujemo u glas demokratije. Međutim, upravo statistici treba zahvaliti na uvidu u mišljenje javnosti o konkretnim problemima, a ne institucijama demokratije.

Kako nam indikatori bogatstva, prosperiteta, jednakosti, mišljenja, i kvaliteta života govore o tome ko smo, na kolektivnom nivou, i da li kao kolektiv napredujemo ili ne, političari su u velikoj mjeri počeli da se oslanjaju na statistiku u lične svrhe popularizacije. Međutim, vrlo često se isuviše oslanjaju na statističke analize, te površno tumače podatke ne bi li ostvarili lične ciljeve. Ovakav scenario je neizbježan neželjeni efekat u javnosti u kojoj dominiraju brojke, što, ipak, ne bi trebalo da izaziva oštre i nepokolebljive refutacije stručnih analiza, kojima smo skoro svjedočili.

U velikoj mjeri se savremeni populistički napadi na „stručnjake“ zasnivaju na hostilnosti prema političarima. Kada govorimo o društvu kao o cjelini, kada težimo da upravljamo ekonomijom kao cjelinom, i političari i tehnokrate naizgled „gube dodir“ sa stvarnošću građana kao pojedinaca. I statističari i političari su upali u zamku gledanja kroz „oči države“, objašnjava politikolog Džejms C. Skot. Govoriti o naciji sa naučnog aspekta, u makroekonomskom smislu, je za pojedince koji se oslanjaju na sjećanje i narative u procesu izgradnje nacionalnog identiteta uvreda jer odbijaju spolja nametnut stav da njihova „imaginarna zajednica“ nije stvarna.

Statistika i njeni predstavnici su decenijama, ako ne i vjekovima, sasvim adekvatno pružali uvjerljiv javni diskurs. Šta se, u međuvremenu, promijenilo?

Kriza kroz koju statistika trenutno prolazi, zapravo, nije iznenađujuća pojava. U periodu od oko 450 godina koliko statistika postoji, najveće ostvarenje statističara je razlaganje složenosti i fluidnosti populacija do činjenica i brojki kojima je moguće upravljati. Ipak, u toku posljednjih par decenija, svijet je prošao kroz drastične promjene, zahvaljujući politikama koje su se počele rađati šezdesetih godina, i zahvaljujući oblikovanju globalne ekonomije koje je uslijedilo. Nije sasvim jasno kako su statističari uspjeli da održe korak sa promjenama. Tradicionalne forme statističkih klasifikacija i definicija padaju pod pritisak sve fluidnijih identiteta, stavova i ekonomskog razvoja. Kao rezultat navedenog, svaki trud da se demografske, socijalne i ekonomske promjene predstave u formi jednostavnih, prepoznatljivih indikatora, gube legitimnost.

Uzmimo u razmatranje promjenljivu političku i ekonomsku situaciju jedne nacije tokom prethodnih 40 godina. Statistički podaci koji dominiraju političkim debatama su najvećim dijelom nacionalnog karaktera: nivo siromaštva, nezaposlenost, BDP, i migracioni saldo. Međutim, geografija kapitalizma se razvijala u različitim pravcima. Najprostije rečeno, globalizacija je geografiji dodala na značaju. U pojedinim slučajevima, geografski centar ekonomskih aktivnosti je u znatnoj mjeri dobio na značaju, čime je nejednakost u položaju uspješnih lokacija (poput Londona ili San Franciska) i onih manje uspješnih lokacija (poput sjevero-istoka Engleske ili Rust Belt pojasa u SAD). Ključna geografska područja danas uglavnom nijesu države, već gradovi, regije i urbani krajevi čiji je razvoj vrlo dinamičan.

Prosvjetiteljski ideal nacije kao homogene zajednice, nije održiv. Prosječni stanovnik jednog od gradića u Velsu, koji su u prošlosti zavisili od čelične proizvodnje i rudarstva, će na poitičku demagogiju o „oporavku ekonomije“ zasigurno imati negativnu reakciju. Dakle, sa ove tačke gledišta, termin BDP ne uspijeva da prenese smislenu i uvjerljivu sliku stvarnosti.

Kada se makroekonomija koristi za potporu političkih argumentata, jasno je da se gubici u jednoj regiji države pokušavaju u diskursu nadomjestiti prihodima u nekoj drugoj regiji. Upadljivi indikatori, poput BDP-a i inflacije, ne otkrivaju jako bitne prihode i gubitke na lokalnom nivou, koji, stoga, nijesu ni tema rasprave političara na državnom nivou. Imigracija može imati dobar generalni efekat na ekonomiju, što ne znači da ne izaziva značajne troškove na lokalnom nivou. Dakle, kada političari koriste nacionalne indikatore kako bi argumentovali stavove, impliciraju određenu vrstu patriotske požrtvovanosti od strane glasača: sada ste izvukli deblji kraj, ali idući put možda ne bude tako. Ai šta ako se prilike, ipak, ne izmijene u budućnosti? Šta ako loše pozicionirani gradovi ili regije nastave da izvlače deblji kraj?

U Evropi je valutni savez naglasio ovaj problem. Indikatori na koje se oslanja Evropska centralna banka (ECB) su relevantni za nekih pola milijarde populacije. ECB interesuje nivo inflacije i nezaposlenosti u Eurozoni, na koju gleda kao na homogenu teritoriju, dok ekonomsko stanje stanovnika Evrope vidno varira, u zavisnosti od regije i grada u kom žive. Zvanični podaci na taj način postaju još apstraktniji i udaljeniji od stvarnosti, dok sasvim ne izgube kredibilitet i relevantnost.

Statistički podaci su kredibilni u onoj mjeri u kojoj ljudi prihvataju ograničenost demografskih kategorija koje su ponuđene, a koje stvaraju stručnjaci, a ne ispitivana populacija. Međutim, kada identitet postane političko pitanje, ljudi zahtijevaju da se na sopstveni način izjasne po pitanju pola, seksualnosti, rasne i klasne pripadnosti.

Projmene se ne mogu posmatrati na nacionalnom nivou, što postaje naročito jasno tokom krupnih ekonomskih promjena. Još jedan problem sa kojim se statistika suočava je klasifikacija. Jedan dio posla statističara je klasifikacija populacije po kategorijama: zaposlen, nezaposlen; oženjen / udata, neoženjen / neudat; pro-evropski ili anti-evropski orijentisan. Validnost klasifikacije zavisi od toga do koje mjere se može primijeniti na ispitivanu populaciju.

Nekada su izbori u klasifikaciji reduktivni. Recimo, da bi osoba bila svrstana u kategoriju nezaposlenih, mora biti bez posla, i to ne svjom voljom, što nije obavezno slučaj za svakog pojedinca. Velik broj ljudi mijenja status zapolenosti iz brojnih razloga (zdravstveno stanje, potrebame porodice), a ne samo zbog stanja na tržištu rada. Uprkos tome, pojednostavljena klasifikacija ove vrste omogućava preciziranje broja nezaposlenih u zemlji.

Listi problema nije kraj. Šta ako se na vodeća pitanja našeg vremena ne može odgovoriti u smislu broja ljudi koji su žrtva problema, već u smislu intenziteta kojim taj problem utiče na ispitanu populaciju? Nezaposlenost je dobar primjer. Na činjenicu da je Velika Britanija kroz period recesije (2008-2013) prošla bez velikih porasta u broju nezaposlenih se uglavnom gleda kao na pozitivno ostvarenje. Međutim, upravo je fokus na „nezaposlenost“ zamaskirao porast nedovoljne zaposlenosti, odnosno fenomena da ljudi ne dobijaju dovoljnu količinu posla, ili da rade na pozicijama za koje su prekvalifikovani. Trenutno, do 6% zaposlenih spada u kategoriju „zaposlenih“. Takođe, vrijedi napomenuti da je i broj samozaposlenih u porastu, i da unutar ove grupacije podjela na „zaposlen“ i „nezaposlen“ ne bi imala smisla.

Ova argumentacija nije kritika na račun tijela poput Kancelarije za nacionalnu statistiku (Office for National Statistics – ONS), u Britaniji, koja trenutno pruža podatke i o nedovoljnoj zaposlenosti. Međutim, dok god političari budu preusmjeravali pažnju i kritiku na nivo nezaposlenosti, oni koji se suočavaju sa nedovoljno posla i sa malim platama će biti nezastupljeni u javnim debatama. Stoga, ne bi bilo iznenađujuće kada bi taj nezastupljeni sloj populacije postao skeptičan po pitanju statističkih analiza i javnog diskursa u političkim debatama, s obzirom na to da postoji vidan jaz između stanovišta političara i stvarnog stanja na tržištu rada.

Jačanje politike identiteta od šezdesetih godina prethodnog vijeka je doprinijelo jačanju pritiska pod kojim se nalaze sistemi klasifikacije. Statistički podaci su kredibilni u onoj mjeri u kojoj ljudi prihvataju ograničenost demografskih kategorija koje su ponuđene, a koje stvaraju stručnjaci, a ne ispitivana populacija. Međutim, kada identitet postane političko pitanje, ljudi zahtijevaju da se na sopstveni način izjasne po pitanju pola, seksualnosti, rasne i klasne pripadnosti.

Anketiranje je često žrtva istog problema. Ankete se fokusiraju na bilježenje stavova i preferenci ispitanika, a oslanjaju se na premisu da ispitanici prihvataju uslove i kategorije ankete. Međutim, u vrijeme kada je politička participacija u vidnom padu, nije dovoljno znati koju bi opciju ispitanik štrikirao, već je potrebno ispitati i da li je ispitaniku ponuđena opcija od bilo kakve važnosti. Kada su emotivne fluktuacije te vrste važne za ispitivanje, anketiranje je neadekvatan sistem ispitivanja.

Statistika se od samog začetka suočava sa kritikom. Politika idenetiteta i globalizacija nijesu noviteti, i sučeljavanja u toj oblasti statistici nijesu strana. Upravo zbog toga se moramo zapitati zbog čega su dešavanja po kojoj će prethodna godina biti prepoznatljiva dodatno oštetila ideal kvantitativne analize i njene uloge u političkoj debati?

Tokom prethodnih par godina, definisan je nov način kvantifikacije i vizualizacije populacije, koji bi potencijalno mogao marginalizovati statistiku i najaviti novu eru kvantitativne analize. Statistički podaci, koje prikupljaju tehnički stručnjaci, ustupaju mjesto podacima koji se automatski prikupljaju kao rezultat digitalizacije. Dok statističari prvo moraju razumjeti na koja pitanja žele odgovor da bi definisali sama pitanja, uzorak i populaciju, sada se podaci automatski generišu kada god koristimo loyalty kartice, koristimo Facebook ili Google. Kako gradovi, domovi, automobili i kućni aparati postaju digitalno umreženi, količina podataka koja ostaje za nama je u konstantnom porastu. Danas se prvo se prikupljaju podaci, pa se vrše istraživanja.

Implikacije ovih promjena će, na duge staze, biti jednako drastične kao što je pojava statistike bila u 17. vijeku. „Big data“ nam pruža više mogućnosti za kvantitativnu analizu od ma koje forme statističkog modelovanja ili anketiranja. Međutim, promjene nijesu vidljive samo u količini podataka; ujedno se promijenila i vrsta podataka koji se prikupljaju, zaključaka koji se donose, te baze znanja koja se gradi.

Prije svega, nacija više nije fiksni okvir analize, niti se koriste unaprijed definisane kategorije (tipa, „nezaposlen“). Enormne baze podataka se mogu analizirati u potrazi za obrascima, trendvima, korelacijama, te novim fenomenima. Služe i prepoznavanju kompnenti identiteta koje ljudi samostalno stvaraju (poput „#ImwithCorbyn“ i „entrepreneur“), za razliku od nametnutih klasifikacija, karakterističnih za anketiranje. Ova forma agregacije podataka je pogodna za fluidnu političku eru u kojoj živimo, koju ne karakterišu ideali iz vremena prosvjetiteljstva o državi kao zaštitnici javnog interesa.

Takođe, veći dio svjetske populacije nema ideju o vrsti informacija koje ova vrsta podataka otkriva, bilo na ličnom ili kolektivnom nivou. Ne postoji ekvivalent Kancelariji za nacionalnu statistiku na „big data“ nivou. Živimo u vremenu u kom se osjećanja, identitet i afilijacija mogu istražiti i analizirati sa preciznošću i brzinom bez presedana; međutim, ne postoji institucija koja koristi ove sposobnosti u svrhu javnog interesa i debate. Analitičari koji rade za Google i Facebook nijesu isti kov „stručnjaka“ koji sprovodi statističke analize, i koji su danas meta kritike. Anonimnost današnjih analitičara ih potencijalno čini znatno politički moćnijim od sociologa.

Facebook i slične kompanije raspolažu infrastrukturom za kvantitativno istraživanje stotina miliona ljudi, i to po vrlo niskoj cijeni. Istovremeno, nemaju podsticaja za otkrivanje rezultata analiza. Facebook je 2014. godine objavio rezultate studije o „emocionalnoj zarazi“ koju su sproveli na korisnicima pomenute društvene mreže tako što su modifikovali sadržaje na news feed stranci, kako bi došli do saznanja o tome kako modifikacije sadržaja utiču na reakcije korisnika. Po objavljivanju studije, subjekti su imali negativnu reakciju jer nijesu dobrovoljno pristali na ispitivanje. Sa tačke gledišta kompanije, objavljivanje rezultata im, jednostavno, ne ide u korist. Zašto onda ne bi nastavili sa studijama u tajnosti?

Čak i kada bi postojala Kancelarija za dubinsku analizu podataka, koja bi služila kao pandan Kancelariji za nacionalnu statistiku, nije sasvim sigurno da bi mogla pružiti neutralno gledište za koje se liberali toliko zalažu.

Politički najznačajnija izmjena u procesu tranzicije od statistike do „big data“ dubinske analize je jačanje populizma. Populističke vođe doprinose prezrivom stavu prema tradicionalnim stručnjacima, ekonomistima i anketarima, i jačaju pozitivnu percepciju drugačije forme numeričke analize. Političari se oslanjaju na novu, manje vidljivu elitu, koja uočava obrasce u velikim bazama podataka, ali se ne oglašavaju tim povodom, niti objavljuju rezultate analiza. Novi analitičari su najčešće fizičari i matematičari, koji nemaju vještine neophodne za sociološka istraživanja. Dominik Kamings, bivši savjetnik Majkla Gouva i vođa kampanje Vote Leave u Britaniji zastupa stav da „fizika, matematika i kompjuterska nauka su domeni u kojima rade pravi stručnjaci, za razliku od makroekonomskog prognoziranja“.

Ljudima koji blisko sarađuju sa Donaldom Trampom, poput njegovog glavnog stratega, Stivena Benona, i milijardera iz Silikonse doline, Pitera Tiela, su dobro poznati najnoviji pomaci u tehnikama dubinske analize podataka, velikim dijelom kroz saradnju sa kompanijama poput Cambridge Analytica, u kojoj je Benon član izvršnog odbora. Tokom predsjedničke kampanje, ova kompanija je koristila čitav niz baza podataka kako bi izdefinisala psihološke profile miliona Amerikanaca, koje je potom koristila za identifikaciju Trampovih glasača i usmjerenu promociju kandidature.

Sposobnost da se razvije i izdefiniše psihološki uvid u populaciju je jedna od najinovativnijih i najkontroverznijih osobina novog pristupa analizi podataka. Dok tehnike poput „analize sentimenta“, koje detektuju raspoloženja velikog broja ljudi putem indikatora poput riječi koje koriste na društvenim mrežama postaju sve više integrisane u političke kampanje, harizma figura poput Trampa će biti sve podložnija naučnim ispitivanjima. U svijetu u kom se političke preference opšte javnosti sa ovoliko lakoće otkrivaju i analiziraju, kome su potrebni anketari?

Vrlo malo saznanja koja su rezultat ove vrste analize podataka su dostupna javnosti. Drugim riječima, doprinos ove vrste analize u minimalnoj mjeri doprinosi razjašnjivanju političkog diskursa opštoj javnosti. Kako autoritet statistike jenjava, a ne pojavljuje se adekvatna zamjena za analizu, ljudi mogu živjeti i žive u onoj formi imaginarne zajednice koja im se čini najudobnijoj, i u koju žele da vjeruju. Tamo gdje je statistika nekada korigovala pogrešna uvjerenja o stanju ekonomije i društva, u vrijeme „big data“ analize ne postoje mehanizmi koji bi potisnuli dominaciju instinktivnih reakcija i emocionalnih predrasuda. Kompanije poput Cambridge Analytica upravo prate i bilježe takve podatke.

Čak i kada bi postojala Kancelarija za dubinsku analizu podataka, koja bi služila kao pandan Kancelariji za nacionalnu statistiku, nije sasvim sigurno da bi mogla pružiti neutralno gledište za koje se liberali toliko zalažu. Ova vrsta analize brojki je pogodna za uočavanje trendova, raspoloženja i generalne dinamike dešavanja, zbog čega je od koristi vođama kampanja i marketinškim analitičarima. Međutim, nije pogodna za objektivne, nedvosmislene rezultate za koje su statističari i ekonomisti plaćeni.

Post-statističko društvo je zastrašujuć koncept, ne zbog nedostatka činjenica ili stručnosti u analizi, već zbog privatizacije podataka i rezultata analiza.

U ovoj novoj političkoj i tehnološkoj klimi, takozvana digitalna elita je zadužena za identifikaciju činjenica i projekcija u ogromnim bazama podataka. Da li će indikatori poput BDP-a i dalje biti politički relevantni, ostaje da se vidi, ali čak i kada bi u potpunosti izgubili značaj, statističke analize neće zamrijeti. Pitanje koje moramo ozbiljno shvatiti, u vremenu kada se brojke konstantno generišu bez našeg znanja i pristanka, je – u kakvom stanju trenutna kriza statistike ostavlja demokratiju?

Vrijedno je pomena da dugovječne političke institucije i dalje mogu da pruže otpor stanju stvari. Isto kao što su popularne platforme u sferi „ekonomije dijeljenja“ (Uber, Airbnb) doživjele udarac usljed sudskih presuda koje nijesu iše u njihovu korist (Uber vozače mora prepoznati kao radnike u kompaniji; Airbnb je u pojedinim opštinama zabranjen), dubinska analiza podataka može naići na prepreku u formi ljudskih prava i privatnosti. Nejasno je kako bi se benefiti dubinske analize mogli prenijeti na javnost, kao što je bio slučaj sa statističkom analizom. Tijela poput Open Data Institute, čiji je suosnivač Tim Berners-Li, se zalaže za javno dostupne podatke, ali čak ni ove institucije nemaju nadmoć nad korporacijama, u kojima se najveći dio podataka skladišti. Statistika je zaživjela kao prizma kroz koju je država mogla da sagleda stanje društva, a potom evoluirala u interesnu zonu za akademike, reformatore i biznise. Za kompanije koje se bave dubinskom analizom podataka, metodi analize i izvori podataka doprinose kompetitivnoj prednosti u odnosu na konkurenciju, zbog čega su najčešće pod velom tajnosti.

Post-statističko društvo je zastrašujuć koncept, ne zbog nedostatka činjenica ili stručnosti u analizi, već zbog privatizacije podataka i rezultata analiza. Statistika predstavlja jedan od stubova liberalizma i prosvjetiteljstva. Eksperti koji sprovode statističke analize su postali meta negativne reputacije, i okarakterisani kao arogantni i odsječeni od emocionalne i lokalne dimenzije politike. Bez sumnje postoje bolji načini prikupljanja podataka koji bi na adekvatniji način reflektovali svakodnevnu starnost pojedinaca. Međutim, bitka koja će se voditi na duge staze neće biti između elitističke politike činjenica i populističke politike osjećanja, već između zastupnika javno dostupnog znanja i javne debate, i onih koji profitiraju na račun dezintigracije ovih fenomena.

Izvor: William Davies/Guardian

Prevod: Marija Jojić/Proletter

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU