fbpx

Pitanje odlaska mladih prestalo je biti moralno ili filozofsko pitanje i postalo praktično; svelo se na to da li postoje uslovi za odlazak ili ne

790x450odlazak

Kada sam završio dodiplomski studij književnosti htio sam upisati master studiji negdje vani, a potom se vratiti u Bosnu i Hercegovinu. To je bilo nemoguće – svako ko razumije kako funkcionira administracija Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu zna da studenti bachelor studija svoje diplome dobiju tek pošto prođu svi konkursi za master studije. Jedino na Filozofskom fakultetu master možeš upisati i u novembru, čime si prisiljen nastaviti studij na istom fakultetu – dilema koja je u praksi prestala biti dilema. Različita istraživanja navode da bi između 60 i 80 posto mladih otišlo iz Bosne i Hercegovine kada bi imalo priliku. Istraživanja UN-a govore o procentu koji je 80 posto i više. Pitanje odlaska mladih prestalo je biti moralno ili filozofsko pitanje i postalo praktično; svelo se na to da li postoje uslovi za odlazak ili ne. O uzrocima i posljedicama odlaska mladih u prethodnih nekoliko godina mnogo je pisano. Kao temeljni uzrok navode se niska stopa zaposlenosti i male plaće, zbog čega se mnogi odlučuju za bolji i kvalitetniji život drugdje. Ali naglašavanjem ekonomske pozadine problema često previđamo sve druge.

Podaci Unije za održivi povratak i integracije govore da je u prethodne dvije godine iz Bosne i Hercegovine iselilo više od 80.000 ljudi. Pored finansijskih razloga često se navode oni koji su njihov rezultat ili posljedica: kriminal, korupcija, nezadovoljstvo funkcioniranjem sistema, nelegalni i namješteni konkursi i sl. Međutim, među ispitanicima nalazi se veliki procenat mladih, srednjoškolaca i studenata, koji navode iste razloge. Od prošle godine kada sam magistrirao skupio sam četrdesetak odbijenica iz škola u Sarajevu. Dakle, na osnovu vlastitog iskustva znam da ovdje za mene nema perspektive i da mi se ponudi da radim u nekoj drugoj zemlji rado bih to prihvatio. Ali to je vezano za moje iskustvo nakon završenog studija i nakon godinu dana potrage za radnim mjestom. Studenti i srednjoškolci nemaju takvo iskustvo – na osnovu čega oni donose svoje odluke? Na osnovu čega se, recimo, srednjoškolci odlučuju za studij izvan svoje zemlje? Oni ne znaju ništa o kvaliteti studija u Bosni i Hercegovini, niti o njenim mogućnostima zaposlenja. Na osnovu vlastitog iskustva nisu mogli donijeti odluku o odlasku. Na osnovu čega je donose?

Postoje dva osnovna utjecaja koja formiraju mišljenje mladih. Prvi je generalni stav o nemogućnosti kvalitetnog života u Bosni i Hercegovini koji nastaje naspram utopije života u nekoj drugoj zemlji, a drugi je stav o tome da je sve što je vezano za Bosnu i Hercegovinu manje vrijedno, koji također nastaje nasuprot stavu da je sve što je vezano za neku drugu zemlju vrednije. Nevezano za kvalitet smatrat ćemo vrednijim italijanske cipele od cipela koje su napravljene u Banjoj Luci. Divimo se kada neko kaže da je stolicu kupio u Njemačkoj, a smiješan nam je komšija koji pravi stolice. Mobitel koji mu je donijela tetka iz Engleske je bolji od istog koji je na našem tržištu. Više cijenimo znanje nekoga ko studira bosanski jezik u Norveškoj nego u Bosni i Hercegovini. Na taj način više vrednujemo stranu muziku, slike, književnost i dr. Napokon, često se i sami nađemo u paradoksu da nam nešto na engleskom jeziku zvuči jače, bolje i efektivnije nego na maternjem. Naravno, ovakvo javno mijenje nastalo je, između ostalog, na osnovu loše ekonomske situacije, međutim, dva navedena mita o Bosni i Hercegovini opasnija su po njen razvoj nego trenutna ekonomska situacija. Nedavno je na Vašaru ideja Salih Teskeredžić govorio o prednosti naše omladine u odnosu na omladinu razvijenih zemalja u oblasti produkt dizajna. Njegova teza bila je da je mnogo lakše u Bosni i Hercegovini sprovesti ideju jer je konkurencija manja. Prezentirajući radove domaćih firmi koje svoj namještaj prodaju po nevjerovatnim cijenama ponudio je primjer mladima kako izradom i dizajnom stolica, stolova, kreveta i tepiha mogu pronaći svoju priliku. Ali kako ova i slične ideje zvuče u umovima današnje omladine?

Ako pogledamo pažljivije, nešto dublje ispod ekonomskog nivoa problema, situacija se usložnjava. Problem je počeo sa malim platama i niskom stopom zaposlenosti, potom se stvorilo mišljenje o Bosni i Hercegovini kao o zemlji u kojoj se ne može uspjeti, zatim je Bosna i Hercegovina označena negativnim atributima. Uspješni mladi koji imaju ideju koja bi pomogla razvoju bh. tržišta od nje odustaju jer imaju negativan stav o mogućnosti uspjeha te ideje i kvalitete produkata koji nastaju u Bosni i Hercegovini. Zbog toga se ne otvaraju radna mjesta i situacija ostaje ista. Na taj način stav mladih proizvodi ili održava lošu ekonomsku situaciju. Bosna i Hercegovina trenutno nema jasnu strategiju smanjenja broja nezaposlenih, što znači da nema strategiju sprečavanja odlaska stanovništva. Pored toga državni predstavnici poručuju da se ovdje dobro živi, što je razumljivo iz njihove pozicije. Iako je činjenica da je pokretanje biznisa mnogo teže u Bosni i Hercegovini: da se osnuje firma potrebno je 11 procedura, a u Evropi 5, osnivački kapital je 29 puta veći od prihoda po glavi stanovnika dok je u Evropi 3.5, po brzini izdavanja građevinskih dozvola na 175. smo mjestu, raditi na promjeni stava o Bosni i Hercegovini čini se smislenijim nego direktan pristup promjene ekonomske situacije koji se svodi na otvaranje radnih mjesta. Ukoliko promijenimo stav omladine od trenutnog da je Bosna i Hercegovina pustinja bez prilike u stav da je ovdje moguće uspjeti, otvorit će se firme a time i radna mjesta. Ono na čemu zaista treba intenzivno raditi jeste poboljšanje administracije i smanjenje procedura. U tom smislu ključno je da se počne raditi na analizi i rješavanju kompleksa niže vrijednosti koji nastaje kao produkt mitova o Bosni i Hercegovini kao tamnom vilajetu.

Tek kada smo osvijestili problem kao polje na kojem možemo raditi uviđamo njegovu složenost u konkretnoj situaciji. Istina je da je nepovoljna ekonomska situacija nakon određenog vremena proizvela ovakav stav kod stanovništva, pa se on prirodno prenosi na omladinu. Međutim, ukoliko bismo pomoću škole, kao državne institucije koja ima najveći utjecaj na omladinu pokušali riješiti problem, nositi se s kompleksom niže vrijednosti i stvoriti realnu ili pozitivnu sliku o Bosni i Hercegovini, od čega bismo počeli? Šta je Bosna i Hercegovina? Ko u njoj živi? Ko na nju ima pravo? Čija je to zemlja? Ko sam ja? Kako je to moja zemlja? Kada mladi počnu kritički razmišljati, ako ih škola u tome ne spriječi, počnu uočavati dvije velike naracije o Bosni i Hercegovini koje proizvode dvije vrste identiteta. Jedna je da je Bosna i Hercegovina zemlja triju (i više) naroda različitih vjeroispovijesti. Druga govori o jednom, jedinstvenom bosanskohercegovačkom identitetu. Ako pripadam prvom nalazim se u zemlji koja nije samo moja. Moj nacionalni identitet mi je važniji od teritorijalnog. Ako pripadam drugom gubim se vezano za mnoštvo perspektiva koje imam vezano za kulturu, historiju, politiku itd. Upravo je ta kompleksnost ono što zbunjuje omladinu. Vezano za svaku informaciju koju dobiju postoji niz paralelnih informacija koje treba konsultirati da bi se dobila potpuna slika:

Иво Андрић (Долац, 9. октобар 1892 — Београд, 13. март 1975) био је српски и југословенски књижевник и дипломата Краљевине Југославије. (https://sr.wikipedia.org/)

Ivo Andrić (Ivan Andrić; Dolac kod Travnika, 9. listopada 1892. − Beograd, 13. ožujka 1975.), srpski i hrvatski pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. (https://hr.wikipedia.org/)

Ivo Andrić je bio književnik, diplomata, ambasador Kraljevine Jugoslavije u Njemačkoj od 1939. godine. Rođen je u Docu kod Travnika, a njegova porodica je porijeklom iz Sarajeva. (https://bs.wikipedia.org/)

Ako prihvatim prvi narativ biram jednu od istina koje mi se nude, ali moj interes tada nije rad na Bosni i Hercegovini, već na onim mjestima na kojim smatram da su bitna za razvoj tog identiteta, čak i u drugim državama. Ukoliko prihvatim drugi narativ nailazim na problem balansiranja među perspektivama. Moja slika o Bosni i Hercegovini biva mutnija. To naročito shvatam kada nekom trećem trebam objasniti šta je Bosna i Hercegovina, ko sam ja i kako se uklapam u tu priču. Vjerujem da je svim generacijama rođenim od rata na ovamo, počevši sa mojom poznat ovaj osjećaj zbunjenosti. Čak i onda kada se opredijele za jedan od narativa i prihvate jedan od identiteta slika ne postaje ništa jasnija, naprotiv. Upravo se zbog toga mnogi koji su živjeli u Jugoslaviji i danas izjašnjavaju kao Jugosloveni – na taj način se ne moraju provlačiti kroz žice identiteta koje danas imaju u ponudi. Čini se da su mlađe generacije koje su rođene dalje od rata manje voljne da se bave razjašnjavanjem i raščiščavanjem vlastitog problema pripadnosti. Umjesto toga, pažnju usmjeravaju prema jasnijim perspektivama, poglavito prema utopiji koju projeciraju na neku drugu, daleku zemlju. Na taj način ideologija nacionalizma, koja je još uvijek dominantna u Bosni i Hercegovini, postaje jednako bitan, ponekad i bitniji faktor za odlazak mladih negoli ekonomska situacija.

Autor: Armin Stefanović, Prometej.ba

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU