fbpx

U našim gradovima imamo šoping centre, a ne robne kuće, umjetnici očekuju feedback od publike, obrazovanje je postalo edukacija...

mobitel covjek reuters main

Usljed procesa globalizacije neminovno je da su neke riječi postale općeprihvaćene, naročito u sektoru informacionih tehnologija [Reuters] 

Piše: Vidak Klisara

Svakodnevno smo u prilici da na ulici, u tramvaju, autobusu... čujemo riječi koje definitivno nisu autohtone riječi ovog govornog područja, niti preuzete iz drugih jezika usljed kulturno-istorijskog uticaja. Te riječi su uglavnom iz engleskog jezika, koje su postale dio svakodnevnice, bilo iz potrebe ili iz običnog pomodarstva da se bude ,,in“.

Pa tako imamo u našim gradovima šoping centre, a ne robne kuće, umjetnici očekuju feedback od publike, obrazovanje je postalo edukacija i mnogo drugih, sličnih primjera.

Usljed procesa globalizacije neminovno je da su neke riječi, tačnije termini postali opšteprihvaćeni u svakodnevnici, naročito u sektoru informacionih i digitalnih tehnologija, ali i u rječniku popularne kulture odnosno subkulture.

Samo društvo, kao nepisano pravilo nameće, kao neki prećutni imperativ upotrebu stranih riječi koje masa prihvata i apsorbuje u svoj svakodnevni govor, a da često i ne zna pravo značenje tih riječi. Jednostavno iskačeš iz šina svakodnevnice, staromodan si ako kažeš da ideš u kupovinu, a ne u šoping, da imaš druga, a ne frenda...

Naravno neki termini su opšteprihvaćeni u nauci, naročito termini iz latinskog jezika u medicini i pravu. Sasvim je normalno da pravnici kažu fakti za činjenice, ius cogens za imperativnu pravnu normu, actio za tužbu, societatis za ortakluk, digesta za zbornik, res za stvar, to je tako kroz istoriju, vijekovima, još od starog vijeka i Rimskog carstva, odnosno rimskog prava koje je osnova građanskog prava, naročito obligacionog prava sa kojim se u praksi susrećemo svaki dan.

Kolektivna nepismenost

Ulice, trgovi i ostale zone javnih okupljanja na kojima cirkuliše život svakog grada i mjesta, postaju zone reklama, natpisa čije pravo značenje ne znaju mnogi prolaznici, mahom stariji ali i mlađe generacije, i u tome jeste problem. Naše društvo, društvo ovog govornog područja  je prilično nepismeno, često nedovoljno upućeno i u naš, maternji jezik i njegova pravila, a da ne govorimo o poznavanju stranih jezika, iako mnogi kažu da govore tečno bar engleski, to definitivno nije tako.

Veoma mali broj zaista zna strane jezike u pravom smislu riječi 'znati', mogućnosti razmišljanja na tom stranom jeziku. To su najčešće studenti i diplomci filoloških i filozofskih fakulteta, radnici koji su se vratili iz inostranstva i, naravno, vrijedno i ambiciozno domicilno stanovništvo koje istinski želi da zna strane jezike, bilo zbog opšte kulture, posla, avanturizma, i to je potpuno poželjno, prihvatljivo i obrazovne ustanove bi trebale mnogo veću pažnju da posvete učenju stranih jezika i što strožijim kriterijima prilikim ocjenjivanja tih predmeta.

Sramota je kada mlada osoba kaže: "šta će mi strani jezici, ne treba mi to za posao". Pa nije poenta u poslu, nego u ličnoj nadogradnji, širenju vidika i izlasku iz okvira lokalnog. Danas imamo fakultetski obrazovane osobe koje ne znaju, ne tečno, nego solidno, nijedan strani jezik i to je veoma loše. Sve je više edukacije, a sve manje istinskog obrazovanja.

Kada govorimo o našem jeziku, koji ima nekoliko naziva, a u suštini razlike su samo u nekim detaljima, stiče se utisak da nas je sramota, naročito mlađe naraštaje, da koristimo naše autohtone riječi -  to je staromodno, biće 'out'. 

Vlastite vrijednosti u drugom planu

Tome doprinosi i izbor muzike koju slušamo, često je to muzika jeftinog sadržaja, instant zadovoljstvo koje mnogo brže padne u zaborav, iako je prije deset dana bila regionalni hit. Ohrabruje saznanje da se sve više vraćamo sevdalinkama, toj prelijepoj muzici prefinjenih osjećanja i autohtonih riječi, često arhaičnih koje se vijekovima koriste ovdje.

Upravo umjetnost, bilo da se radi o muzici, književnosti, pozorišnoj umjetnosti... treba da doprinese očuvanju jezika jednog naroda. Ono što ostaje iza nas jeste kultura, umjetnost, nešto što je jedinstveno za određeno podneblje, nešto po čemu smo prepoznatljivi bilo gdje u svijetu. 

Stičemo utisak da su upravo stanovnici drugih evropskih država, ali i sa drugih kontinenata, mnogo više oduševljeni našim kulturnim nasljeđem od nas samih i da mnogo više cijene to bogatstvo koje imamo, a nekako kao da ga krijemo, potiskujemo, stavljamo u drugi plan.

Jednostavno usljed neupotrebe, neke riječi se gube, lagano nestaju, i tako iščezavaju i postaju predmet interesovanja samo rijetkih entuzijasta i lingvista koji nastoje da sačuvaju od propadanja nešto što je dio identiteta jednog naroda. Poražavajuće je saznanje da se neke riječi izbjegavaju, ali to nas opet dovodi na polje nacionalnih pitanja u postratnoj Bosni i Hercegovini, odnosno regionu.

Stiče se utisak da se traži ,,naš izraz“ da ne bismo koristili ,,njihov“, a tako opet dolazimo do pitanja imena našeg jezika, što dalje otvara Pandorinu kutiju, i pojačava apsurd nekih svari u našoj svakodnevnici. Kada smo dovoljno svjesni sebe i prostora u kome živimo prihvatićemo svu ljepotu različitosti i kulturnih uticaja koji se prepliću baš tu gdje se sada nalazimo.

A to je vidljivo, kako u arhitekturi tako i u muzici, jeziku...

Izvor: Al Jazeera

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU