fbpx

Trgovanje srećom pojedinca u ekonomiji koja instrumentalizira njegova nezadovoljstva i razočaranja kroz konzumerističku supstituciju, dok se u svrhu njegova optimalnog sudjelovanja u proizvodnim procesima potiče stvaranje pozitivne radne okoline, ono je što se nudi umjesto redistribucije odnosa moći i učenja demokratskom dijalogu, kao jedinom putu prema individualnom zdravlju i zdravom društvu.

11935103803 c01a227192 k

Nesposobnost i kronična deflacija psiho-ekonomskih kapaciteta u individualističkim društvima razvijenih ekonomija, pokazatelj su općeg osjećaja nezadovoljstva, a nemogućnost ublažavanja posljedica globalne ekonomske krize primorala je neke teoretičare na promjenu paradigme te okretanje ka promoviranju blagostanja kao biološkog i psiho-socijalnog kapaciteta suvremenih društava. Psihološka istraživanja nezaposlenosti 1990-ih i razvoj novih metodoloških okvira, temelj su istraživanja utjecaja intimnih doživljaja svijeta.

Mjerenja subjektivnog doživljaja blagostanja i sreće predstavljaju pokušaj prihvaćanja onoga što zapravo možemo nazvati „krizom premjeravanja“, koja predstavlja odraz strukturalnog pomaka dijela proizvodnje u razvijenim ekonomijama ka resursima i proizvodima koji više nisu pretežito materijalni.[1] Ako je um shvaćen kao ekonomski resurs, što većom vidljivošću tzv. nematerijalnih oblika rada postaje evidentnije, tada je ljudski kapital i održavanje zadovoljnog pojedinca, koji će moći sudjelovati u proizvodnim procesima kao proizvođač i konzument, primarni element opstanka kapitalizma razvijenog Zapada.

Sredinom 1990-ih ustanovljena je sasvim nova grana neoklasične ekonomije – ekonomija sreće. Bio je to logičan slijed sociološko-ekonomskih promišljanja u datom historijskom trenutku, kada je postalo jasno da BDP ne odgovara sasvim razini društvenog razvoja – da izračun bruto domaćeg proizvoda nije mjerilo zadovoljstva. Dapače, ekonomist Richard Easterlin još je 1974. skrenuo pažnju na postojanje jaza između materijalne akumulacije i rasta osjećaja blagostanja i sreće.[2] Znanstvenim metodama ukazao je na paradoks da sreća pojedinca, kao bitan element pozitivne mentalne slike društva, u sustavu koji promiče neumjerenu konzumaciju tržišno dostupnih proizvoda ne raste proporcionalno s njegovim prihodima. U društvima koja posjeduju veća materijalna bogatstva, imućniji se osjećaju sretnijima od onih koji ne mogu zadovoljiti svoje osnovne materijalne i društvene potrebe, no u širem kontekstu većih društvenih zajednica, rezultati su pokazali da ništa manje sretni nisu ni stanovnici siromašnih država.[3]

U nerazvijenim ekonomijama, osjećaj sreće uglavnom je vezan uz ostvarivanje prihoda te se u takvom kontekstu pridaje minimalna pažnja osiguravanju ljudskog dostojanstva. No, povećanje prihoda rezultira dvjema posljedicama koje čine prepreku ostvarenju općeg blagostanja. Jedna od njih je sposobnost adaptacije na novonastale uvjete rada i društvene održivosti. Koliko će se netko uspjeti prilagoditi promjenama unutar sustava, primjerice, promjenama unutar monetarnog sustava, ovisit će o njihovom općem osjećaju blagostanja koji ubuduće neće biti podložan tzv. eksternalnim faktorima. Ukoliko se ne uspiju prilagoditi na promijenjene okolnosti poput gubitka posla, njihova sreća bit će proporcionalna objektivnim uvjetima.

Druga je važna posljedica akumulacije materijalnih dobara zasićenje. Ekscesivna žudnja za materijalnim te posvećenost zadovoljenju libidinalnih impulsa („princip užitka“, kojeg ustanovljuje fizičar i psiholog Gustav Fechner te kasnije prihvaća Sigmund Freud)[4] onemogućavaju osjećaj subjektivnog blagostanja jer dovode do povećanja zahtjeva i očekivanja. Tako korijen neuspjeha neoklasičnih ekonomskih strujanja reguliranih neoliberalnim represivnim državnim aparatom pri ostvarivanju pozitivne mentalne slike društva leži u obvezujućem hedonizmu i imperativu neumjerene potrošnje. Neutaženi impulsi vode u depresiju koja, prema Marku Fisheru, “iako uobičajeno okarakterizirana kao nedostatak interesa i odsustvo užitka, kao anhedonija, u ovom smislu nije toliko nesposobnost za postizanje užitka, koliko nesposobnost za činjenje ičega osim potrage za užitkom.“[5]

Čini se kako ključ održavanja zdravog sustava leži u balansiranju između iskustvenih doživljaja zadovoljstva i nezadovoljstva. Ustanovljavanje novih indikatora društvenog i ekonomskog progresa tako postaje primarna zadaća vladajuće klase. Osjećaj sreće ili stupanj zadovoljstva može se, na kognitivnom nivou, promatrati kroz tri registra.[6]

Utilitarno shvaćanje, čije je temelje 1766. postavio Jeremy Bentham, počiva na moralnom i ekonomskom opravdavanju svake akcije koja maksimizira osjećaj sreće u populaciji. Empirijski podaci tako postaju osnova za donošenje ekonomskih i političkih odluka – državni regulatorni elementi pri procjeni stanja moraju se voditi isključivo statistikama. Sreća je shvaćena kao oblik doživljavanja čistog instant-zadovoljstva, dok je nesreća percipirana kao kombinacija nedostatka izbora konzumenta, njegovih interpersonalnih odnosa i neurokemijskih procesa, što za posljedicu ima depresiju. Teleološko-etički registar razmatra sreću kao postizanje eudaimonije, tj. dobrog života. Nesreća pritom predstavlja nedostatak mogućnosti za djelovanje prema ostvarenju osobnih ciljeva. Mesijanski registar pretpostavlja  obećanje „prosvjetljenja“, tj. mogućnost iskustvenog doživljaja osjećaja sreće moguće je samo kao vjerovanje u istu.

Zadovoljstvo, kao odsustvo nesreće, opipljiv je entitet potenciran vanjskim okolnostima te predstavlja okosnicu promišljanja ekonomije sreće. Ispreplitanje paradigme blagostanja, mantri pozitivne psihologije i bihevioralnog pristupa istraživanju, služe optimiziranju subjektivnih ljudskih doživljaja stvarnosti. Isti proces odvija se na polju mentalnog zdravlja. Kognitivno-bihevioralna terapija, koja sagledava samo konkretne datosti egzistencijalnog momenta, modelirajući ih prema onome što je poželjnije unutar ekonomskog sustava, s naglaskom na neurokemijske procese koji mogu rezultirati depresijom, ali su potencijalno izlječivi pomoću anti-depresivâ, predstavlja pokušaj krpanja duboko potresenih i obeshrabrenih ljudi koji iz gliba trebaju izvući posrnulu ekonomiju.

Absenteeism can lead to this NARA 534674

Plakat iz 1942-43. kojim se u SAD-u urgiralo protiv izostajanja s posla (Izvor: Wikipedia.org)

Radno mjesto postaje terapeutska zajednica – rukovodioci uče osnove socijalne psihologije ne bi li prepoznali zaposlenika čija je motivacija za rad eventualno umanjena, a liječnici umjesto potvrda za bolovanje barataju listićima na kojima garantiraju nečiju minimalnu sposobnost za rad. Utilitaristički doživljaj rada kao pozitivne društvene sile posebno se ističe kod liječenja mentalnih bolesti jer se danas misli da je depresija lakše izlječiva unutar pozitivne radne okoline.[7] Niz mjernih instrumenata, poput smartphone aplikacija koje bilježe otkucaje srca ili mjere trenutno raspoloženje trebalo bi sakupiti što vjernije podatke o preferencijama ljudi te tako utjecati na ponudu i potražnju. New age gurui, pseudoznanstvenici i marketinški stručnjaci promoviraju pozitivan pogled na besperspektivnu svakodnevicu.

Strategije oglašavanja stoga služe instrumentaliziranju nezadovoljstva i razočaranja u kapitalizam kako bi potaknuli konzumente na potrošnju. Od 1920-ih marketinške strategije idu u korak s procjenama valoriziranja elemenata ljudskog postojanja iz individualne perspektive. Ono što se nudi uvijek je ono što nedostaje te se stoga čini privlačnim i potiče usmjeravanje ljudske motivacije ka ostvarenju cilja. Primjerice, marketinške agencije iz 1930-ih svoje reklamne kampanje bazirale su na plasiranju slika tradicionalne američke obitelji, upravo onog društvenog ideala koji je industrijski kapitalizam sustavno uništavao. Organiziranje takvih mikro-pobuna industriju oglašavanja stavilo je u poziciju moralnog kritičara istog sustava kojeg promovira.[8] Podložnost rastućoj marketinškoj i reklamnoj industriji odraz je pomno smišljenih kampanja koje za cilj imaju povećanje potrošnje i formiranje javnog mnijenja. Na taj način oglašivačka industrija uz pomoć utilitarnih i biheviorističkih metoda služi masovnoj manipulaciji.

Psihologizacija političkog polja djelovanja i interdisciplinarna istraživanja putem monitoriranja ljudskih afekata i emocija te predviđanja i anticipacije ljudskog ponašanja još su jedan perfidni oblik pojačanog društvenog nadzora. Benthamovska etika empatije ekstrapolirana je u znanstveni nadzor, a biheviorističke i neuroznanstvene metode u rukama moćnih, pitanje ljudske sreće i zadovoljstva pomaknule su iz čisto subjektivnog i intimnog doživljaja u objektivni vanjski svijet. Pritom je nevažno, dapače i nepoželjno, da se čuje glas pojedinca. Vladajućim političko-ekonomskim strukturama te biheviorističkoj psihologiji i neuroznanosti nije u interesu čuti što zapravo osjećamo jer postoji objektivna opasnost da će se kritika koncentrirana oko pojedinca naposljetku okrenuti prema kritici sistema. Naime, u slučaju eksternalizacije, ljutnja i razočaranje samim sobom potencijal su za otvaranje prostora objektivnog sagledavanja ekonomsko-političkih datosti historijskog trenutka.

Rješenje za ovakvu duboku društvenu krizu leži u dokidanju radikalnog objektivizma znanosti i zaokretu prema subjektivizmu. Na polju društvenih znanosti, imperativ razvoja predstavlja ponovno otkriće umijeća slušanja. Verbaliziranje emocija umjesto sofisticiranih formi čitanja misli koje gorljivo zastupaju suvremene neuroznanstvene teorije omogućilo bi barem pokušaj promjene društvenih struktura, jer negativna mentalna slika čitavih društava i nezadovoljstvo koje je svojstveno većini predstavlja samo odraz nedostatka istinske slobode izražavanja i demokracije. Umjesto da konzultacije te dijalog na radnom mjestu i u školama koristimo isključivo u svrhe političko-ekonomske instrumentalizacije, trebali bismo ljude učiti interpretativnom izražavanju i važnosti onoga što zaista imaju za reći o onome što osjećaju. Redistribucija odnosa moći i učenje demokratskom dijalogu jedini je put prema individualnom zdravlju i zdravom društvu.[9]

Nina Gross

Bilješke

[1] William Davies, The happiness industry: how the government and big business sold us well-being (London: Verso Books, 2015).

[2] Richard Easterlin, „Does Economic Growth Improve the Human Lot? Some Empirical Evidence,“ u Nations and Households in Economic Growth: Essays in Honor of Moses Abramovitz, ur. Paul A. David i Melvin W. Reder (New York: Academic Press, 1974), dostupno na http://graphics8.nytimes.com/images/2008/04/16/business/Easterlin1974.pdf

[3] Sergei Vasilenkov, „Citizens of poorest countries are happiest in the world,“ Pravda.ru, 2. siječnja 2013, dostupno na http://www.pravdareport.com/society/stories/02-01-2013/123363-poor_happy-0/

[4] Edward Erwin, ur, „Fechner, Gustav Theodor (1801-1887),“ u The Freud Encyclopedia: Theory, Therapy, and Culture (New York: Routledge, 2002), dostupno na http://psy2.ucsd.edu/~link/Freud%20Encyclopedia%20Fechner.pdf

[5] Mark Fisher, Capitalist Realism: Is There No Alternative? (Winchester, UK: Zero Books, 2009), 21-22.

[6] William Davies, „The Political Economy of Unhappiness,“ New Left Review 71 (2011), 65-80, dostupno na https://newleftreview.org/II/71/william-davies-the-political-economy-of-unhappiness

[7] Gordon Waddell i A. Kim Burton, Is Work Good for Your Health and Well-Being? (London: TSO, 2006), dostupno na https://www.gov.uk/government/uploads/system/uploads/attachment_data/file/214326/hwwb-is-work-good-for-you.pdf

[8] Stuart Ewen, Captains of Consciousness: Advertising and the Social Roots of Consumer Culture (New York: McGraw-Hill, 1976).

[9] Raymond Williams, The Long Revolution (Cardigan: Parthian Books, 2011).

 

Slobodni Filozofski

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU