fbpx

Damien Hirst je uoči britanskog referenduma dizajnirao proevropske plakate, Richard Dawkins objašnjavao zašto narodu ne treba dati da glasa, skoro svi kulturnjaci promovirali su ostanak u Uniji... Ali nitko među njima nije progovorio o vlastitoj privilegiranoj poziciji ni o socijalnoj provaliji koja ih dijeli od ‘ignorantskih masa’

e13utmxa20xd5dbfsxknw6esucu

 Dvije Britanije

Sve što želite znati o Brexitu mogli ste naučiti iz kulturnih rubrika britanskih medija. Ondje je podrška ostanku unutar Unije tjednima uoči referenduma bila jednoglasna, složna i strasna: saznali smo da je artistički superstar Damien Hirst na Instagramu objavio seriju proevropskih plakata, Tracey Emin potpisala veliku peticiju potpore, a Richard Dawkins se ozbiljno založio za oduzimanje prava narodu da samostalno odlučuje o ovako važnim stvarima, jer ljudi ‘nemaju vremena ni potrebnog iskustva da istraže izrazito kompleksna ekonomska i društvena pitanja’. Nakon što je narod u nedostatku vremena i iskustva izabrao napustiti evropski projekt, uslijedili su prijezir i bijes: pisac Andrew O’Hagan spominjao je ‘diktaturu nepismenih oportunista’, Anish Kapoor progovorio o sramu koji osjeća pred britanskom ksenofobijom, da bi ‘New Yorkerov’ satiričar Andy Borowitz s one strane Atlantika spretno sažeo osnovni sentiment: ‘Britanci su napokon izgubili pravo da govore kako su Amerikanci gluplji od njih.’ U prilog tezi o priglupim brexitovcima idu i statistički krokiji: iz njih smo doznali da su mladi, obrazovani građani metropola mahom birali ostanak, dok su se za razdruživanje odlučili uglavnom stariji i slabije školovani. Nije pritom upitno da je u očima tih ksenofobnih nesretnika prijeteća figura imigranta koji krade posao poštenim lokalcima poslužila tek kao populistička krinka kompleksnijih problema. Pitanje koje međutim ostaje neodgovoreno glasi: a što je onom drugom, liberalnijem pogledu u isti mah zaklonila figura senilnog i zatucanog britanskog seljaka koji zemlju vodi u propast? Možda odraz u ogledalu; možda činjenicu da Hirst svoja djela na globalnom tržištu prodaje za milijune, dok Sir Kapoor kupuje ekskluzivna prava na posebnu nijansu crne boje kako je ne bi mogao koristiti nitko osim njega; možda, ukratko, jednostavan fakt da kompletna kulturna elita koja je glasno podržavala ostanak u Uniji pripada itekako privilegiranom dijelu britanskog društva. Ako nam je njihov refleksni bijes spram sunarodnjaka koji su glasali u korist zajedničke štete pritom razumljiv, vrijedi se nadati da kulturnjaci na njemu ipak neće stati. Sve su to ugledni i dobrostojeći građani, s dovoljno – rekao bi Dawkins – iskustva i vremena da se u skorijoj budućnosti stignu ozbiljnije zainteresirati za socijalnu provaliju koja ih dijeli od ignorantskih masa, za stvarne uzroke narodnog nezadovoljstva i, konačno, za razloge koji to nezadovoljstvo pretvaraju u gorivo rasističkih desničarskih politika.


Poslovna tajna

Neke među razlozima mogu recimo potražiti u ‘Službenom listu’ Evropske unije. Ondje je sredinom mjeseca objavljena direktiva Evropskog vijeća i Parlamenta, ezoteričan pravni dokument ubitačno dugog i dosadnog naslova koji je lakše prepričati nego citirati: riječ je, ukratko, o zabrani objavljivanja poslovnih tajni, nezgodnoj utoliko što pojam ‘poslovne tajne’ ne definira, pa se stoga dobrim dijelom svodi na cenzuru novinarskog istraživanja cjelokupnog privatnog sektora. Ovakav smo razvoj događaja u ‘Novostima’ već najavljivali, zato samo rekapitulacija ključnih točaka. Operaciju je prije desetak godina otvorenim lobiranjem pokrenula moćna farmaceutska industrija, a prije tri godine Evropska komisija draftira prvu verziju dokumenta: čini to toliko rigorozno da je onlajn peticiju protiv nje potpisalo pola milijuna građana Unije. Kao rezultat golemog otpora dobili smo sitni ustupak: članak koji opravdava objavu poslovne tajne ako je ona u javnom interesu. Samo, pošto ni ‘javni interes’ nije jednostavno definirati, odluke o tome što se smije, a što ne smije pisati o bankarskom sektoru, poreznim prevarama ili industriji oružja donosit će se od slučaja do slučaja. Direktiva stupa na snagu baš ovih dana, a sve su je države članice obavezne ugraditi u svoja zakonodavstva u roku od dvije godine. Sve osim, jasno, Britanije, ali tamo sada ionako imaju većih problema.


Kvart, grad, vinograd

Linija između poslovne tajne i javnog interesa doista može biti tanka: pogledajmo recimo Milana Bandića. Tek što je Odbor za kulturu njegove istoimene stranke u predizbornom zanosu najavio kulturnu renesansu Zagreba do 2020. godine – od izgradnje Opere, preko obnove gradskih muzeja, pa sve do sadnje vinograda iznad Ilice koje bi trebali obrađivati strani diplomati – otvorenim pismom obratili su mu se stanovnici Savice, koji se već desetak godina organizirano opiru pokušajima lokalne župe da na mjestu jedinog kvartovskog parka podigne crkvu. Nakon brojnih akcija i peticija, nedavno su doznali kako je župa ipak zatražila dozvolu za gradnju. ‘Želimo vjerovati da Grad Zagreb nema s Crkvom nikakve dogovore za koje javnost ne smije znati’, poručuju Bandiću. Negdje između javnog prostora i tajnih planova, negdje između megalomanskih predizbornih obećanja i sitnih lokalnih dealova stala je tako čitava, odavno poznata politička strategija cjeloživotnog zagrebačkog gradonačelnika. Idejom da svoju kampanju započne kulturnim temama ipak nas je iznenadio: upisujemo je među kuriozitete domaćeg političkog života, poručujući inozemnom diplomatskom koru da ne treba suviše strahovati pred perspektivom prisilnih vinogradarskih radova jer su predizborna obećanja, znamo, tu uglavnom zato da se brzo zaborave.


Roda s porukom

Brzo smo, izgleda, zaboravili i nedavni veliki skandal oko Saponijinog seksističkog TV spota za deterdžent: medijski komentatori u nekoliko su dana rekli što su trebali, civilnodruštvene se udruge nakratko pobunile i opet smo, evo, uljuljkani u spokojnu reklamnu svakodnevicu. Ponekad se, uostalom, čini kako reklamni skandali ionako služe samo tome da okolnim putem normaliziraju advertajzerski business as usual. Pa je i glavna domaća vijest prošloga tjedna – ona da je priča o najpoznatijim hrvatskim rodama Malenoj i Klepetanu, umotana u kampanju ‘Samo ljubav’ Todorićeve ‘vode s porukom’ Jana, osvojila Brončanog lava na najvećem svjetskom festivalu oglašavanja u Cannesu – glatko kliznula medijskim PR-kanalima, bez suvišnih propitivanja. Nikoga nije pretjerano zanimalo što se ove godine na festivalu zapravo događalo; šteta, jer bilo je zanimljivo. Na marginama globalne advertajzerske fešte, naime, pojavila su se upravo pitanja rodne ravnopravnosti: direktor moćne agencije JWT je netom prije manifestacije podnio ostavku zbog seksističkog ponašanja neposredno podređenih, predstavljeno je istraživanje prema kojem reklame otprilike dva posto ženskih likova portretiraju kao inteligentne, upozoreno da ženama u reklamnoj industriji pripada samo četvrtina viših pozicija... Skandaloznija od tih podataka međutim činjenica je da se o njima progovorilo prvi put u skoro sedamdesetogodišnjoj povijesti Cannesa: čini se da je poslovni milje razbarušenih kreativaca i dovitljivih reklamnih stručnjaka ipak daleko zatucaniji nego što se predstavlja. Možda zbog toga što reklame, nasuprot imidžu razigranog i maštovitog medijskog žanra, uglavnom reproduciraju društvene stereotipove, čineći to najuspješnije baš onda kada stereotip ne primjećujemo, kada nema kontroverzi ni velikih skandala. Primjerice kada dirljivu poruku ljubavi, svima razumljivu i prihvatljivu, odluče ilustrirati pričom o ženki koja strpljivo čuva svoje gnijezdo, čekajući da se mužjak vrati kući.


Buna u Berlinu

A najveći aktualni kulturni skandal u Evropi bliži se klimaksu: sto osamdeset režisera, glumaca i ostalih radnika berlinskog teatra Volksbühne potpisalo je otvoreno pismo pobune protiv odluke gradskih vlasti da na mjesto ravnatelja od iduće godine instaliraju dosadašnjeg direktora londonskog Tate Moderna Chrisa Dercona. Posve lišen kazališnog iskustva, Dercon je uspješan kulturni menadžer novog kova, koji scenu sada po svemu sudeći planira komercijalizirati, rebrendirati i marketinški počistiti od političkog angažmana. Vlasti buntovnicima pripisuju strah od ‘nužne promjene’ i tvrde da će ustrajati u svojoj kadrovskoj odluci, a jedan od inicijatora pisma, pisac i režiser Thomas Martin, priziva decenije čvrste povezanosti berlinskog teatra s radničkom klasom i progresivnim pokretima dok odgovara na prijetnje: ‘Zapamtite da je ovo kazalište koje ima dugu tradiciju revolucije.’

Boris Postnikov/Novosti

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU