fbpx

turskazemljotres 635x300

Foto: Bekir Omer Fansa / Anadolu Agency / Getty

Ovo pišem večeras, kasno dok se već spustila ledena noć nad porušenim turskim i sirijskim gradovima. Pogledom ponovo, i po ko zna koji put, prolazim preko strahotnih slika beskrajnih ruševina. Kilometri i kilometri, džinovske gomile ruševina jedna do druge. I ne može san nikako na oči. U meni se opet, budi ono duboko zaptiveno uvjerenje i strah kako uvijek postoji mogućnost da gradovi, ljudi, narodi preko noći mogu nestati.

Autor Fuad Đidić

Upijam slike. Evo, kao da čujem glasove spasilaca. Njih je stotine, hiljade…Pristižu iz više od 40 zemalja svijeta. Mnogi puzaju po slomljenim betonskim pločama i dozivaju u mrkloj noći “Čuje li neko”. I na svim stranama spasioci i spasioci baterijama osvjetljavaju ruševine, i, čujem kako sve glasnije i glasnije dozivaju “Čuje li neko”. Hiljade očajnih glasova, izgovorenih na raznim jezicima, spaja se i pretvara u jedan veliki, moćni glas. To je glas – nade. To je glas koji u ovim trenucima nezamislive tragedije lebdi nad ovim svijetom. Ovaj glas hrabri i osnažuje nade da će možda, večeras u ovoj mrkloj noći, jedan život, od hiljade i hiljade onih pod ruševinama, biti spašen.

Velika je to i herojska zadaća koja se upravo dešava pred očima svijeta. I ja ostajem zadivljen pred tim velikim duhom. Ovi ljudi, spasioci, vatrogasci, medicinski radnici, civili, dobrovoljci….noćas, na ruševinama brojnih turskih i sirijskih gradova ispisuju i vraćaju naše posustale nade u humanizam i ljudsko lice ovog svijeta.

“Čuje li me neko” ne samo da odzvanja, nad ove dvije tragične zemlje – Turske i Sirija. Taj glas lebdi nad životima miliona, nad savjesti cijelog čovječanstva.

Djeca u ruševinama. Krici žrtava prigušeni su naslagama betona. Koliko ih je. Hiljade. Stotine. Niko to još ne zna. Hoće li ih neko čuti. Imaju li u ovoj mrkloj noći još snage da vrisnu dovoljno jako da bi ostali živi. Pitam se da li još imaju snage da puzaju, da pokrenu ruku, nogu pod teretom ruševine. Vidim kako civili, preživjeli golim rukama podižu betonske blokove. Očaj i krici ispunjavaju vazduh nad ruševinama. Jaka kiša zalijeva ruševine. Angažovani  bageri i spasioci sa motornim pilama samo su kap u moru. Previše malo je onih koji su u stanju presjeći ostatke armiranih žica i tako stvoriti prolaz za zatočenu žrtvu. Sada već pada snijeg pomiješan sa kišom i, kao nova nesreća prekriva ruševine. Pitam se ima li dovoljno spasilaca za tragediju ovolikih razmjera. I vidim da ih nema još dovoljno. Na svakom koraku je ruševina. I možda, ispod svakog srušenog bloka dolazi jedan tupi, bolni krik djeteta.

Višespratnice pune ljudi u trenutku se pretvaraju u džinovske gomile građevinskog otpada. Pred očima svjedoka nestaju zgrade, slamaju su neboderi, ruše se dalekovodi, u trenutku propadaju ceste putevi i mostovi. Hiljade, desetine hiljada metara ruševina. Ni aerodromi nisu više sigurni kako bi vojnici transportovali ranjene i sve one kojima treba urgentna medicinska pomoć. Svuda u ovoj mrkloj noći blješte svjetla i režu sirene hitne pomoći.

Bože, je li to moguće. Evo, ova slika me naprosto fascinira. Pas, spasilac i ruka djeteta zatočenog ispod betonskog bloka. I ovaj plemeniti pas svojom šapom čuva ruku djeteta. I, onda taj pogled psa. Neopisivo. Kao pogled anđela spasioca. Dva svijeta u jednom momentu vjernosti i predanosti psa čovjeku. Anđeo kao da doziva, kao da moli milost, za jedan život. Koga želi dozvati. Kako samo snažna scena. Na kraju ostajem uvjeren kako je plemeniti pas spasio život jednog djeteta zatrpanog teškim betonskim blokovima.

Sve večeras podsjeća na apokalipsu. Tragam za sadržajem izjava preživjelih. Interesujem se – da li oni pitaju – “zašto sve ovo”, da li je to “božja kazna”, “opomena”, “najava nečeg mnogo većeg i još goreg” ili samo prvi korak u ozdravljenu nacije.

Da li će Turska kao nova regionalna sila, centar jednog novog Turskog svijeta, uspjeti preživjeti kao država.

Da, i ovo moram reći. Ova slika iz Sirije. Ovaj prizor koji lomi ljudska srca. Pokraj srušene dvospratnice, otac u naručju drži mrtvu djevojčicu. Potom, on i majka spuštaju njeno tijelo na betonsku ploču. I tada otac uzima dekicu i stavlja preko lica mrtve djevojčice. On želi da je zaštiti od zimske kiše koja počinje da pada…Neizrecivo.

Njih dvoje zatim gledaju u zgradu koja je srušena.

Nijemo.

Potpuni savladani.

Ovaj njihov nijemi pogled na potpuno srušenu dvospratnicu vrijedan je trenutka najviše ljudske drame. Oni su ostali u ratom devastiranoj Siriji. Zarobljeni, sa vjerom i nadom da će savladati tu tragediju. I onda se pojavi neki užas o kojem nisu sanjali i poruši svu njihovu vjeru u zemlju koju su voljeli. Živeći sa nadom da će njihova djevojčica jednog dana ovdje narasti i stasati. Večeras je njihova bol i tuga neizmjerna. I pitam se, što je više za njih smisao života.

Kako je samo u jednom trenu, u jednom treptaju oka nestao cijeli čovjekov san o raju.

Poslije ove strahotne noći ispunjene kricima, očajem i suzama, tragedija će ući u svoj drugi dan. U ovom prvom danu prebrojano je oko – 4.000 mrtvih. Niko ne zna prave razmjere ove apokalipse i koji će broj stradalih biti konačan. Teško je predvidjeti kako će se sve dalje razvijati.

tacno.net

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU