fbpx

milkica crveni karton

Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“

Na današnji dan, 1942. u Bosanskom Petrovcu je osnovan AFŽ, Antifašistički front žena Jugoslavije. Danas taj dan niko ne obilježava, a i što bi! Jugoslavija je odavno mrtva, antifašizam je u ilegali, na političkim frontovima se biju neke sasvim drugačije bitke. A i AFŽ je odavno ukinut. Borba za prava žena danas je svedena, uglavnom, na „projektni zadatak“.

piše: Milkica Milojević

Eto, u toku je kampanja „16 dana aktivizma“ protiv nasilja nad ženama. Širom BiH organizovano je više od 100 hvale vrijednih aktivnosti. Ali, niko se nije sjetio da u kalendar uvrsti rođendan AFŽ.

Istina, nisu aktivistkinje novog ženskog pokreta u BiH baš sasvim zaboravile svoje prethodnice iz AFŽ. Predstavnice Udruženih žena i Helsinškog parlamenta građana Banjaluka zatražile su od Gradske uprave da dvije banjalučke ulice dobiju ime po Vahidi Maglajlić, narodnoj heroini Drugog svjetskog rata, i Miri Kesić, prvoj direktorici Dječjeg doma „Rada Vranješević“.

Eto, u jednoj rečenici tri AFŽ-ovke! Narodne heroine Vahida Maglajlić i Rada Vranješević bile su među osnivačicama AFŽ, a Mira Kesić, jedina od njih koja je preživjela Drugi svjetski rat, bila je aktivistkinja Antifašističkog fronta žena. Sve do 1953. kada je AFŽ (samo)ukinut!

Zar je moguće da u Banjaluci, koja se hvališe da je „grad žena“, šta god to značilo, da u toj Banjaluci koja ima 650 ulica, nijedan sokak nije nazvan po Vahidi ili Miri? Pa moguće je, kao što je moguće da Sarajevo, glavni grad jedne evropske države, ima samo 16 ženskih ulica. Dakle, u Sarajevu je 98,5 odsto ulica nazvano po muškarcima, a manje od 1,5 odsto po ženama. Kao da je, bože me prosti, Sarajevo grad muškaraca, kao, recimo, Vatikan!

Nije mnogo bolja situacija ni u drugim gradovima BiH, pa tako imamo varoši, kao što je Bosansko Grahovo, u kojem nema ni jedne „ženske“ ulice.

Zato je, na inicijativu Fondacije „Lara“ iz Bijeljine, koalicija NVO „Mir sa ženskim licem“ pokrenula kampanju „100 žena, 100 ulica po ženama“. Cilj je da u 12 gradova u BiH svoje ulice dobiju znamenite, a zaboravljene žene.

E sad, pitaćete se kakve to ima veze sa Antifašističkim frontom žena AFŽ, s početak naše priče. Ima, itekako. U biografijama 100 znamenitih žena, koje bi trebalo da dobiju svoje ulice, pojam koji se najčešće ponavlja je upravo - AFŽ. Sa AFŽ dodirnih tačaka nisu imale, najčešće, one znamenite žene, koje su umrle prije njegovog osnivanja, ili one koje su rođene nakon što je AFŽ umro.

I šta nam to govori? Možda da je antifašizam, kao oslobodilački pokret i ideja, izvorište borbe za ljudska prava, pa i za ravnopravnost žena i muškaraca. I da je danas, u društvu koje se na sav glas zalaže za ljudska prava, antifašizam gurnut u stranu. Kao, uostalom, i žene. Jer, društvom u kojem živimo caruju moćni, kravatirani, korumpirani, bezobzirni muškarci, kojima ni istinski antifašizam, ni istinska rodna ravnopravnost, nisu ni na kraj pameti.

O tome sasvim lijepo svjedoče i plave i zelene pločice sa imenima ulica, na kojima ima više (ne)presuđenih ratnih zločinaca, saradnika okupatora i sličnih giliptera, nego žena antifašistkinja.

To je i slika našeg odnosa prema prošlosti, a bogami i prema budućnosti.

Bilo bi zanimljivo danas provesti anketu, pa pitati mladiće i djevojke širom BiH: Šta je to AFŽ? Da li bi pomislili da je to neka, šta ja znam, vrsta lake droge, ili pak ime još neafirmisanog repera? Ili bi jednostavno rekli da pojma nemaju i da ih ne smaramo!

A šta je, ustvari, bio AFŽ, od čega se sastojao i čemu je služio u svom kratkom, ali burnom životnom vijeku, koji je potrajao samo 11 godina?

AFŽ je, kako rekosmo, osnovan 6. decembra 1942. godine, na Prvoj zemaljskoj konferenciji žena, na kojoj je učestvovalo 166 delegatkinja iz cijele ratom zahvaćene Jugoslavije.

Na konferenciji je govorio vrhovni komandant Josip Borz Tito.

-Žene se bore za slobodu i nezavisnost svojih naroda, one se bore protiv fašističkog sistema, sistema srednjovjekovnog ropstva. To je sastavni dio velike borbe za ravnopravnost koju su našim ženama, u granicama Jugoslavije, osporavali – rekao je tada Tito.

AFŽ je osnovan s ciljem mobilizacije žena, radi pomaganja jedinicama Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, ali i radi učešća žena u oružanim i diverzantskim akcijama.

Podsjećamo, u Drugom svjetskom ratu je na području Jugoslavije izginulo 1,7 miliona ljudi, a među njima i 600.000 žena. U oružanoj Narodnooslobodilačkoj borbi učestvovalo je 110.000 žena, od kojih je oko 25.000 poginulo, 40.000 ranjeno, dok je 3.000 žena boraca iz rata izašlo sa invaliditetom.

Istovremeno, u pozadinskim akcijama na oslobođenim teritorijama borce je podržavalo oko dva miliona žena. Nabavka hrane i lijekova, briga o ranjenicima, skrivanje boraca, sve je to bio uglavnom ženski posao.

Poslije rata AFŽ je bio stub obnove razrušene zemlje. AFŽ-ovke su se naročito istakle u brizi za djecu, koja su ostala bez roditelja, opismenjavanju i zdravstvenom prosvjećivanju stanovništva, naročito žena, osnivanju zdravstvenih i socijalnih ustanova u novoj socijalističkoj državi.

Pa gdje je onda zapelo?

Zašto je samo osam godina nakon oslobođenja Jugoslavije, na posljednjem Kongresu AFŽ, ova organizacija, po svojoj masovnosti i uticaju jedinstvena u svijetu - (samo)ukinuta?

Kako navodi „Antifašistički vjesnik“, alternativno glasilo sa sjedištem u Hrvatskoj, „sve dok je u teško razrušenoj i osiromašenoj zemlji vladao revolucionarni duh jedinstva, obnove i dobrovoljnog rada, žene su prednjačile volonterskim zalaganjem i izuzetnim naporima oko emancipacije“.

A poslije, kad su nova država i vladajuća joj Komunistička partija stale na noge, žene su, naravski, vraćene „tamo gdje im je mjesto“. Na marginu. Na kućno ognjište.

Službeni razlog ukidanja AFŽ naveo je Milovan Đilas, zaključivši da je „jačanjem demokratije i ženske ravnopravnosti u Jugoslaviji sazrio trenutak da zadaće te organizacije preuzme društvo u cjelini, Socijalistički savez radnog naroda i budući savez ženskih društava.“

To je zvanična verzija. Nezvanično, Antifašističkom frontu žena zamjerilo da se „previše bavi političkim radom“ i da, pazite sad, u Jugoslaviji „emancipacija žena ide previše brzo“.

Dakle, AFŽ je postao faktor!  Isuviše jak politički faktor, sa velikim utjecajem na “drugarice žene”. Faktor, koji je mogao “praviti probleme” u socijalističkoj idili.

Dakle, nakon što su žene ratovale rame uz rame s njima, nakon što su im izvidale rane, zbrinule ratnu siročad, izgradile škole i bolnice... drugovi mudonje, budže, prepali su se da će im drugarice preoteti fotelje! E, to već ne ide!

I nije taj strah bio bez osnova. Liderke AFŽ su bile ozbiljni igrači. Među osnivačicama AFŽ su bile žene, koje su se, recimo, još tridesetih godina prošlog vijeka, dakle decenijama prije nego što će to postići slobodarska Francuska, zalagale za opšte pravo glasa za žene. Istina, u socijalističkoj Jugoslaviji su žene dobile pravo glasa 1945. godine, odmah po oslobođenju, ali šta je formalno pravo glasa značilo u jednopartijskoj državi!

A AFŽ-ovke su se zalagale i za mnoga druga prava: jednak, ali zaista jednak, pristup obrazovanju, jednakost u podjeli rada, političkom odlučivanju, pristupu svim resursima zajednice. Za istinsku emancipaciju, dakle.

Vidjele žene u ratu da mogu sve što mogu i muškarci, pa htjele tako i u miru. A to baš nije išlo glatko.

Jer, ako ćemo pravo, mada je jugonostalgičarima to teško priznati, Juga nije bila baš primjer istinske rodne ravnopravnosti. Bila je to uređena, ali mačo država. U kojoj se znalo ko kosi, a ko vodu nosi. Ko je doktor, a ko medicinska sestra. Ko uči “zanimanja dobra za žene”, poput učiteljice, a ko studira matematiku, filozofiju i inženjerske fakultete.

Uostalom, kad je žena bila direktorica “Čajaveca”, “Energoinvesta” ili “Elektronske industrije Niš”? Nikad. Kad je žena bila ministarska odbrane ili unutrašnjih poslova? Nikad. Predsjednica Centralnog komiteta? Nikad. Predsjednica savezne vlade? Bila je samo jedna, Milka Planinc. Uvalili su joj mandat pred kraj Jugoslavije, u vrijeme najveće ekonomske krize. Da vadi kestenje iz vatre i da je narod psuje.

Jasno je, dakle, zašto je AFŽ ukinut. Ali, zašto je zaboravljen?

Treba li nam danas jaka antifašistička inicijativa? Trebaju li nam ulice Mire Cikote, Vahide Maglajlić, Margite Čondrić, Ajše Iške Sadiković? Treba li nam ženski font, ful spreman za akciju?

Pa šta čekamo? Obnovimo AFŽ!

Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH

Autor: Impuls

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Industrija - 11.7%
Toplane i privatna ložišta - 15.8%
Institucije vlasti - 72.5%

Ukupno glasova: 120
Glasanje u ovoj anketi je završeno

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU