fbpx

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata SAD, s Velikom Britanijom i Kanadom razvili su i izgradili atomsku bombu. Nazvali su to „Manhatten-Project“ a počelo je 1939. Prema procjenama 130.000 ljudi je bilo involvirano u taj projekt. Sam je bio jedan od njih.

790x450hiroshima

 Piše: Yumiko Sato

Radila sam kao glazbeni terapeut u jednoj bolnici u SAD. Pri tom sam upoznala brojne ljude koji su doživjeli Drugi svjetski rat.

Bila je tu i jedna žena koja je preživjela bitku za Okinawu, potom je odselila u SAD a neposredno pred smrt svladala su je sjećanja.

Bio je i jedan veteran koji je u bitci na Filipinskom moru izgubio drage prijatelje, koji je nakon rata vidio opustošenu zemlju Hirošime, te je suznim očima molio da nikada ne zaboravimo da je tamo bio rat.

Također je tu bio i jedan čovjek koji mi je prije smrti povjerio da je ubio japanskog vojnika u bitci Saipana.

Bio je još jedan, njega neću nikada zaboraviti.

Jedan od mojih pacijenata bio je i 93-godišnji muškarac koji se zvao Sam. U bolnicu je došao s posljednjim stadijem raka debelog crijeva. Bio je niskog rasta, ljubazan i uvijek nasmijan. Volio je Big-Band glazbu, naročito komade „Blue Moon“ i „My Way“.

„Ne mogu vjerovati da je rat najbolje rješenje. Nitko nije pobijedio u posljednjem ratu, i nitko neće pobijediti ni u sljedećem ratu.“ Eleanor Roosvelt

Jednog mi je dana rekao da želi poslušati neku narodnu talijansku pjesmu. Bio je talijanskog porijekla.

Jedinu koju sam znala bila je napuljska „Santa Lucia“. Dok sam ju pjevala zadovoljno mi se najsmiješio.

„Dobra pjesma“, kazao je. „Ponosan sam na svoje talijansko porijeklo. Odakle si ti?“

Kad sam mu rekala da sam Japanka, gledao me je začuđeno. Onda je najednom počeo plakati. Nakon nekoliko trenutaka tišine rekao mi je: „Bio sam aktivan na izgradnji atomske bombe. Kada pomislim na djecu i nevine ljude koji su pobijeni...“

Pogledao je nastranu i odmahivao glavom.

„Nisam na to ponosan.“

Nastavio je plakati.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata SAD, s Velikom Britanijom i Kanadom razvili su i izgradili atomsku bombu. Nazvali su to „Manhatten-Project“ a počelo je 1939. Prema procjenama 130.000 ljudi je bilo involvirano u taj projekt. Sam je bio jedan od njih.

„Nisam znao. Nisam znao da će to ispasti od našeg rada.“

Podigao je glavu s jastuka i gledao me je molećivo. Njegovo oronulo tijelo je drhtalo dok je plakao.

Ne treba posebno naglašavati kako je „Manhatten-Projekt“ bio najveća tajna. Većina ljudi koji su u njemu radili nisu bili svjesni da rade na atomskoj bombi. Samo je mali broj ljudi bio upućen u plan bacanja atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki.

Tiho sam sjedila kraj njega i nisam znala što da mu kažem. Polako mi je postalo jasno kakvu je bol i kakvu je tugu morao godinama nositi sa sobom.

U tom sam se trenutku sjetila školske ekskurzije u Hirošimu. Bilo je to jednog ljetnog dana s vedrim, plavim nebom. Stajali smo tako znojni pred spomenikom u Hirošimi i slušali jednu nepomičnu ženu u sivoj odjeći, koja je na dan bacanja bombe bila tu.

„Neposredno nakon detonacije bilo je mnogo mrtvih. Bilo je nemoguće pronaći sve leševe. Tako da sve do danas mnogi od tih leševa leže ispod betona na kojem upravo stojite.“

Ono što sam vidijela na mjestu sjećanja, trajno će mi ostati u pamćenju. Sjene ljudi koji su na tim stepenicama izgorjeli. Istopljena koža koja je ostala visjeti na zidu.

Uz Samovu pomoć otkrila sam jednu novu dimenziju tragedije: mnogi se Amerikanci i danas osjećaju krivim jer su sudjelovali na izgradnji atomske bombe.

Sam je toliko jecao da je izgubio dah.

„Želim slušati glazbu. Pjevaj nešto“, kazao je.

Malo sam svirala na svojoj gitari i pjevala pjesmu koju je toliko volio, „Blue Moon“. Na kraju je spustio glavu nazad na jastuk, te je polako smirio dah.

Posjećivala sam ga sve do smrti. Kada mu se približio kraj, sram i žalost koje je osjećao su se povećavali. Nije se više smiješio kao do tada.

Prestao je jesti te je većinu vremena provodio spavajući. Jednog mi je dana kazao: „Ne mogu si oprostiti, to što sam učinio.“ Zatim je zaklopio oči, kao da mu je bilo teško i pogledati me.

Prevod: Darko Pejanović

Izvor: THE HUFFINGTON POST

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU