fbpx

Željka Markić ostavila je srce u Africi i shvatila koliko joj je malo toga potrebno za sreću. Anita Malenica u njoj je dobila ljubavi i zagrljaja za cijeli život. Hrvatske udruge koje organiziraju humanitarnu pomoć Africi najčešće su ogledalo netransparentnosti. No za dva tjedna volontiranja ljudi plate avionske karte i smještaj i do deset tisuća kuna - novac koji bi mogao osigurati tisuće obroka za gladnu djecu.

ytb prtsc who wants to be a volunteer

Ivana Perić

U Hrvatskoj je iz godine u godinu sve više udruga koje se bave prikupljanjem pomoći za siromašne i gladne u Africi, kao i donatorskih akcija i kutija za milodare u školama, crkvama i javnim institucijama. Kod nas je, kao i diljem svijeta, slika Afrike ona izgladnjelog, crnog djeteta. Kada djeca ne žele nešto pojesti za ručak, uobičajen odgovor roditelja postao je "ima gladne djece u Africi". Desetljećima je tako, scenarij se samo nastavlja. Nitko pritom ne propituje rad svih tih udruga, njihove misije, transparentnost financiranja, ali ni općeniti uspjeh i strategije humanitarnog djelovanja u afričkim zemljama.

Mnoge udruge uz pomaganje obavezno spominju ili pak s pomaganjem poistovjećuju "upoznavanje s Bogom" i "donošenje radosne vijesti"

Gledati srcemSrce za AfrikuZdenacPlavi anđeoKolajna ljubavi,Marijini obroci... To su samo neke od udruga koje u Hrvatskoj prikupljaju humanitarnu pomoć za Afriku. Većina hrvatskih udruga koje djeluju u Africi fokusirana je na osiguravanje bazične prehrane i odjeće, te smještaja i školovanja djece. Na službenim stranicama svoja djelovanja opisuju na različite načine, a čak i kad se ne radi o izrazito misionarskim udrugama, vrlo često postoje religijske poveznice. Mnoge udruge uz pomaganje obavezno spominju ili pak s pomaganjem poistovjećuju "upoznavanje s Bogom", "donošenje radosne vijesti", itd.

Za Božić i novu godinu čestitke iz Konga tako govore o anegdotama dvojice dječaka koje misionar pita koji je od njih dvojice bliži i sličniji malom Isusu, a udruga Benediktobjavljuje priče o čudotvornom djelovanju molitve u Africi. Prije dvije godine je čak izdana i opširna knjiga/priručnik Petera VumiseEvangelical Christian Missions: An African Perspective, s ciljem educiranja za širenje kršćanskih misija u Africi te povećanja njihove učinkovitosti. Povećanje učinkovitosti se pritom odnosi na potpunije prihvaćanje religije od strane Afrikanaca, a ne na poboljšanje njihova životnog standarda kroz humanitarna djelovanja misionara.

Zašto treba povećati tu učinkovitost, gdje je nastao problem s potpunim prihvaćanjem kršćanstva? Kako piše Walter Rodney u knjizi How Europe Underdeveloped Africa: "Istina je kako od strane Afrikanaca motivi za prihvaćanje kršćanstva često nisu imali nikakve veze sa sadržajem same religije. Crkva kao izvor obrazovanja bila je mnogo privlačnija onima koji su se preobratili, svakako mnogo više nego crkva kao dispenzer religije".

"Povećanje učinkovitosti" se odnosi na potpunije prihvaćanje religije od strane Afrikanaca, a ne na poboljšanje njihova životnog standarda kroz humanitarna djelovanja misionara

O tome piše i Miro Aščić u knjizi Afrika; Misija na crnom kontinentu: "Kršćanstvo u Europi odumire i pasivizira se dok u Africi, u kojoj smisao vjere većina ljudi posve ne razumije, buja i širi se. Gotovo da nema sela do kojeg nije stigao Kristov nauk, bilo da ga propagiraju protestantski ili katolički svećenici. Oni lako preobrate afričkog čovjeka na kršćanstvo, ali zato iz njega teško istiskuju animistični svjetonazor i vjerovanje u duhove predaka".

Motivaciju za misionarski rad i njenu uvjetovanost religijskom dimenzijom svakako je potrebno propitivati, kao i način na koji to utječe na ishode misija, iako to nikako ne znači da je sav misionarski rad loš ili da ga treba ukinuti.

O toj smo problematici razgovarali s Hrvojem Ivančićem, povjesničarom i putopiscem koji je putovao afričkim zemljama i imao prilike vidjeti raznolike aspekte afričke svakodnevice. "Religijske organizacije u Afriku su ušle širiti svoju pastvu, ali vrijedi spomenuti da su, primjerice, i jedne od prvih koje su prepoznale brutalno postupanje belgijskih kolonijalnih vlasti u Kongu. Susreo sam se s brojnim katoličkim misijama u Africi. Iako se ne mogu složiti s vjerovanjem da je patnja blaženstvo 'jer naše je kraljevstvo božje', neki misionari su me ugodno iznenadili svojom požrtvovnošću u radu s lokalnom zajednicom. U Kongu je jedan od njih, Ilija Barišić, izgradio i malu hidroelekranu, pokrenuo izgradnju škola, a sve donacijama iz Hrvatske. Nešto sasvim suprotno od 'velike dobrotvorke' Majke Tereze koja je dopuštala bolesnicima umiranje bez analgetika, u nesnosnim mukama, 'jer to ih čini bliže Kristu', a sama se liječila u klinikama u Švicarskoj", priča nam Ivančić.

Hrvoje Ivančić: "Religijske organizacije u Afriku su ušle širiti svoju pastvu, ali vrijedi spomenuti da su, primjerice, i jedne od prvih koje su prepoznale brutalno postupanje belgijskih kolonijalnih vlasti u Kongu"

Naravno, postoje i drugi primjeri. U nekim su afričkim zemljama misionari često surađivali s ugnjetavačkim vladama, pogotovo ako su ovisili o državnoj pomoći za škole i crkve koje su osnovali – tada nisu htjeli ugroziti svoje privilegije. Misijama je dodatnu dimenziju donijelo upravo pasiviziranje kršćanstva u Europi, koje spominje Aščić. Mnogi protestantski misionari u svojim su pričama iz Afrike tako govorili o ponovnom pronalasku smisla i značaja religije, ali i vlastitih života – dok bi u Njemačkoj ili Australiji možda bili "nitko i ništa", u Africi su se doslovno približili Bogu – na prvim su frontama rata protiv praznovjerja, siromaštva duha i tijela.

To djelomično objašnjava zašto je toliko puno religijskih udruga koje djeluju u afričkim zemljama. U Hrvatskoj se tako među humanitarce upisala i Željka Markić. Markić je jedna od osnivačica hrvatske podružnice međunarodne udruge Marijini obroci, koja prikuplja humanitarnu pomoć za afričku djecu. Udrugu danas vodi Renata Planinić, supruga Krešimira Planinića, inače odvjetnika U ime obitelji.

Među svim tim udrugama, i religijskim i nereligijskim, svakako ima onih koji stvarno žele pomoći (i mnogo su dobroga učinili), ali i onih koji koriste potpunu financijsku netransparentnost (većina udruga na službenim stranicama nema objavljene financijske izvještaje niti informacije o prikupljenim sredstvima kroz donacije) takvog poslovanja i prikupljaju donacije kojima nitko ne može ući u trag, a onda poslije doznajemo, kao u slučaju udruge Kolajna ljubavi, za loša stanja u sirotištima za koja bi se trebali brinuti.

Većina udruga koje se bave humanitarnom pomoći Africi na službenim stranicama nema objavljene financijske izvještaje niti informacije o prikupljenim sredstvima kroz donacije

Za Kolajnu ljubavi donacije se mogu uplatiti na dva žiro računa, jedan u Hrvatskoj, drugi u Švicarskoj, te broje više od tisuću ostvarenih kumstava, a donatori im uplaćuju i do nekoliko stotina tisuća kuna godišnje. Dio nezadovoljnih volontera razotkrio je prije dvije godine loše stanje u sirotištu Sv. Ante u Tanzaniji, koji je do tada hvaljeni rad udruge Kolajna ljubavi prikazao u drugom svjetlu. Osnivačica udruge Kolajna ljubavi Ivana Parlov Marasović u 

 da po Zakonu o udrugama nisu dužni javno objavljivati financijske izvještaje, već se oni iznose na Skupštinama – što je, kako su napomenuli, i njihova praksa.

hrvoje ivancic hrvojeivancic

Hrvoje Ivančić

Iako su zbog toga prozivani prije gotovo tri godine, udruga Kolajna ljubavi ni danas nema objavljene financijske izvještaje niti godišnje podatke o prikupljenim donacijama na svojim službenim stranicama, već samo popis donatora – tvrtki i privatnih osoba. Te podatke i dalje ne objavljuju ni druge udruge, iako argument "to ne rade ni drugi" ne bi trebao biti misao vodilja. Takav "argument" uglavnom zvuči kao loša izlika, a za transparentnost i odgovornost udruga donatori i korisnici donacija prečesto se moraju oslanjati isključivo na lijepe riječi i financijske izvještaje koje nadležne institucije rijetko revidiraju – što u konačnici povjerenje stavlja na klimave noge.

Hrvoje Ivančić: "Ljudi koji se uključuju u akcije, prilikom dolaska u Afriku osjete pročišćenje jer su nekom pomogli, pomilovali crno dijete i nahranili ga vlastitim rukama. To je afrička avantura kojom se pere savjest"

Ivančić nam priča kako svakako postoje udruge pokrenute s ciljem zgrtanja novca na pogledima u fotografije crne izgladnjele djece, ali isto tako upozorava da se ne smije svaku udrugu koja zaradi neki novac nužno okarakterizirati kao prevarantsku. "Ukoliko udruga u Gomi u Kongu organizira proizvodnju nakita od recikliranih materijala ili kamena, taj nakit nekako mora doći do kupaca. Žene ga proizvode svakodnevno, a pokretač posla (udruga) ga transportira i prodaje u trgovinama u Europi pod etiketom 'fair trade', 'originalno afričko' i slično. Ukoliko je takva udruga postavljena na zdrave temelje ne vidim razloga da je se okarakterizira eksploatatorskom jer ipak, na kraju dana, žene u Gomi dobiju veću plaću nego da rade bilo gdje drugdje u svojoj zajednici", objašnjava.

Ono što Ivančić vidi kao najveći problem je cjelokupna paradigma, odnosno shvaćanje Afrike. "Ljudi koji se uključuju u akcije, prilikom dolaska u Afriku osjete pročišćenje jer su nekom pomogli, pomilovali crno dijete i nahranili ga vlastitim rukama. To je afrička avantura kojom se pere savjest za sve što smo u životu napravili, a bilo je loše. Poslije toga slijedi povratak kući i nastavak 'normalnog života' dok je Afrika i dalje na istom mjestu. Promjena paradigme podrazumijeva prestanak degradiranja čovjeka, Afrikanca, konstantnim davanjem humanitarne pomoći i patroniziranjem. Čovjeka na taj način svodimo na razinu životinje u zoološkom vrtu koju je potrebno hraniti jer ona to ne može sama. Ljudi to mogu sami i trebaju sami, ali ne nasilnim revolucijama već promjenom sustava razmišljanja, kako s europske tako i s afričke strane", govori.

Dio nezadovoljnih volontera razotkrio je prije dvije godine loše stanje u sirotištu Sv. Ante u Tanzaniji, koji je do tada hvaljeni rad udruge Kolajna ljubavi prikazao u drugom svjetlu

razgovoru o radu udruge Marijini obroci, Željka Markić novinaru Globusa govori: "Ne znam kako se zvala. Nikad nisam saznala. Ali zbog nje mi je ostalo srce u Africi... Kad vidite gladno dijete, kad vidite more gladne djece, pretpostavljam da je prvo što shvatite koliko malo vam treba za sreću". Članak uGlobusu naslovljen je Moja Afrika, čime se aludira na poznatu knjigu (i film) koju je napisala Karen Blixen, danska aristokratkinja, još jedna u nizu (bijelih) Europljana kojima je Afrika promijenila život.

Miro Aščić u knjizi Afrika; Misija na crnom kontinentu piše: "Odavno sam počeo sumnjati u naš europski altruizam. Mislim da sve što radimo jest zbog nas samih, a i kad pomažemo, radimo to da bismo umirili savjest. I mi smo u Afriku došli zbog svojih razloga, reportaža, upoznavanja Afrike, potrage za 'tim nečim'... Poslije Afrike više ništa nije bilo isto, kao da su uzdrmani temelji, a perspektiva života poprimila drukčije razmjere. Afrika se ne može mijenjati; ona na kraju uvijek promijeni vas".

Ovakvih je primjera i priča tisuće – volonteri i avanturisti koji su u nekom trenutku bili u Africi i bavili se humanitarnim radom i/ili pak turistički istraživali – svi redom pričaju o transformaciji vlastitog života, o načinu na koji je volontiranje pomoglo njima, kako ih je učinilo boljim ljudima. Fokus je opet na nama, dok se zapravo jako malo zna o tome kako i koliko se pomoglo drugima, i na koji su se način transformirali životi onih s kojima su volontirali (naravno da Markić ne zna kako se zvala gladna djevojčica koja je ostavila toliko snažan dojam na nju, pitanje je je li se uopće potrudila saznati). Afrikanci nikako da postanu subjekti afričkih narativa – o njima se i dalje piše kao o pozadini, o scenografiji, kao o neživim predmetima koje se može obuhvatiti površnim pogledom, dok se pravo previranje događa u (bijelom) čovjeku koji sve to promatra. "Milostinja je opijum privilegiranih", napisao je Chinua Achebe u Anthills of the Savannah.

Promjena paradigme podrazumijeva prestanak degradiranja čovjeka, Afrikanca, konstantnim davanjem humanitarne pomoći i patroniziranjem

Afrika tako postaje duhovno igralište onih koji je mogu izabrati kao avanturu, kojima može biti hir, koji mogu doći i otići kad god požele – imaju taj izbor i to pravo – za razliku od onih o kojima, često usputno, pišu. Danas postoje turistički aranžmani i brojne agencije koje nude izlete u Afriku koji uključuju posjete sirotištima, ali i safarije i izležavanje u resortima na plaži. Za dva tjedna volontiranja negdje u Africi ljudi plate avionske karte i smještaj i do deset tisuća kuna – novac koji bi mogao osigurati tisuće obroka za gladnu djecu.

Ne smijemo zaboraviti kako je, između ostalog, crpljenje resursa iz afričkih zemalja omogućilo Europi da bude razvijena, a Europljanima da žive ugodnim životom. Afrika nam je u tom smislu podarila materijalno komforan život, a sad od nje tražimo da nam vrati sreću uživanja u malim stvarima, da nas podsjeti što je jednostavnost i istinska radost.

Afrikanci nikako da postanu subjekti afričkih narativa – o njima se i dalje piše kao o pozadini, o scenografiji, kao o neživim predmetima koje se može obuhvatiti površnim pogledom, dok se pravo previranje događa u (bijelom) čovjeku koji sve to promatra

To je ono o čemu Courtney Martin piše kao o "reduktivnoj zavodljivosti tuđih problema". Naravno da ljudi ne bi trebali pomagati isključivo u svojoj lokalnoj zajednici ili zemlji u kojoj žive, naravno da ljudi diljem svijeta jednako zaslužuju našu pomoć kao i oni koji nas svakodnevno okružuju. No prije svega bi trebalo razjasniti samima sebi zašto nešto želimo raditi, zašto negdje želimo otići. "Ne idi zato što želiš napraviti nešto kreposno, idi zato što želiš napraviti nešto teško. Ne idi zato što želiš pričati. Idi zato što želiš slušati... Mnoge udruge griješe, i operativno i kulturno, u zemljama s kojima nisu upoznate. One rješavaju probleme za ljude, umjesto s ljudima, ponavljajući tako mnoge pogreške koje su već napravile neke od najvećih svjetskih razvojnih agencija", piše Martin.

Jedan od takvih problema je školovanje, odnosno obrazovanje koje se nudi kroz razne humanitarne udruge i ogranizacije, ali i državne škole koje su nakon kolonijalizma zadržale eurocentričan pristup obrazovanju. Nije važno samo djecu obrazovati, važno je ono čemu ih se uči. Kofi Busia o svom je školovanju u Gani tako pisao: "Na kraju druge godine srednje škole otišao sam doma za božićne praznike. Nisam bio doma četiri godine i prilikom tog posjeta sam postao bolno svjestan vlastite izolacije. Našu sam zajednicu razumio mnogo slabije nego dječaci mojih godina koji nikada nisu išli u školu. Tijekom godina, kako sam završio studije, sve više sam shvaćao da me je obrazovanje koje sam dobio naučilo puno više o Europi nego o društvu u kojem sam živio".

To se događa i brojnim udrugama koje "uvoze" učitelje sa Zapada koji sami nisu dovoljno upoznati s afričkom kulturom i poviješću općenito, a kamoli s kulturom i poviješću pojedinih afričkih zemalja. Egzotične i jednodimenzionalne slike Afrike, poput opisa "Pohod u vruću, crvenu i nadasve crnu Afriku, Tanzaniju" na stranici humanitarne udruge Zdenac (samo jedan od brojnih primjera takvih opisa na stranicama hrvatskih udruga) pritom nimalo ne pomažu.

Za promjenu života u Africi potrebna je istinska solidarnost, a ne milostinja, prestanak patroniziranja i uspostavljanje odnosa ravnopravnosti. Ono posebno važno - za promjenu života u Africi potrebna je promjena života u Europi. Treba nam razmišljanje o alternativnom, održivom sustavu proizvodnje hrane i energije, promjena životnog stila i razumijevanje da ništa, ali baš ništa, što uzimamo za konstantu u okruženju u kojem živimo – ne postoji tek tako.

Za takve sustavne promjene treba vremena, ali ih treba pokrenuti. U međuvremenu milijuni ljudi u afričkim zemljama zbilja umiru od gladi i netko ih treba nahraniti – potrebne su humanitarne organizacije na terenu. U tom bi se pogledu same humanitarne udruge, uključujući i hrvatske, trebale zalagati za veću transparentnost i kontrolu financiranja – jer je to u interesu onih koji zaista žele učinkovitije i uspješnije pomagati i surađivati s drugim udrugama, razvijati djelotvorne platforme.

Naposljetku, u svjetlu izbjegličke krize i podizanja "obrambenih zidina" diljem Europske unije, moramo se zapitati zašto se isto milosrđe koje toliko propovijedamo kada govorimo o Africi, ne iskazuje prema izbjeglicama koji danas u Europu dolaze iz Afrike, kontinenta koji simbolizira patnju, glad, siromaštvo. Zašto se tada afričke zemlje proglašavaju "sigurnim zemljama", a kada ih posjećujemo one su "živi pakao", "srce tame"?

Sve su to stvari o kojima nam valja razmisliti, ako ništa drugo – barem da budemo malo manje licemjerni. "Znaju da smo došli snimiti njihovu bijedu, ali već su to napravili mnogi prije nas i potom se ništa nije dogodilo", piše Aščić. Dok ne promijenimo čitavu paradigmu o Africi, ali i živote kojima sami živimo, sve će ostati band-aid, samo flaster rješenje.

Izvor: H-Alter

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU