fbpx

Potpuno nam je jasno da su do sada učinjeni ogromni pomaci. Žene imaju pravo glasa, mogu normalno zajahati konja i umjesto korzeta i krinoline nositi tenisice i trenirku. Nitko ne poriče da je napredaka bilo.

galore

Budimo iskrene. Navigirajući kroz nizove prepreka s kojima se u modernom društvu susrećemo u borbi za ravnopravnost žena, moglo bi se reći da hodamo kroz prava minska polja.

Potpuno nam je jasno da su do sada učinjeni ogromni pomaci. Žene imaju pravo glasa, mogu normalno zajahati konja i umjesto korzeta i krinoline nositi tenisice i trenirku. Nitko ne poriče da je napredaka bilo.

Ali, jedna je stvar jasna: još nismo u potpunosti uspjele.

Ljudi će vam reći da jesmo. Skupine poput meninista i antifeminista, aktivisti za muška prava i mizoginisti će vam sve do posljednjeg daha objašnjavati kako nema potrebe za modernim feminizmom jer smo već postigle ravnopravnost. Bitka je završila – tvrde oni – ali te histerične zagovornice ženskih prava i dalje ne odustaju od borbe.

Kako li se samo gorko varaju. Nije gotovo. Daleko je od kraja, tek smo zagreble po površini.

Učvršćivanje stavova o fizičkim razlikama u ranom djetinjstvu

Muško tijelo razlikuje se od ženskog; to svi znaju. Drugačije je oblikovano i neki dijelovi su različiti. Međutim, osim tih očitih varijacija – genitalije, grudi u odnosu na ravna prsa, raspodjela masti, mišići i dlakavost, da navedemo samo par primjera – mi smo u osnovi zapravo jednaki. Ispod svih tih dijelova koji nam definiraju spol, svi smo i dalje samo ljudska bića od krvi i mesa.

Zašto nam je onda inherentno seksualiziranje prvenstveno ženskog tijela?

Ne primjećujemo to kad smo mlade, ali marginalizacija naših tijela tek kao orkestratora seksa i reprodukcije počinje u vrlo ranoj dobi. Ne sjećam se točnog trenutka u kojem su me naučili da su prsa nešto što treba biti skriveno. Vjerojatno sam bila premala da pitam zašto, ali da sam pitala, odgovor bi bio nešto poput: "Jer se djevojčice razlikuju od dječaka". U toj dobi smo svi doduše izgledali jednako od struka prema gore, ali tko sam bila ja da se pravdam? Bila sam malo dijete, prihvatila sam ono što mi je bilo rečeno. Isto kao što su to prihvatili moji roditelji i njihovi roditelji...

Dakle, djevojčice se od najranije dobi uči da se srame svog tijela. Moramo ga skrivati; kao da je neka prljava tajna. Neumjesno je s ikim o njemu pričati. Zapravo, najbolje je praviti se da uopće ne postoji.

Neko vrijeme to nam se čini normalnim. Napokon, indoktrinirane smo misliti tako. Za to vrijeme dječaci trčkaraju po parkovima golih torza. To ne primjećujemo, barem ne kao primjer potencijalne nepravde koja nam je nanesena. Situacija je jednostavno takva kakva je.

Uvođenje rodnih uloga

Odrasli nam donose lutke kako bi se mogle pretvarati da smo majke – kao da je to jedina uloga kojoj bi u životu trebale stremiti. Kao da je to ono zbog čega postojimo. Ni na koji način ne želim umanjiti značaj majčinstva – biti roditelj jedna je od najznačajnijih dužnosti koje itko može preuzeti na sebe i to je najteži posao na svijetu. Ali roditeljstvo – majčinstvo – je izbor. To je životni put koji ne moramo sve odabrati, a mnoge od nas na kraju i ne odabiru.

Ali to nam nitko ne kaže, samo nam tutnu lutke, plastičnu hranu i male kuhinje za igru – pripremu za unaprijed određenu ulogu rađateljice, nehotice nas pripremajući za osjećaj nesebičnosti i nedoraslost trenutku kad ćemo se, nešto kasnije u životu, zapitati je li majčinstvo uistinu pravi izbor za nas. Nude nam šljokičaste haljine princeza, dive se našoj ljepoti kad nas obuku tako da se uklopimo u određeni standard ljepote – kao da je biti lijepa najveća čast, vrhunac uspjeha u životu jedne djevojke.

Naravno, nije to jedino naše iskustvo. Mnoge od nas imaju sreće, pa nas u našim poduhvatima podržavaju roditelji i učitelji, bodre nas u našim interesima i govore nam da možemo biti što god poželimo jednom kad narastemo. Baš kao i dječaci, mnoge od nas će izgraditi dovoljno snažnu samosvijest temeljenu na takvoj podršci i ohrabrenju.

Razlika je u tome da će kod većine dječaka takva podrška zadržati svoju nominalnu vrijednost. Ali za djevojke ona se proteže i u dužnosti koje su im nametnute od rođenja – roditi djecu i biti lijepa. Te dvije strane naše ličnosti toliko se isprepletu da ih s vremenom nismo u stanju razlučiti i one postaju dio naše esencije, koji ćemo u sebi nositi do smrti.

Za nas djevojke uvijek postoji neki "ali". Dječake uvjeravaju da mogu biti vozači Formule 1 ili bojnog aviona i tu je kraj priče. Neke od nas djevojaka isto uvjeravaju da možemo biti vozačice Formule 1 ili bojnog aviona, ali uvijek je tu još neki uvjet. Možeš voziti trkaći auto, ali nećeš izgledati tako lijepo kao što bi izgledala s tijarom na glavi. Možeš biti vojna pilotkinja, ali to nije ono što ostale cure rade. Uvijek je tu prisutna neka žrtva, neka cijena koju moramo platiti.

Nesigurnosti zbog vlastitog tijela u adolescenciji

Rastemo. Razvijaju nam se grudi, rastu stidne dlake, dobivamo mjesečnice. Odjednom postajemo vrlo, vrlo svjesne promjena kroz koja nam tijelo prolazi. I kao adolescenticama usredotočenima isključivo na same sebe, čini nam se da su naših tijela svjesni i svi ostali. Sramimo se. Kako bi skrenule pozornost s grudi hodamo ruku prekriženih na prsima – jer već su nas indoktrinirali da grudi smatramo simbolom raskalašenosti i seksualne agresivnosti pa ih stoga valja sakriti od pogleda. Mnoge od nas će se s vremena na vrijeme osjećati prljavo i prostački već zbog puke činjenice što imamo grudi.

Gotovo svaka od nas osjeća neku vrstu tjeskobe vezane uz oblik vlastitog tijela. Svaki nas dan bombardiraju prikazima ženskog tijela kakvo bi ono moralo biti. Budući da nam praktički od rođenja u glavu nastoje utuviti ultimativni značaj privlačnosti, u očaju promatramo svoja tijela, mrzeći ih takvima kakva jesu i žudeći da izgledamo drugačije. Mršavije, s više oblina, više, niže, ljepše ... bolje.

Zabrinjavajući broj nas internalizira taj očaj do te mjere da smo u potpunosti uvjerene kako naš izgled određuje našu vrijednost kao osobe. Od samog pogleda na sebe u zrcalu uvjerene smo da nismo dovoljno dobre takve kakve jesmo; da smo na neki način roba s greškom.

I na žalost, mnoge od nas to prihvaćamo kao normu; kao status quo. Svijet je jednostavno takav, nastojimo racionalizirati. Sve je u privlačnosti. To je prirodno stanje stvari.

Seksualizacija ženskog tijela

U međuvremenu, većina dječaka ne osjeća tu razinu pritiska da izgledaju na određeni način. Nose se s uobičajenim pritiskom svojih vršnjaka da imaju najnoviji stil frizure ili nose neku određenu marku cipela – i to je normalan dio odrastanja i razvoja. Možda ih zadirkuju jer su kržljavi ili predebeli. Ali, budući da su muškarci, nisu konstantno okruženi porukama da je njihova najvažnija karakteristika oblik njihovog tijela.

U medijima će slušati o muškarcima. O muškarcima koji su vrhunski sportaši, uspješni poduzetnici, vrhunski i priznati glumci ili glazbenici. Uspjehe tih muškaraca isticat će mediji, o njima će pisati časopisi i slavit će ih na bilbordima – i prilično je velika vjerojatnost da ni na jednoj od takvih reklama neće mnogo pozornosti posvetiti njihovim tijelima. Najvjerojatnije nećemo vidjeti uvećanu fotografiju celulita nekog utjecajnog izvršnog direktora (da, i muškarci ga mogu imati), ili pak slušati razmišljanja o tome je li neki popularan glumac iz akcijskog filma smršavio zbog poremećaja prehrane. Iako je istina da će njihov fizički izgled biti spomenut, njihov temeljni značaj – njihova vrijednost kao ljudskog bića – neće biti neraskidivo povezana s opsegom njihovih bedara.

Međutim, u slučaju djevojaka, radi se o potpuno drugačijoj situaciji. Televizijske reklame nas uvjeravaju da nam koža mora biti blistavija, kosa sjajnija, trbuh ravniji, a struk uži. Kozmetička industrija nas bombardira reklamama dizajniranim da nas uvjere kako u svom prirodnom stanju nismo dovoljno lijepe. Gledamo kako apsolutno svi tipovi mainstream medija minuciozno analiziraju žensko tijelo, seksualiziraju ga i objektiviziraju. Gledamo kako se ženska tijela koriste kako bi se prodalo apsolutno sve od odjeće , preko nakita, pa do hamburgera.

Uče nas da je kontekst u kojem je nepokriveno žensko tijelo gotovo uvijek seksualne prirode i time učvršćuju stav društva da je žena sama po sebi nužno seksualno biće, čime se samo nadodaju novi slojevi na naš već dubok osjećaj srama. Da spomenemo samo jedan od takvih primjera – 2013. Heidi Klum je uspjela svog sina i njegovu dadilju spasiti od utapanja prilikom jakog plimnog vala na plaži na Havajima. Idući su dan sve naslovnice zvučale ovako: "Heidi Klum je izvirila bradavica kad je sina i dadilju spašavala od utapanja". Da, upravo tako! Usred cijele te akcije spašavanja, jedna joj je dojka izvirila iz bikinija i to je postalo jedino važno u cijeloj priči. Takve nas priče od najranije dobi uče da nije važno što smo postigle, koje smo nagrade osvojile ili čije živote spasile – i dalje će svi analizirati naš fizički izgled, jer to je ono što je uistinu važno.

Tanka linija između "biti lijepa" i "izazivati"

Čudi li onda što većina nas ima zbunjujući volim ga-mrzim ga odnos prema vlastitom tijelu koje nam je istovremeno i saveznik i neprijatelj? Čudi li nas da se zbog hiperseksualizacije ženskog tijela u medijima mnoge od nas osjećaju neugodno ili raskalašeno ako nismo "pristojno" pokrivene? Sjećam se bezbroj takvih situacija iz svoje adolescencije. Slučajeva kad bih dobila novu suknju i obukla je u školu, pa se već do polovice dana dovela u stanje panike uvjerivši se da zasigurno previše pokazujem noge i svi misle da sam droljasta i da samo tražim pozornost.

Čudi li nas da toliko značaja pridajemo fizičkoj privlačnosti, kad se toliko komplimenata upućenih djevojkama u adolescenciji fokusira na to kako su lijepe i kako privlačno izgledaju? Većinom štetnost takvih izjava primijetimo tek kad smo mnogo starije. Prisjećam se kako bih se osjećala kad bi mi netko rekao da sam "lijepa" – to je doslovno bila najbolja stvar koju mi je itko mogao reći. U usporedbi s tim, komentari poput: "tako si pametna", ili "imaš odličan smisao za humor", ili "odlično si igrala odbojku danas" – bili su bezvrijedni.

Jer, mnogima od nas naši uspjesi na fakultetu, kako smo utjecale društvo ili što smo postigle u nekom sportu, jednostavno nisu važni ako nismo lijepe. "Biti lijepa" alfa je i omega – temelj na kojem se grade svi ostali uspjesi.

Tu, dakle, nastojanje da budemo konvencionalno privlačne dolazi u koliziju s nastojanjem da ne budemo previše privlačne, jer ćemo u tom slučaju na sebe privući neželjenu pozornost. Naime, poruka koju nam društvo upućuje nedvosmislena je: izgledati na određeni način, znači izazivati nevolje.

Kažu nam da će ljudi misliti da smo "lake" ili "droljaste" ako obučemo kratku suknju ili stavimo previše šminke. Kažu nam da moramo paziti da ne budemo seksualno maltretirane ili napadnute, umjesto da kažu kako je odgovornost muškarca da nas ne maltretira ili napadne. Ovisno o tome kakve su nam vrijednosti usadili u obitelji, neke od nas su učili da je dužnost žene da ostane "čista" jer bi seksualna aktivnost smanjila našu vrijednost kao ljudskog bića. Usadili su nam dubok i snažan osjećaj krivnje ako bi se usudile istražiti vlastitu seksualnost – krivnje koju mnoge žene nose u sebi i u zreloj dobi.

Mizoginija na poslu

Završavamo školovanje i počinjemo raditi. Zapošljavamo se u restoranima i doživljavamo prilično redovito seksualno maltretiranje i od mušterija i od kolega s posla (pokazalo se da je razina maltretiranja na poslu iznimno visoka upravo u restoranskoj branši). Zapošljavamo se u uredu i sjedimo na nizovima sastanaka na kojima naše prijedloge i ideje ne shvaćaju ozbiljno sve dok ih u potpuno istom obliku ne izgovori neki muškarac. Radimo u industriji u kojoj dominiraju muškarci i u kojoj nas naši kolege konstanto i redovito miniraju – a možda nas čak i preskoče u korist nekog muškarca kad se pruži prilika za bolji položaj, bez obzira na činjenicu da smo kvalificiranije. Kad se naši kolege ponašaju samopouzdano to znači da su "odlučni" i "motivirani", ali kad mi učinimo istu stvar, etiketiraju nas kao "kučke", "pretjerano emocionalne", ili kažu da "šefujemo".

Trpimo pitanja o tome kad planiramo imati djecu – i ako ih odlučimo ne imati, dočekaju nas licemjerni pogledi neodobravanja i snishodljive frazetine poput "Jednog dana ćeš se predomisliti". Kritiziraju našu želju da se usredotočimo na karijeru umjesto na obitelj. Ljudi nas zbog toga doživljavaju kao pretjerano hladne, neosjećajne, agresivne ili – nedajbože – ambiciozne. A ako smo izrazile želju da jednog dana osnujemo obitelj, kolege/ice propituju koliko smo uistinu posvećene svojoj karijeri. Kako god okrenete, stavljaju nas pod lupu i to nemilosrdno.

Mizoginija u vezama

Ulazimo u veze; upoznajemo muškarce koji nas smatraju imovinom, muškarce koji nam govore što da jedemo i kako da se oblačimo, i muškarce koji se čine kao "dobri dečki" sve dok nisu suočeni s odbijanjem, a tad nam počinju prijetiti jednostavno zato jer mi nismo osjetile iskru prema njima. Jedna od nas četiri bila je u vezi s muškarcem koji ju je fizički ozlijedio – i ako smo i odlučile to nekome reći, nekima od nas bilo je rečeno da to toleriramo, jer to je jednostavno muškarcima u prirodi.

Jedna od nas pet bila je seksualno zlostavljana – ali manje od polovice onih koje su prošle kroz takvo zlostavljanje to je i prijavilo. Naime, sjetile smo se lekcija iz naše rane adolescencije – iz ere u kojoj smo naučile da je mnogo veća vjerojatnost da će nas optužiti da smo bile napadnute jer smo se na određeni način obukle ili smo popile previše alkohola. Umjesto da se suočimo sa sramom, poniženjem i detaljnom analizom svake i najmanje pojedinosti u slučaju prijave koja ionako vrlo vjerojatno niti ne bi završila osudom (u samo otprilike 3 posto slučajeva silovanja koja završe na sudu, silovatelj bude osuđen na zatvorsku kaznu), radije šutimo osjećajući u sebi još više srama i straha, i nastojimo nastaviti živjeti normalnim životom.

Ali u nekom trenutku počinjemo shvaćati koliko je sve to zapravo sjebano.

Naslijeđe jednakosti

Zar je onda uistinu čudno što smo ljute? "Ljutita feministkinja" već je izlizana retorika kojom se služe uglavnom mizogini muškarci koji odbijaju priznati da su privilegirani u društvu – ali, budimo iskrene, mnoge uistinu i jesmo ljute.

Imamo na to pravo.

Ako gledamo globalno, čini se da je taj problem nerješiv – to je nadmoćna epidemija koja vlada u našem društvu. U potpunosti sam uvjerena da će na nekoj razini mizoginija uvijek postojati. Koliko god me to žalosti priznati, nikad je se nećemo u potpunosti osloboditi.

Međutim, puno toga možemo učiniti – i to stvari koje počinju već s rođenjem naših kćeri i sinova, nećakinja i nećaka, unučadi i praunučadi. Um djeteta je elastičan, sposoban je upiti ogromne količine informacija – a mizoginija je naučeno ponašanje. Pa je tako naučena i sljepoća i indiferentnost prema mizoginiji i volja da ju prihvatimo kao status quo.

Pa, pokušajmo je neutralizirati osnaživanjem. Učimo djecu bezgraničnim mogućnostima umjesto rodnim ulogama. Kažimo svojim kćerima, nećakinjama i svim mladim djevojkama koje znamo, da su pametne i snažne i odvažne, umjesto da se fokusiramo na njihove fizičke osobine. Pokažimo vlastitim primjerom našim sinovima, nećacima i sinovima naših prijatelja, da su žene jednako snažne i značajne za društvo kao što su to muškarci, i da svi, neovisno o spolu, zaslužuju poštovanje.

Jer uistinu vjerujem da možemo biti mnogo bolji ljudi, i da buduće generacije zaslužuju živjeti u svijetu u kojem svi imaju ravnopravnu priliku ostaviti svoj trag.

Izvor: Ali Owens, huffingtonpost.com

Prevela i prilagodila: Petra Kos, Libela

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU