fbpx

milkica crveni karton

Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“

Mlada, obrazovana, zaposlena, društveno aktivna i da dodamo i to, zgodna žena, postala je majka. Rodila zdravog i veselog sinčića, prvenca. I šta je tu vijest? Pa, ona je slijepa. Ni njen suprug, otac dječačića, ne vidi. Mladi roditelji sami brinu o svojoj bebi.

piše: Milkica Milojević

Neću objaviti njihova imena. Nemam dozvolu za to. Mada su tata i mama, kao i sav normalan svijet, na društvenim mrežama sa prijateljima podijelili srećnu vijest, a potom i prva roditeljska iskustva, prvu šetnju s bebom...oni su novinarama, koji su se zainteresovali za njihovu priču, rekli NE. Pristojno, ali odlučno NE.

E sad, pristalice vaskolike „medijske inkluzivnosti osoba sa invaliditetom“ (uh, kakav rogobatan izraz), vjerovatno negoduju. Kao, ta bi priča doprinijela boljem razumijevanju i empatiji, potpomogla bi da naše društvo postane pravednije i tako dalje. Ta bi priča, ubijeđeni su, bila i čitana i uticajna.

Možda. Ali, ljudi sa invaliditetom, kao i sav normalan svijet, imaju pravo na privatnost. Pravo da im niko ne zaviruje u lonac, ili u pelene njihove bebe. Jer, to su ipak stvari koje se javnosti ne tiču.

Neka javnost, lijepo, zaviri u budžete, pa da vidimo kud odlazi novac građana ove zemlje? I koliko je našeg novca zaista dostupno osobama sa invaliditetom i uloženo u ostvarivanje njihovih, nimalo posebnih potreba, da žive kao sav normalan svijet?

Koliko je našeg novca utrošeno, recimo, za biblioteke sa knjigama na Brajevom pismu, za izgradnju rampi, koje bi ljudima u invalidskim kolicima omogućile da uđu u opštinu, koncertnu dvoranu ili muzej, za nabavku ginekoloških stolova za žene sa teškoćama u kretanju? A koliko je našeg novca stučeno na kobajagi tendere s jednim, vlastima bliskim, ponuđačem? Ili recimo, na avionski prevoz tašti, kumova i pjevaljki (ne)sumnjive ratne i kriminalne prošlosti? Pa da uporedimo!

Ono jest, to s budžetima je prilično komplikovan, a možda i uzaludan posao. Ko bi to čitao! Jer, nevjerovatan je nemar s kojim građani ove zemlje puštaju da ih nemilice pljačkaju oni za koje uporno glasaju. Kao da smo, da prostite na izrazu,  društvo sa ograničenim intelektualnim sposobnostima. Slijepi kod očiju, što bi reko naš narod!

S druge strane, „topla ljudska priča“ o roditeljima bez očinjeg vida i njihovoj bebici pokupila bi klikove. Možda. Ali, ko garantuje da to ne bi bila priča, poput onih „pile s tri noge, tele s dvije glave“. Znate ono: „šokantno, nevjerovatno, foto -video“.

Mlada žena s početka naše priče već je imala iskustva s medijima.

Jedne uticajne i vrlo tiražne novine objavile su, kada je diplomirala, tekst s naslovom: „Iako slijepa, završila fakultet!“

Željko Bajić, dugogodišnji radio voditelj i vjerovatno prvi slijepi novinar u Bosni i Hercegovini, tim je povodom prokomentarisao: A šta mislite da sad mi objavimo tekst s naslovom „Iako su budale, oni uređuju novine!“

Željko je Sarajlija. U toku rata je morao napustiti svoj dom. Branioci Sarajeva su se, valjda, plašili da će Željko otići u snajperiste. Jer, šta bi jedan Srbin u opkoljenom gradu mogao raditi, nego se dohvatiti snajpera! Eto, ima svjetlih primjera koji pokazuju da ni u najtežim vremenima slijepi ljudi nisu žrtve diskriminacije po osnovu invaliditeta!

A nedavno je jedan, inače vrlo čitan i uticajan portal, objavio vijest da će Banjaluka uskoro dobiti malu savremenu štampariju za knjige i publikacije na Brajevom pismu. Sve sa softverom i hradverom za konvertovanje tekstova sa pisma videćih, na pismo koje mogu čitati slijepi ljudi. I sa edicijom zvučnih knjiga: znate ono, neko pročita knjigu, pa je snimi i onda je, umjesto da čitaš, možeš slušati. Savez slijepih RS je, dakako, za ovaj poduhvat obezbijedio donacije. Milionske.

Da li je ovo vijest? Jeste, i te kakva vijest. Ljudima koji ne vide biće mnogo dostupniji književni klasici, udžbenici, zakoni, a možda i tekstovi iz novina i sa portala. Ljudi koji ne vide obučiće se da sami upravljaju softverom za konvertovanje i štampanje tekstova.

Znate li koliko je ljudi pročitalo ovu vijest? Slovom i brojem 13! Istovremeno, desetine hiljada čitalaca je pomno pratilo koja je rialiti zvijezda pokazala guzicu, a koji je političar drugom političaru poručio da je lopov i izdajnik roda svoga!

A znate li koliko je Banjalučana, koji nemaju problema s vidom, pitalo, mogu li i oni pozajmljivati zvučne knjige u Specijalnoj biblioteci, pa da umjesto budalastih hitova na radiju, dok voze automobil, slušaju, recimo, Andrića? Slovom i brojem jedan! A znate li koliko su se ljudi iz Saveza slijepih obradovali što se neko, ko nema problema s vidom, makar i zarad lične koristi, zainteresovao za njihov rad? Mnogo su se obradovali! Njihova je biblioteka, kažu, otvorena za sve ljude. Ko dođe da pozajmi knjigu, dobiće i kaficu i priliku da proćaska sa članovima saveza.

I nisu u pitanju samo slijepi. Kad ste posljednji put čuli, pročitali, saznali, bilo šta o životu ljudi koji ne čuju, ili ne mogu samostalno da se kreću bez štaka ili invalidskih kolica, o našim sugrađanima sa umanjenim intelektualnim sposobnostima, o djeci i odraslima kojima dani prolaze u duševnim ili tjelesnim bolovima? Kad ste čuli ili pročitali takvo nešto, a da to nije nekakvo šokantno „otkriće“, poput onog iz Zavoda „Pazarić“? Ili neki od brojnih srceparajućih apela za humanitarnu pomoć?

Znate li šta se u BiH promijenilo nakon što je otkriven skandal „Pazarić“? Ništa bitno. Znate li šta nam govore brojne humanitarne akcije tipa „dajte marku, spasite život“? One svjedoče da su mnoge porodice bolesnih i djece i odraslih sa invaliditetom - očajne! I da su institucije, čast rijetkim izuzecima, skandalozno nesposobne i šokanto nezainteresovane za sudbinu ovih porodica. A mi ih plaćamo! I da su zakoni, čast izuzecima, naopaki i nepravedni. I da su budžeti zarobljeni.

Zašto danas pišemo o ovoj temi? Da nije Svjetski dan slijepih? Ili Međunarodni dan osoba sa invaliditetom? Nije.

Danas je običan, pomalo tmuran i mjestimično kišovit ljetnji dan. Jutros ste, dakle, ustali, probuđeni alarmom ili cvrkutom ptica. Pa ste pohitali u toalet, a potom sjurili niz stepenice, pa sjeli u auto, ili u gradski autobus i otišli na posao, ili na fakultet, ili na pijacu. I šta je tu vijest?

Vijest je da mnoge naše komšije, poznanici, sugrađni, ne mogu sve ovo što se nama, ćutljivoj i smutljivoj većini, podrazumijeva!

Jesmo li se nekad, baš onako odistinski, zamislili zašto je tako? I šta smo učinili da bude drugačije?

Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH

Autor: Impuls

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Da - 30.8%
Ne - 69.2%

Ukupno glasova: 13
Glasanje u ovoj anketi je završeno
Da - 40%
Ne - 60%

Ukupno glasova: 5
Glasanje u ovoj anketi je završeno
Državni nivo - 28.6%
Entitetski nivo - 0%
Lokalni nivo - 0%
Građani - 7.1%
Sve od navedenog - 64.3%

Ukupno glasova: 14
Glasanje u ovoj anketi je završeno

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU