fbpx

milkica crveni karton

 Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“

Znate li ko je Denis Ćorić? Ne. A Nataša Nadaždin? Nikad čuli! E pa, to su dobitnici Nobelove nagrade za mir iz Mostara. Čuj, iz Mostara! Nobelovci! Ali, to nije sve. Svoje nobelovce i nobelovke imaju i druge varoši u BiH: Sarajevo, Banjaluka, Tuzla, pa čak i maleni Cazin i još manji Stolac.

piše: Milkica Milojević

Ne vjerujete? Pa teško je povjerovati da je Bosna i Hercegovina, zemlja planetarno poznata po ratovima, nasilju i nepravdi, iznjedrila ljude koji širom svijeta spsavaju od gladi milione djece i odraslih.

Sjećate li se posljednje dodjele Nobelove nagrade za mir? Dogodilo se to 6. oktobra 2020. godine, dakle prije osam mjeseci. Ne sjećate se? Pa naravno, od tada su nas zatrpale tone i tone medijskog smeća razne vrste: političari su se nadgornjavali, starlete naslikavale, tajkuni grabili u mutljagu korona krize, antivakseri se šepurili senzacionalnim „otkrićima“... Hej, osam mjeseci, čitava je to vječnost u ovom instant dobu!

E, pa da se podsjetimo: tog 6. oktobra 2020. Nobelova nagarada za mir je dodijeljena Svjetskom programu hrane (WFP), specijalizovanoj agenciji Ujedinjenih nacija i najvećoj humanitarnoj organizaciji na svijetu. WFP od gladi spasi, pazite sad, oko 100 miliona djece i odraslih ljudi godišnje.

Ova organizacija ima 18.000 zaposlenih humanitaraca i svi su oni, tog 6. oktobra, postali nobelovci. Među njima je i 12 žena i muškaraca iz BiH. Naših nobelovaca, mirotvoraca, kojima bismo se ponosili, da smo iole normalna zemlja!

Oni su: Aida Filipović, Zlatan Milišić, Snježana Leovac, Dragica Pajević Alp, Dragan Močević, Davorka Garagić, Alen Hodžić, Nataša Nadaždin, Mirjana Kavelj, Asja Hadžihasanović, Denis Ćorić i Marija Vučina.

Čuli ste za njih? Ne, niste! U ovoj zemlji niko ne bi znao nabrojati ni dvoje dobitnika Nobelove nagrade za mir, ali bi zato svaki odrasli građanin, u po dana ili noći, kao iz topa ispalio imena bar petorice ratnih zločinaca. Koji, uostalom, ako su „naši“ i nisu ratni zločinci, nego heroji i nepravedno osuđeni mučenici. Naša mladost pjeva pjesme o njima i nosi majice sa njihovim slikama.

A tek kakve su face razni žestoki momci, pa klaberke, zvijezde rialitija, Instagram ljepotice i ljepotani! Ih, tačno znamo kad je ko od njih napumpao usne, objavio vruću fotografiju, ubio bližnjeg svoga ili ispalio neku mudroliju na društvenim mrežama!

Ali, tog 6. oktobra 2020. godine, prije tačno osam mjeseci dakle, kada je Svjetski program hrane dobio Nobelovu nagradu za mir, novinari u BiH su se okanili žutih i crnih hronika, zanemarili su čak i senzacionalne izjave budalastih političara. Pa su se hitro dali u potragu: da provjere ima li, među 18.000 laureata, nekog iz BiH. Jesu, ali malo morgen!

Koliko je priča o Aidi, Zlatanu, Asji, Denisu, Draganu, Snježani... objavljeno u bh medijima za ovih osam mjeseci? Možda tridesetak, maksimum. I to u nekoliko dana nakon dodjele Nobela, dok je tema još bila „vruća“. A poslije: ćao – zdravo! Prošao voz! Vraćamo se redovnim aktivnostima: šokantno, nevjerovatno, senzacionalno, foto -video...

Ako ćemo pravo, ne bi se imena dvanaestoro veličanstvenih čak ni našla na okupu, u jednoj rečenici, da nije bilo „Večernjakovog pečata“. Na toj su manifestaciji, nedavno, oni kolektivno proglašeni ličnostima godine u BiH. I hvala Jozi Pavkoviću i njegovoj ekipi, spasili su nam obraz.

Ali, zašto Dragica, Davorka, Alen, Mirjana, Denis, Marija...nisu postali zvijezde? Zašto ne znamo u kojem dijelu svijeta danas gladnima donose hranu i sa hranom nadu u bolji i pravedniji svijet? Zašto njihove slike ne prepoznajemo na internetu?

Možda zato što nisu uspješni? Netačno. Uspješni su oni, itekako! Čak i u tako složenom sistemu, kakav je WFP i cijeli UN izgradili su zavidne karijere. Zlatan Milišić je, recimo, šef misije Ujedinjenih nacija u Tanzaniji. Imenovao ga lično generalni sekretar UN Antonio Gutereš!

A možda ono što rade nije značajno? Taman posla. Ima li značajnije misije na kugli zemljaskoj od spasavanja života. Ili kako jednom izjavi Dragan Močević: dovojno je nekoliko dolara mjesečno da se od smrti spasi jedno gladno dijete, a države troše milijarde na oružje!

I to nije sve. Malo je poznato da se, recimo, Liberija nikad ne bi izborila sa epidemijom ebole, da im humanitarci iz WFP, sa svojom logistikom i svojim liderskim vještinama, nisu pomogli da izgrade bolnice. A među tim humanitarcima je bila i Dragica iz Banjaluke.

A možda, jednostavno, naši nobelovci nisu zanimljivi? Nemaju priču, što bi se reklo! Eh, kakve su njihove životne priče: o svakoj bi se mogao napisati roman, ili snimiti holivudski blok baster.

Nevjerovatno je kako naoružani razbojnici presreću njihove konvoje, otimaju im hranu, kidnapuju pa čak i ubijaju humanitarce.

Šokantno je koliko je puta svako od njih gledao smrti u oči.

Senzacionalo je kako su oni sticali dodatno obrazovanje na najprestižnijim svjetskim univerzitetima, sve učeći u pauzama između operacija u ratom opustošenim gradovima ili zabačenim pustinjskim selima.

Pa kako su se nadmudrivali sa talibanima, pregovarali sa diktatorima, kako noćima nisu spavali da bi, prije sezone kiša, dostavili hranu ljudima koji žive u bespućima Južnog Sudana. I kako su im uvijek spremni koferi, da bi se, u slučaju zemljotresa ili cunamija, za nekoliko sati „nacrtali“ na drugom kraju planete, ful spremni za akciju. I kako se očas posla prešaltaju sa engleskog na španski ili francuski i kako se eskpresno uklope u običaje više od 40 zemalja širom planete u kojima su služili ili u koje su, tokom svojih misija, putovali. A tek koliko je siromašnih djevojčica, zahvaljujući njihovim „vještinama komuniciranja sa lokalnim stanovništvom“, dobilo priliku da ide u školu. I tako dalje...

Znači, naši su nobelovci i nobelovke uspješni, obrazovani, agilni, humani, požrtvovani, mobilni, vješti i izuzetno zanimljivi ljudi.

U čemu je onda kvaka? Možda baš u tome, u vrijednostima koje ih krase. Jer, gdje bi danas bila BiH, da se ovdje cijene obrazovanje, uspjeh, ali onaj istinski uspjeh a ne famozno „snalaženje“, pa humanost, požrtvovanost, mobilnost, sposbnost prilagođavanja, pregovaračke i liderske vještine!

Da je tako, vaskolikom bi pučanstvu Mirjanina ili Asjina piča bila zanimljivija od podviga Mace Diskrecije.

Da smo u tom filmu, očas posla bismo političare koji prizivaju rat usput nas sistematski pljačkajući, poslali u penziju, a možda i u zatvor!

Da smo dotle dobacili, našim bi sinovima i kćerima uzor bili Zlatan i Dragica, a ne mafijaši, pjevaljke i masovne ubice.

A da je sve tako, kao što nije, ovih bi se dvanaestoro nobelovaca, kad zarade penziju, vratili u svoju zemlju: da svoje dolare troše u BiH i da svoje znanje i iskustvo prenesu dječacima i djevojčicama, koji su čitali priče i gledali dokumentarce o njima.

Ma, šalim se, nema tih priča i tih dokumentaraca, naša djeca, kao ni roditelji im, ne čitaju, nego vise na tik - toku.

Šalim se, neće se nobelovci vratiti, pametni su to ljudi. I vidjeli su svijeta! Njima je sve jasno. A nama?

 

Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH

Autor: Impuls

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU