fbpx

Živimo u gradu koji se zove Mostar a s Mostarom nema nikakve veze i zato podržavamo klub koji se zove Velež a s Veležom nema nikakve veze. I grad i klub samo blate vlastito ime.

velez

Piše: Marko Tomaš

Mogao bi ovo biti tekst o najljepšoj ovosezonskoj nogometnoj priči na cijelom planetu. Tada bi se ove riječi odnosile na Leicester City i njihov nevjerojatan pobjednički pohod kroz najbogatije ligaško natjecanje na svijetu. Vardy, Mahrez, Morgan, Ranieri i družina vratili su nam vjeru u nogometna čuda sve i da do kraja sezone izgube sve utakmice redom. Nogomet je s njima ponovno dobio romantični štih.

MALI MOGU POBIJEDITI VELIKE

Nogomet je čudesna igra. Mali mogu pobjediti velike. Ništa nije nemoguće dok sudija ne odsvira kraj utakmice. Postoje neki momci na koje nitko nije računao a oni nemaju što izgubiti i svaku utakmicu igraju kao da im o tome ovisi život.

Cijeli se nogometni svijet divi tim dečkima koji su barem na nekoliko mjeseci razbili korporacijske nogometne šeme i narugali se onima čija dominacija prijeti da nogomet pretvori u dosadu. Da postoji neki viteški red Lisice (nadimak Leicestera, op.a.) engleska bi ga kraljica ove sezone mogla mirne duše dodijeliti Claduiju Ranieriju i cijeloj njegovoj bandi koja je nogometnom lukavošću i inteligencijom otela nogomet od bogatih i vratila ga siromašnima i malima.

Postoji i jedna druga nedovoljno ispričana priča. Priča koja je nogometnija od svih Messijevih i Ronaldovih rekorda. Priča o strasti, ljubavi prema igri, priča o časti i ponosu, priča o, ma što netko o tome mislio, najboljem portuglaskom treneru današnjice i jednom od najboljih trenera na svijetu iako o njemu ne pišu svjetske naslovnice, iako ni pasionirani nogomenti zaljubljenici ne obraćaju pažnju na tu priču.

A o pričama ovisi svijet. Svijet bez priča, legendi, bajki nije ništa do hladna tvornica u dolini smrti. Nije Jose Moruinho najbolji portugalski trener. Najbolji portugalski trener današnjice zove se Jorge Jesus i prošlog ljeta je u jednom suludom raspletu prešao iz Benfice na klupu njihovog gradskog i najljućeg rivala Sportinga. Koga interesiraju stvarne, istinske nogometne priče može bez većih problema pronaći storiju o nogometnom Isusu i njegovoj borbi za vlastitu čast. Jer ovaj tekst nije priča o romantičnim i lijepim stranama nogometa.

BAJKA BEZ SRETNOG ISHODA

Ovo je priča o Bosni i Hercegovini i jednoj propasti koja se događa se već dulji niz godina. Bajka je to koja, po svemu sudeći, neće imati sretan ishod, priča je to koja prijeti postati legenda baš kao što su legenda postale priče o gradovima u kojima smo nekad živjeli.

Pričat će se, naime, jednom kako je u nekom gradu koji se zove Mostar nekada davno postojao jedan nogometni klub, radničko športsko društvo, koje se po travnjacima neke zemlje, koja je također otišla u legendu, šepurilo nogometnim šarmom, koje se bahatilo nogometnim vicom i razgaljivalo srca svih onih koji je i pored novca, slave, utjecaja i moći bilo stalo jedino do igre same, do njezine ljepote i raskoši, jer nas je jedino takva vrsta igre podsjećala na to koliko život može biti lijep i lepršav i kako u njemu valja uživati.

Nekad se u ovo doba godine u Mostaru igrao jedan od najznačajnijih zimskih turnira u ovom dijelu Europe. Ove se godine na raznim internetskim portalima umjesto o Veležovom turniru piše o propasti kluba koji više nije ni vlastita sjena.

Jer, budimo iskreni, kome ovakav Velež može biti na ponos? Možemo mi voljeti klub, isto kao što volimo i grad u kojem živimo, ali da se ponosimo nečim što je odavno postalo odraz u zrcalu propasti kompletnog društva bilo bi, blago rečeno, imbecilno. Jebiga, ako ćemo fatalistički gledati na stvari trebamo sami sebi priznati da Mostar više ne postoji a isto tako ne postoji niti Velež. Postoje samo naše romantične predstave o tome kako je nekad bilo i kako bi možda moglo biti, ali na terenu je samo surova stvarnost koja nam se ruga jer si lažemo i poput ovisnika o opijumu živimo u maglovitoj iluziji.

Dok sam pisao biografiju Ivice Osima susretao sam se s njegovim sinom Amarom. Znali smo razgovarati o nogometu općenito. Amar mi je govorio kako je nužno imati dobre uvjete za rad i s mladim igračima i sa seniorskim pogonom ako se želi napraviti išta iole značajno. Obzirom da to nije nikakvo spektakularno otkriće mogli bismo nasjesti na priče mnogih dušobrižnika koji za propast Veleža okrivljuju isključivo činjenicu da Velež od rata na ovamo više ne može igrati na svom stadionu i da je to ključ klupskih problema.

Ali, to je obična budalaština. Gospoda koja prosipaju takve floskule, redom poslijeratni dužnosnici u klubu imali su dvije decenije da stvore kakve takve pristojne uvjete za funkcioniranje kluba. Što bi vjerojatno učinili da im je do kluba istinski stalo. Ali najlakše je, kako je to običaj u Bosni i Hercegovini, za svoje probleme kriviti druge. Jer, evo, da sutra Velež ponovno počne igrati i trenirati na stadionu Pod Bijelim brijegom da li itko razuman vjeruje da bi se išta promijenilo? Velež, naime, najmanje vole oni koji o njemu najviše trabunjaju po medijima i koji preko kluba pokušavaju steći nekakav društveni status jer bi bez toga bili nitko i ništa tek sitni tranzicijski pobjednici kojima ta vrsta angažmana treba kako bi ispali važni u društvu.

KLASIČAN MOSTARSKI PROBLEM

Veležu kojekakva politička pokroviteljstva nisu donijela ništa dobro. Tako je i period u kojem je Nermin Nikšić kao deklarirani navijač Veleža bio premijer izgledao kao vrijeme u kojem se klub stabilizira. Ali i to je bilo tek „drži vodu dok majstori odu“ vrijeme. Jer i dok se mešetarilo igračima sa strane, dok se u klub dovodilo bivše reprezentativce, jer je vrli premijer političkim nalozima preusmjeravao nešto novca u klub, ništa se suštinski nije mijenjalo, klub se nije reorganizirao, a o tome zorno govori, barem je meni govorilo više od stotinu Maletića, činjenica da se u tom periodu na spisku kadetske reprezentacije Bosne i Hercegovine nije našao niti jedan igrač iz kadetskog pogona Veleža.

A to je sramota za klub koji se uvijek dičio vlastitim igračkim pogonom. Sramota koja govori o tome kako se ništa ne radi u ime budućnosti, jer upravo su mlađe kategorije te koje ime kluba imaju nositi u budućnost. No, novac se umejsto u razvoj i budućnost, prema riječima Dževada Pašića uvijek slijevao u tri – četiri ista kanala.

I tu dolazimo do još jednog klasičnog mostarskog problema. Nitko se ovdje, naime, nikome ne želi zamjeriti pa i oni sveznajući nikada neće uprijeti prstom u stvarne krivce. Zato bi im vjerojatno bilo bolje da šute. Budući insideri bi trebali biti ti koji će svima razotkriti kako i zbog koga to Velež propada. No, bojim se da je situacija takva da bi razotkrivanje svih tih prljavština dovelo do rasplitanja puno većeg klupka. Možda bi se konačno otkrilo tko u Mostaru koga, da prostite, drži za muda i zbog kakvih je to ratnih i poratnih prljavština moguće.

Drugi postratni period u kojem se činilo da Velež konačno počinje ličiti na iole ozbiljan klub jeste vrijeme predsjednikovanja profesora Ahmeta Džubura. Na klupski grb vraćena je povijesna crvena petokraka, ljudima se činilo da se Velež vratio upravo njima, onima kojima i pripada, ali i taj je perido trajao kratko. Ne Džuburovom krivicom, rekao bih.

Naime, klub je tada igrao u prvoj ligi Federacije i razni lešinari i grobari Veleža nisu imali nikakvog realnog interesa da se petljaju u rad kluba. Novca je u BH premijerligi malo, a u entitetskim ligama ga nema skoro nikako tako da ta činjenica objašnjava zašto je Džuburu bio dozvoljen relativno neometan rad. A tada je propuštena jedna od šansi da se Velež dugoročno stabilizira.

Ostatak vremena Velež realno tavori i sramoti vlastito slavno ime i tradiciju. Možda spas Veleža leži upravo u ispadanju u niži rang natjecanja. Tada bi se od kluba ponovno sklonilli oni kojima Velež dođe kao nekakav priručni bankomat i značka za stjecanje ugleda koji novcem ne mogu kupiti. Ali i to jedino ako se tada uđe u istinsku reorgnizaciju kluba. Ako se najviše sredstava usmjeri u rad s mladima, ako se klub vrati ljudima kojima je iskreno stalo do njega.

STADION NEĆE RIJEŠITI PROBLEME

Sve što se posljednjih godina događalo u i oko kluba govori o potpunoj dezorjentiranosti ovog društva. A u Bosni i Hercegovini ne postoji nikakav koncenzus oko toga kakvo društvo želimo i na kakvim vrijednostima će ono počivati.

Zato su dezorjentirani svi pa i navijači i onaj dio društva koji pokušava poštenim radom živjeti i preživjeti kanibalsku bosanskoherceovačku tranziciju. U društvu koje nema nikakvih vrijednosti za klub poput Veleža jednostavno nema mjesta. A SDA i HDZ koji zajednički vladaju Mostarom i dijelom Bosne i Hercegovine još od početka devedesetih prave društvo po svojoj mjeri. Tu, kako rekoh, za Velež nema mjesta, isto kao što ga nema ni za Mostar, točnije ideju Mostara kakvim bi se svi njegovi građani mogli ponositi.

Neće stadion Pod Bijelim brijegom rješiti Veležove probleme. To je već izlizana politička floskula. Dvije decenije su bile dovoljen ljudima koji znaju što i kako raditi da naprave stabilan klub. Ali oni koji se oko Veleža vrte ni sami nisu svjesni da oni mrze taj klub, jer on predstavlja nešto do čega oni ni s maksimalnim naporom ne mogu dobaciti.

Trebali bi imati šarma, a ne biti mrgodni nacionalistički i politikantski sfinkteri. Poštenim i napornim radom se može od onoga čime se raspolaže napraviti nešto solidno. U stvarnom svijetu ništa ne pada s neba. Eno vam Lisica iz Leicestera kao dokaz ovih tvrdnji. Malo pameti, malo više rada i malo šarma i poštenja mogu dobaciti jako daleko. Ali taj nas meteor neće očešati. Ne u ovom životu i ne u ovom i ovakvom svijetu.

I zato živimo u gradu koji se zove Mostar a s Mostarom nema nikakve veze i zato podržavamo klub koji se zove Velež a s Veležom nema nikakve veze. I grad i klub samo blate vlastito ime. I to je tako, sviđalo se to nekome ili ne.

zurnal

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU