fbpx

manny becerra

Prošlo je godinu dana otkako je u našoj zemlji počela pandemija koronavirusa. Od tada pa do sve danas, političari su se izgubili u svemu ovome, a većina građana/ki ispašta zbog njihove izgubljenosti. Posebno ispaštaju mladi koji su u skoro svakoj nedaći kolateralna šteta naših političara/ki.

Niko nije očekivao da će ovoliko trajati pandemija. Mladi su u velikoj mjeri ostajali bez posla, vraćali su se kući jer nisu mogli da plaćaju kiriju, račune, školarinu, a država im nije dala nikakvu podršku. Društveni život se izgubio, obrazovanje je prešlo na „žicu“, mentalno zdravlje se pogoršalo, a afere su se nizale.

Ekonomska podrška tokom pandemije koronavirusa

U Bosni i Hercegovini je, prema podacima Agencije za statistiku, 60 % mladih nezaposleno.

Dodatne „friške“ brojke pokazuju da će stanje biti još gore. Oko 31 % je ostalo bez posla tokom pandemije koronavirusa, podaci su istraživanja Westminster fondacije za demokratiju. Čak 70 % mladih je navelo da je pandemija negativno uticala na obrazovanje, a više od polovine mladih ima negativnu percepciju života nakon pandemije i smatraju da će biti manje prilika za zapošljavanje.

Ono što posebno zabrinjava u svemu ovome je da vlast u Bosni i Hercegovini ne mari uopšte za otkaze građana/ki, posebno mladih. „Umisto sprida, uša nam je sazada“, rekao je direktor mostarske bolnice u martu prošle godine kada je već počela pandemija. Ovom parolom su se očigledno vodili i političari. Tužno je koliko je neozbiljno shvaćena pandemija koronavirusa i sve ono što je „pomela“ sa sobom. Kada je rastao broj zaraženih, političari, njih nekoliko, učestvovali su na poznatom korona derneku. Prije toga, afera „Respiratori“. Danas, premijer FBiH Fadil Novalić izjavljuje „da smo ozbiljna država, mi bi već u decembru nabavili vakcine“. Gospodine Novaliću, da ste vi ozbiljan političar, a niste, naučili biste bar dosad staviti ako ništa masku, pa se onda bavili umjetnom inteligencijom i vakcinama.

Na kraju, političari su dobili tužbu. Grupa građana Bosne i Hercegovine podnijela je krivičnu prijavu protiv odgovornih u državnim i federalnim organima vlasti zbog „zloupotrebe službene dužnosti, što za posljedicu ima nekontrolisano širenje zarazne bolesti, smrt većeg broja ljudi i kolaps zdravstvenog sistema u Bosni i Hercegovini“. Nakon afere s kupovinom respiratora iz Kine, u Bosni i Hercegovini je eskalirao problem s nabavkom vakcina. Istovremeno, bolnice širom zemlje imaju sve manje mjesta za smještaj bolesnih i problem s nabavkom kiseonika i lijekova za teško oboljele od COVID-19. Ali zato, kada građanima/kama vakcinu ne obezbijedi njihova matična zemlja, to uradi Srbija, a informacije oko istih je podijelio mladi novinar Slađan Tomić. U šali se govori da je Slađan „obezbijedio“ više vakcina nego Bosna i Hercegovina.

Obrazovanje

Kao i sve ostalo, i obrazovanje je mnogo trpilo, i trpi i dalje zbog pandemije koronavirusa. Kada se desio prvi lockdown u martu prošle godine, obrazovanje je prešlo na internet odnosno kameru. Umjesto podrške, nastavnici i profesori kojima je ovo bilo nešto sasvim novo, ismijavani su i objavljivani na društvene mreže te nazivani raznoraznim imenima. Oni koji su najviše izgubili su definitivno učenici i studenti. Najviše od svega izgubili su, bar dijelom, znanje koje su dobijali uživo, na času. Teško je prenijeti znanje preko kamere, a još je teže približiti materiju preko kamere. Nije isto predavati neke lagane predmete gdje je dovoljno da se pročita definicija i složeniji zadaci. Osim znanja, izgubljena je generacija učenika u osnovnoj i srednjoj školi koji u tom dobu daju sve za „pauzu“ na velikom odmoru i druženje s vršnjacima. Kriza pogoršava postojeće razlike u obrazovanju smanjujući mogućnosti za mnoge, a naročito je imala uticaj na djecu, mlade i odrasle koji žive u siromašnom ili ruralnom području, djevojčice, izbjeglice, osobe s invaliditetom i prisilno raseljena lica, da nastave svoje učenje i druženje s vršnjacima – njima je lockdown uništio i to.

Mentalno zdravlje

Ono što je najviše izraženo u odnosu (ne)brige države prema mladima je mentalno zdravlje tokom pandemije. Nakon godinu dana od početka pandemije, tek su se otvorile linije za pomoć u vezi mentalnog zdravlja. Godinu dana je trebalo, u ovom slučaju samo Kantonu Sarajevu, da shvate da nam građani/ke imaju problema, da ne mogu izdržati više i da trebaju s nekim popričati.

Anksioznost i depresija su također postali vidljiviji.

Kod ljudi koji imaju anksioznost i depresiju, a nemaju nikoga s kim mogu popričati, bude zeznuto. Zeznuto u smislu da ne znate šta ćete da radite i uradite u datom trenutku kad dobijete „napad“, a nema nikog u blizini da vam pomogne.

Posebno zabrinjava, kada je u pitanju mentalno zdravlje, odrastanje mladih koji još idu u srednju školu. Prije pandemije, mladi su se družili, išli na kafe, živjeli svoj srednjoškolski san dok ga nije zaustavila korona i vratila njihov život na druženje preko „žice“. Sad zamislite šta tek proživljaju oni mladi koji su introverti, koji su se još više povukli u sebe, bez ikakve pomoći. U skoro svakoj srednjoj školi je postojao psiholog kojem su se mogle obratiti mlade osobe. Kako se sve zaustavilo, ni toga više nema. Mnogo je problema, a malo rješenja koje mladima niko ne daje. Zašto se tek sada otvaraju linije za psihološku pomoć od strane države? Očigledno niko ne zna, ali bolje i sad nego nikad. Tokom pandemije koronavirusa, kada se pregledaju sve okolnosti, strahuje se da će se zbog iste izgubiti generacija mladih koja će još dugo trpjeti posljedice pandemije koronavirusa.

Godina prođe…

Afere su se nizale, derneci su se nizali, nelogične mjere isto tako. Čas ćemo vas zatvoriti potpuno, čas ćemo iza 20:00, čas ćemo vas pustiti. Kafići će malo raditi, malo neće. Fakulteti i škole isto tako. Ko koga ovdje više zeza? Jesu li mladi glavni krivac za svaki problem koji se desi? Da li se ijedna mlada osoba išta pitala tokom ove pandemije? Naravno da nije, ali je bitno da se isti ti mladi krive za sve. Samo ne znam ko je pomagao sve ovo vrijeme i ko je dao najviše sebe da pomogne drugima. Mladi i doktori ili političari kojima je bitnije da ukradu pare od respiratora nego da pomognu građanima/kama u našoj zemlji?

Kada država ne daje ništa, posebno mladima, mladi se organizuju i daju sami sebe volonterskim angažmanom. Okupljeni oko iste ideje, samoinicijativno se organizuju tokom prvog lockdowna i kreću u akciju pomažući mladima, starijima i svima onima kojima treba pomoć. To nije pet mladih. To je preko 100 i više mladih u čitavoj BiH u raznim organizacijama (Crveni Krst/Križ RS/FBiH, Heroji ulice) koje su skoro pola godine pomagale svima.

Mladi su, bar djelimično, zanemarili sebe da bi pomogli drugima. Političari su zanemarili sve da bi pomogli sebi.

Izvor: Karike.ba

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU