fbpx

govor mržnje

A šta je to sporno u govoru mržnje? Pa ne znam odakle da počnem, ali sporno je sve. Ako govorimo konkretno o državama nastalim na ruševinama SFRJ (bez Slovenije), a u kontekstu pojave kao što je govor mržnje u javnom prostoru, nije teško zaključiti da je to skoro pa svakodnevnica.

Međutim, ako se fokusiramo samo na BiH čije društvo mnogi identificiraju kao postkonfliktno, sudeći po količini i intenzitetu govora mržnje koji u raznim svojim oblicima svakodnevno biva serviran u javnom prostoru, stiče se dojam da je bh društvo istinski konfliktno društvo. S druge strane, stvarna slika građanstva u određenoj mjeri demantira sliku o BiH koju stvaramo iz medija koji su odveć nažalost postali (čast izuzetnim) partijski i politički servis, ali i sa društvenih mreža gdje obitavaju (ne)obični građani – tastaturni bljuvači vatre i mržnje.

Na koji način stvarna slika (životna) građanstva demantira sliku o BiH koju prave političke galamdžije i njihovi mediji? Vrlo prosto – građani ne kupuju oružje nego traže vize i pakuju kofere. Oni koji ostaju nemaju međuetničke barijere u realizaciji svojih ekonomskih i drugih interesa, između bh građana odvijaju se različiti oblici suradnje. Usput kazano, a već mnogo puta viđeno – političke galamdžije i njihovi asistenti, oni koji svako malo šalju u javnost govornu poruku mržnje, međusobno nisu u konfliktu.

Ovdje je spomenuta pojava govora mržnje koja se odnosi na međuetnička, međuentitetska, međuetnopolitička prepucavanja ili prepucavanja političkih grupacija koje zastupaju različite ideje i koncepcije po pitanju izgleda i uređenja Bosne i Hercegovine, a koje u tim svojim tobože nacionalnim zanosima (zapravo nacionalističkim) žele animirati ‘svoje’ narode – nekad sokoljenjem i prozirnim uvjeravanjem o njegovoj superiornosti u odnosu na druge, a češće širenjem straha od onih drugih kako bi ga još žešće i čvršće homogenizirali. Nije teško zaključiti da je krajnji cilj toga učvršćivanje statusa quo – statusa njihovog.

Da ne bude zabune, ili zablude, govor mržnje koji je u BiH skoro postao sastavni dio svakodnevnog političkog i javnog vokabulara, političkog oglašavanja uopće – itekako ostavlja negativne  posljedice na društvo i narušava ukupne međuetničke odnose. Dokaz i pokazatelj toga su frustracije ljudi koji se ‘iživljavaju’ na socijalnim mrežama dovodeći ih do usijanja, zatim već poznato navijačko ispoljavanje šovinističkog čemera, napad na povratnike (manjine) i bogomolje ili veličanje ratnih zločinaca. I to je također ovdje već viđeno, bezbroj puta. Međutim, rijetki su nažalost primjeri kada je neki politički ili javni djelatnik sankcionisan zbog govora mržnje jer se ovdje ne kažnjava i ne sakcionira čak ni protuustavno djelovanje.

Najpoznatiji primjer i slučaj govora mržnje jeste onaj iz Skupštine RBiH 1991. god. kada je jedan politički funkcioner izrekao onu poznatu ogavnu misao, nikad zaboravljenu koja počinje sa: „Nemojte da mislite da…“! A ubrzo nakon tog huškačkog govora je otpočeo vatreni i krvavi rat. Očito su mnogi, prelaskom u demokratski sistem shvatili slobodu govora vrlo doslovno, pa je tako i govor mržnje dobio slobodu koja nažalost i 30 godina poslije neometano pleše i pjeva.

Međutim, po pitanju govora mržnje u javnom prostoru koji dolazi iz etnopolitičkih začaranih krugova, uočavaju se dvije njegove karakteristike: prva je da ta vatrena retorika ‘drži vodu’ – daje željene kratkoročne efekte jer im učvršćuje vlast, a druga je – dugoročno ipak ne daje željene rezultate, a to je apsolutna etnička distanca i teritorijalna omeđenost.

Dakako, ovdje se mora spomenuti i govor mržnje u kontekstu stvaranja atmosfere linča- ‘kuke i motike’ na osobe ili grupe iz istog entiteta i etniciteta, a koje slobodu govora shvataju i koriste na principijelan način tj. da izraze Svoje mišljenje i stav baziran na argumentima, činjenicama i spoznajama. Najčešće, takvi stavovi i mišljenja ne korespondiraju sa većinskim mišljenjem etnije i njenih etnonacionalnih političkih dušebrižnika i gotovo uvijek bivaju poklopljeni govorom mržnje kojim se ta osoba ili grupa osoba proglašava izdajnikom roda i naroda. Onda slijede razni pritisci, prijetnje, ucjene, linč, a nerijetko na kraju i progon („slučaj Srđana Šušnice iz Banjaluke).

Ovdje je također nažalost vrlo uočljiva paradoksalnost i apsurdnost jer takve osobe odmah bivaju proglašene domaćim izdajnicima i stranim plaćenicima i to upravo od političkih moćnika koji su nemali broj puta pokazali i dokazali izdajništvo kroz posredovanje u sumnjivim privatizacijskim poslovima, ali i otvoreno strano plaćeništvo stavljajući se na raspolaganje vladama nekih stranih zemalja, ali i određenim lobijima i korporacijama. Međutim, to ide i prolazi u našim tranzicijskim, kasabsko-palanačkim društvima koja karakterizira ‘samosvijest’ da nisu nemoralna, ali i nesvijest da imaju dvostruki moral. Dakle, sloboda govora prilično skučena i ograničena, a govor mržnje raširen.

Kada je u pitanju regija, stvari su vrlo slične. Razlika je samo što u zemljama regije nema entiteta, konstitutivnih naroda i njihove političke oligarhije.

Teško je zaista imati slobodu govora u državama i društvima koja su praktički zarobljena i ucijenjena. A sloboda uopće, pa i sloboda govora pripada onima koji se za njih (iz)bore.

S druge strane, govor mržnje kao sredstvo političke manipulacije u tim zarobljenim društvima, ranjivim, nesređenim, demokratski neemancipiranim i politički nekulturnim – biće izražen, glasan, pa možda čak i socijalno prihvatljiv. Ako je ljubav slijepa, šta onda tek reći za mržnju?!?

„Mržnja ovde izgleda ima duboke korene. Sve je počelo još kad smo se voleli“. (Aleksandar Baljak)

Vedad Hasanović

mladirini.org

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU