fbpx

Marko Tomaš1 1024x640

 Marko Tomaš (Foto: Milena Goševski)

Rasizam je, ako mene pitate, bjelački problem. Nabacivanje sloja politički korektnog jezika preko javnih istupa ne može promijeniti suštinu. A srž našeg sustava je rasistička. Rasizam je ukorijenjen u naš odgoj, prožima sve javne strukture i institucije i nisam mišljenja da će politički konkretan govor u javnosti doprinijeti rješavanju tog problema koji je jedan od temeljnih problema svijeta

Privatno nisam prvak političke korektnosti. Političku nekorektnost, dakle, dopuštam si isključivo u društvu u kojemu ne mogu bit pogrešno shvaćen. U našem zagađenom javnom prostoru, pak, trudim se držati regula političke korektnosti. Naprosto, ne želim biti pogrešno shvaćen niti se dovesti u situaciju u kojoj će jezik kojim se koristim raditi kontra suštine onoga o čemu želim izreći mišljenje. To je, mnogi će reći i složit ću se, prilično oportunističko ponašanje. Ali ja se tih jezičnih manira držim jer želim uvijek iznova naglasiti da problem našeg društva ne leži tek u izboru osoba koje obavljaju javne funkcije, problem je u kontekstu u kojemu ljudi obavljaju javne funkcije. Problem je sustav!

Zbog toga se kroz tekstove rijetko kome obraćam ad hominem. Do napretka nas neće dovesti puka promjena aktera, naprijed nas može povući jedino promjena suštine pa i okvira, počevši od pravnog konteksta koji usmjerava nečije javno djelovanje. Bez obzira na taj moj stav, poznat svakome tko je ikada pročitao barem dva – tri moja teksta, ipak se držim postulata političke korektnosti. Stereotipi, na kojima je umnogome zasnovan narodski humor, mogu nas dovesti do toga da potpuno promašimo poantu i suštinu onoga što želimo reći stave u drugi plan. No, politički korektan govor sam po sebi nije rješenje problema. Dapače, u kontekstu u kojemu živimo on je tek maska, šminka koja prekriva ruglo zla koje izvire iz stoljeća opresije nad manjinskim ili nemoćnim skupinama ljudima.

Unatoč stvarima koje sam iznio u prethodnom pasusu moram vrlo konkretno izreći kako je velika Njemačka zabavljačka zvijezda, Thomas Gottschalk obična budaletina. Zaključio sam to nakon jedne iznimno problematične televizijske emisije čijoj problematičnosti je jedna Gottschalkova izjava posebno doprinijela. Tema iznimno gledane televizijske emisije „The Last resort“ bila je rasizam. Prvi problem koji je svaki gledatelj mogao vidjeti jeste taj da je izbor gostiju izrazito politički nekorektan. Naime, svi gosti emisije bili su bijele njemačke zabavljačke zvijezde.

U cijeloj toj papazjaniji od diskusije, a koja izaziva nevjericu poput televizijskih nastupa, recimo, Vojislava Šešelja, Gottschalk je ispao najveći biser izjavivši kako mu je, prigodom jedne maskirane zabave, to što se maskirao u Jamesa Hendrixa pomoglo da osvijesti kako se ljudi druge boje kože osjećaju u većinski bjelačkom društvu. Tom glupošću Gottschalk je obesmislio ionako besmislenu raspravu o tomu da li je ispravno „ciganski umak“ i dalje nazivati tim imenom. Naime, u Njemačkoj je čuvena „ciganska šnicla“ otišla u povijest nakon što je na uzavrelu globalnu javnu scenu prošle godine stupio pokret Black Lives Matter. Sada taj specijalitet možete pronaći iza naziva „šnicla u umaku na mađarski način“. Kao da će naziv jela sam po sebi promijeniti činjenicu da je rasizam zapadnog svijeta duboko ukorijenjen u sustav tobože najciviliziranijih nacija i država na svijetu.

Rasizam je, ako mene pitate, bjelački problem. Nabacivanje sloja politički korektnog jezika preko javnih istupa ne može promijeniti suštinu. A srž našeg sustava je rasistička. Rasizam je ukorijenjen u naš odgoj, prožima sve javne strukture i institucije i nisam mišljenja da će politički korektan govor u javnosti doprinijeti rješavanju tog problema koji je jedan od temeljnih problema svijeta. Rasizam je izmišljotina privilegiranih slojeva. Jednako kao i patrijarhat. Stvari su to koje običnom potlačenom pripadniku većinskog puka, jer ni među većinom ne vlada jednakost, daje privid kontrole i lažni osjećaj superiornosti e kako krivnju za vlastiti položaj ne bi možda tražio na vrhu piramide moći. A na tom vrhu su bijeli, heteroseksualni muškarci. Te dvije pretpostavke kroz cijelu su povijest bile preduvjet za dolazak među privilegirane.

Bojim se da je i politička korektnost jedan od izuma koji je tu kako bi prolongirao rješavanje problema a koji podrazumijeva kompletnu promjenu sustava na kojemu počivaju suvremena društva. Politička korektnost je izum poput one čuvene socijalističke komisije, čuli ste sigurno za onu: ako ne želiš riješiti problem osnuj komisiju. I tako, dok mi jedni druge hvatamo za riječi stvari ostaju iste. Mogli bismo reći kako politička korektnost vodi političkoj nekonkretnosti. Nju ipak valja koristiti kako i na njoj inzistirati ali trebamo biti duboko svjesni kako politička korektnost neće dovesti do dokidanja ijedne povijesne nepravde koju trpe manjinske i neprivilegirane skupine.

Jezična politička korektnost može biti početak ali nipošto nije rješenje. Ona bi nas u najboljem slučaju mogla naučiti da počnemo slušati što onim drugima (tko god oni bili) smeta. To bi mogao biti početak osvješćivanja. Zato na njoj, kako rekoh, treba inzistirati. Međutim masa rasprava koje se odvijaju nakon jezično nekorektnih izjava iscrpljuju se već na površini. Ponekad mi se učini i da je to crpljenje snage na površini cilj onih koji na korektnosti inzistiraju. Nikako da zarežemo dublje, iza maske, nikako da dođemo do suštine. Izgubimo se u halabuci.

Za početak, komuniciranja što se tiče, valjalo bi da ne pričamo u isto vrijeme već da u komunikaciju uključimo i prezrenu vještinu slušanja drugih. Nije, dakle, brbljanje ono što će nas emancipirati, početak stvarne promjene počinje slušanjem i inzistiranjem da nas se sasluša. Tek iza toga, u trenucima bez buke, možemo razmisliti i doći do eventualnih rješenja kako da promijenimo sustav, njegovu suštinu. A čini mi se kako na sve strane crpimo snagu na kozmetičke promjene. I to me beskrajno rastužuje. Sustavno nasilje se nastavlja a mi posvuda razbacujemo snagu i jedan od alata moguće promjene pretvaramo u nerješiv problem. Alati – problemi se gomilaju a ono što bi trebali mijenjati ostaje isto.

Svima nam je jasno da promjena naziva jednog umaka neće riješiti problem. To, opet, ne znači da ukoliko raniji naziv vrijeđa neke ljude itko ima prava inzistirati na njegovom daljnjem korištenju. Dapače, one kojima taj naziv smeta trebamo ispoštovati. Put do stvarne promjene je dug ali čim prije usvojimo kozmetičke, moći ćemo doći do rješavanja dubljih problema. I započet ćemo ukazivati kakvo takvo poštovanje jedni drugima.

Meni je potpuno suludo da u 21. stoljeću uopće moram petljati oko ovakvih tema, da moram govoriti i pisati o tome da su svi ljudi jednaki, ali moram. Ne želim si dopustiti da me privilegirana pozicija za koju sam ni kriv ni dužan učini cinikom. Zbunjenost koja moguće izbija iz ovog teksta je problem na koji želim ukazati jer upravo zbunjenost i jeste pozicija u kojoj trebamo biti kako ne bismo nikada ništa promijenili. Ali ja se ne stidim toga što nekim izjavama, što se kaže, sam sebi uskačem u usta. Rekao bih, pače, da to govori o tome da neprekidno razmišljam o svim mogućim aspektima teme o kojoj govorim. A vrijeme da razmislimo o svim ovim stvarima odavno je isteklo. Unatoč tome još uvijek nije kasno da se krenemo mijenjati i da krenemo mijenjati svijet.

Onda kada je sama sebi svrha politička korektnost je sranje. Ali na njoj moramo inzistirati kako bi se u javnom prostoru prestale perpetuirati bolesne matrice koje su u temeljima globalne povijesne nepravde.

Piše: Marko Tomaš

Izvor: portal-udar.net

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Da - 30.8%
Ne - 69.2%

Ukupno glasova: 13
Glasanje u ovoj anketi je završeno
Da - 40%
Ne - 60%

Ukupno glasova: 5
Glasanje u ovoj anketi je završeno
Državni nivo - 28.6%
Entitetski nivo - 0%
Lokalni nivo - 0%
Građani - 7.1%
Sve od navedenog - 64.3%

Ukupno glasova: 14
Glasanje u ovoj anketi je završeno

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU