fbpx

Sevgul Uludag novinarka je tri i pol desetljeća, a od toga 16 posljednjih godina ima svoju temu – neumorno istražuje i piše o nestalima na Cipru. Kada je počela, o tome se ništa javno nije znalo, a većinu od onog što se odonda saznalo i što se pokrenulo u pronalasku nestalih, može se zahvaliti njezinom radu.

missing 2 1024x959su

Sevgul Uludag novinarka je tri i pol desetljeća, a od toga 16 posljednjih godina ima svoju temu – neumorno istražuje i piše o nestalima na Cipru. Kada je počela, o tome se ništa javno nije znalo, a većinu od onog što se odonda saznalo i što se pokrenulo u pronalasku nestalih, može se zahvaliti njezinom radu. U dva su navrata ljudi nestajali na Cipru. Prvo 1963. i 1964. godine u međuetničkom oružanom sukobu između ciparskih Grka i ciparskih Turaka, čime je započela podjela otoka, a potom i 1974. godine, kada je progrčka teroristička organizacija izvršila državni udar da bi potom Turska vojno intervenirala, što je Cipar definitivno geopolitički podijelilo i mnoge raselilo.

Grci koji su živjeli na sjeveru morali su otići na jug otoka, a Turci su se s juga preselili na sjever. Sevgul živi u turskom dijelu podijeljenog glavnog grada Nikozije, u samoproglašenoj Turskoj Republici Sjeverni Cipar, i zalaže se za ujedinjenje Cipra. Ukupno je nestalo oko 1.500 ciparskih Grka 1974. godine i 500 ciparskih Turaka desetljeće ranije.

Sevgul piše o svim ciparskim nestalima, što nije nimalo bezazleno. Prijetili su joj mnogi i prijetili su strašno. Uz njezinu fotografiju objavljenu u novinama stajala je optužnica da je špijunka i izdajnica, turski nacionalisti su ispisivali kolumne u kojima su pozivali da ju se ušutka, prisluškivali su joj telefon. S druge strane, njezin rad je u inozemstvu nagrađivan.

Između ostaloga, Europski parlament joj je 2014. godine dodijelio nagradu „Europski građanin”, a 2008. godine je dobila „Hrabrost u novinarstvu“, nagradu Međunarodne ženske medijske fondacije. Te godine smo se i upoznale, na Svjetskoj konferenciji istraživačkog novinarstva u Norveškoj, kada sam saznala za njezin izniman mirovno-novinarski rad.

sevgul 4im

"Obje strane su se smatrale žrtvama, a preko mojih tekstova su shvatili da i žrtava i počinitelja ima na obje strane" - Sevgul Uludag (FOTO: Privatni album)

Bili ste već iskusna novinarka kada ste počeli pisati o nestalima na Cipru, temi o kojoj do tada ni sami ništa niste znali. Kako je to započelo?

- Počela sam o nestalima pisati 2001. godine, nakon što sam od prijatelja saznala da mu je otac nestao 1963. godine. Bila sam šokirana saznanjem da su ljudi nestajali, kao što su i moji čitatelji bili šokirani kada sam počela objavljivati. O tome se uopće nije govorilo, to je bila duboko tabuizirana tema, prekrivena traumom i tišinom koju sam htjela razbiti. Čak se ni unutar obitelji čiji su članovi nestali nije to spominjalo. Od 1974. do 2003. godine nije bilo nikakvog kontakta između dvije strane. Prelaženje linije razgraničenja nije bilo moguće, ako ste se htjeli sastati s nekim s druge strane, morali ste imati posebne dozvole, telefonski kontakti su bili izuzetno ograničeni. Za ciparske Grke je bilo veliko iznenađenje da nisu samo njihovi sunarodnjaci nestali, već da je to problem koji muči obje strane. A ciparski Turci su mislili da su njihovi bližnji zarobljeni i da će se vratiti. Kada se konačno granica otvorila 2003. godine, nastavila sam istraživački rad na obje strane i počela pisati i o ciparskim Grcima koji su nestali. Objavljivala sam tekstove na turskom u dnevnim novinama Yenidüzen i na grčkom u tjedniku Politis.

Je li bilo teško u počecima naći ljude koji su bili voljni javno progovoriti?

- Bilo je teško, ali ubrzo su shvatili da im omogućavam dostupnost informacija kojih do tada uopće nije bilo, i to su cijenili. Nitko ih nikada nije pitao gdje su njihovi bližnji i kako se oni nose sa svojom patnjom. Jer kada netko nestane, kada ne znate je li živ ili mrtav, to je zona sumraka koja paralizira živote obitelji koje čekaju svoje bližnje da im se vrate. Ako vam netko umre, pokopate ga, tugujete i u nekom trenutku krenete dalje. Tužni ste, ali nastavite živjeti. A kada netko nestane, ne nastavljate sa životom, već stalno čekate. Domovi žena čiji su muževi nestali bili su savršeno uredni i sređeni jer su očekivale da im supruzi mogu svakog trenutka doći. Obje strane su se smatrale žrtvama, a preko mojih tekstova su shvatili da i žrtava i počinitelja ima na obje strane tako da se razbila samoviktimizacija. Kada sam objavila knjigu „Oysters with the Missing Pearls“, koja donosi priče o nestalima s obje strane, predstavljala sam je u raznim mjestima po cijelom Cipru u pratnji obitelji nestalih koji bi ohrabrivali prisutne da progovore ako znaju gdje su mjesta ukopa.

Kako ste pridobili povjerenje ciparskih Grka?

- Tako što su mogli vidjeti da tom pitanju pristupam kao humanitarnome, da ne pripadam ni jednoj političkoj strani, da nisam dio nekog projekta koji na tome zarađuje te da nemam nikakav drugi cilj nego da se pomogne obiteljima žrtava i da se razvije međusobno razumijevanje. Čitatelji uvijek osjete radite li iz srca ili imate neku drugu korist od toga.

Je li bilo opasno za Vaše izvore da razgovaraju s Vama?

- Jest, uvijek je opasno otvarati tabuizirane teme. Zbog toga sam uspostavila dvije mobitelske linije – jednu za ciparske Grke i drugu za ciparske Turke – i javno sam pozvala građane da mi jave što znaju, pri čemu mogu biti anonimni, ne trebaju mi reći ime ako to ne žele. I dobila sam na tisuće poziva. Još uvijek me zovu. Na temelju tih poziva sam objavljivala tekstove i dijelila informacije s Komisijom za nestale osobe koja je još 1981. godine osnovana, ali nije aktivno tražila nestale, zbog političkih razloga. Mogu reći i da je zahvaljujući mojoj kampanji došlo do političke promjene na sjeveru Cipra, a onda je i Recep Tayyip Erdoğan, kao tada novi premijer Turske, na Europskom sudu za ljudska prava obećao pomake u traganju za nestalima. Sve to je utjecalo da s 2005. na 2006. godinu Komisija za nestale počne trgati za nestalima i da ima svoj tim istraživača. I ja i drugi surađujemo volonterski s Komisijom, ali svoje podatke ne dijelim s policijom ili nekim drugim službenim tijelima.

sevgul novine

Objavljivala je tekstove na turskom u dnevnim novinama Yenidüzen i na grčkom u tjedniku Politis (IZVOR: Yenidüzen)

Koliko je nestalih pronađeno i identificirano do sada?

- Do sada ih je pronađeno 1.000. Od toga je identificirano oko 600 osoba i vraćeno obiteljima, a još 400 posmrtnih ostataka čeka DNA analizu. Ali još ih ima najmanje 1.000 koji nisu pronađeni. Postoji i lista onih za koje se zna da su ubijeni, ali se ne zna gdje su pokopani. Njih je oko tisuću, to su ciparski Grci. U svakom slučaju, ima još puno posla. To ne bi bilo tako teško razriješiti kada bi svi iskreno pristupili problemu. Britanci, koji su bili dio UN-ovih snaga, sve su dokumentirali, pogotovo u šezdesetima, no ne žele podijeliti dosjee. Ni UN ne želi dati dokumente. Osobno sam tražila od UN-a na Cipru da kažu što znaju o slučaju kada su pod svoju zaštitu uzeli ciparske Grke koji su potom nestali. Nisam nikada dobila odgovor. Također ni Grčka ni Turska ne žele otkriti što oni znaju. Još uvijek je to područje konfrontacije, a ne suradnje.

Znači li to da informacije još uvijek najviše dolaze od običnih ljudi, a preko Vas?

- Da, iako znaju zvati i Komisiju za nestale. Važno je da smo pokazali da možemo uspjeti bez ikakvih sredstava, bez projektnih novaca iz SAD-a ili EU, dakle volonterski. Ako se hoćete baviti humanitarnim poslom, ne trebaju vam nužno novci, dovoljna je dobra volja. Pokazalo se da, usprkos prijetnjama, jedna osoba, uz pomoć čitatelja, može pokrenuti i promijeniti stvari.

Je li otvaranje pitanja nestalih i onog što se dogodilo u sukobima približilo ljude s obje strane i potaklo proces pomirenja?

- To je bio prvo proces izlječenja, koji im je pokazao da nisu sami u svojoj boli. A onda je započelo i pomirenje kada su se susretale obitelji nestalih s obje strane. Neki od njih su i osnovali organizacije i nastavili zajednički tragati za nestalima.

Jesu li pozivi koje dobivate na svojim otvorenim linijama većinom korisni, daju li Vam točne podatke?

- Često zovu svjedoci, oni koji su nešto vidjeli, i informacije su uglavnom točne. Ako i nisu sasvim precizne, daju nam početne tragove koje onda slijedimo. Ne možete očekivat da sve dobijete na pladnju, trebate i sami "kopati". Javljaju se i oni koji su u vrijeme pogubljenja bili djeca, imali su desetak godina ili nešto više, ali su u obiteljima ili u selu čuli o tome što se događalo i desetljećima držali to zaključano u sebi. Neka su tijela zakopana na skrovitim mjestima i do tih informacija je teže doći. Recimo, tijela su bila bacana u presušena vodocrpilišta, šezdesetih posebno. Oni koji me zovu mi često kažu svoja imena, ali nikada njihov identitet ne iznosim u javnosti niti ga i s kim dijelim. Neki od njih mi i osobno dođu i pokažu mjesta stradavanja, neki su i sami u međuvremenu postali aktivisti za pitanja nestalih osoba, tako da imam široku mrežu onih koji mi pomažu.

Kažu li Vaši informatori i tko su počinitelji? Vodi li potraga za nestalima i do otkrivanja ubojica pa onda i do suđenja i kažnjavanja?

- Dobivam informacije o počiniteljima, ali ih nikada ne objavljujem jer bi se to iskoristilo za osvetu. Niti takve informacije dijelim s policijom, vojskom ili bilo kim drugim. Službene instance na obje strane trebaju odlučiti što će biti s počiniteljima – hoće li im suditi, hoće li biti kolektivnog oprosta ili nešto treće. O tome treba zajednički odlučivati, a ne svaka strana zasebno. Za mene je najvažnije da se nestali pronađu i da se njihovi posmrtni ostaci predaju obiteljima kako bi ih mogli pokopati, ožalovati i prestati živjeti u stalnom iščekivanju. Također mi je važno da se piše o onome o čemu nas nitko nije učio, što nećete naći u školskim udžbenicima. To nije povijest samo turskog ili grčkog dijela Cipra, već cijelog otoka. Ogromna mreža traume je sve prekrila. Ali s tom tugom i traumom su na vidjelo izašle i lijepe priče o tome kako su jedni druge spašavali, a javno reći da vam je život spasio netko s „druge strane“ je također bio tabu. Potpuno tabuizirani su bili i slučajevi silovanja o kojima se također konačno progovorilo. Otvorili smo i temu ženskog preživljavanja. Naime, u vrijeme sukoba žene nisu u tolikoj mjeri sudjelovale na tržištu rada. Uglavnom su bile kućanice, živjele su na selima i imale dosta djece. Kada su njihovi muževi nestali, a one s djecom bile protjerane te su izgubile kuću i zemlju, morale su naučiti preživljavati.

sevgul2im

"Među onima koji su mi prijetili bilo je i počinitelja zločina pa i njihove djece" (FOTO: Privatni album)

Jeste li se susreli s priznavanjem zločina od samih počinitelja?

- Počinitelji se ne javljaju, oni su prestrašeni i uznemireni, pogotovo kada sam tek počela objavljivati. Dobila sam puno prijetnji, a čak su i mom uredniku tursko-ciparskih novina prijetili te su ga jednom oteli i zatvorili pokušavajući ga uvjeriti da prestane s objavljivanjem mojih tekstova o nestalima. No kako imam dobrog urednika, nastavili smo s objavama. I moj grčko-ciparski urednik je odličan i nikada mi nije promijenio ni riječ u tekstovima.

Kada Vam je ekstremistička turska paravojna skupina uputila prijetnje smrću i kada su Vas mediji optuživali da ste izdajnica koju treba utišati, jeste li dobili ikakvu zaštitu? Jesu li novinari stali u Vašu obranu?

- U počecima nisam imala podršku, svi su bili prestrašeni. Tako je to u represivnom režimu koji sve može kontrolirati. Lako je izgubiti posao, na primjer. Čak i moji najbliži prijatelji nisu htjeli dolaziti k meni ili bi parkirali pet blokova dalje i onda pazili da nitko ne vidi kuda idu. Moj je susjed parkirao auto u svom dvorištu umjesto na ulici bojeći se da bi mogao biti oštećen ako bi pod moj automobil stavili bombu. Za mene to nije ništa iznenađujuće, cijela moja povijest bavljenja novinarstvom je povijest prijetnji. No članstvo u EU je promijenilo stvari, posebno za ciparske Turke. Turska, koja također želi biti članica EU, više nas ne može toliko pritiskati.

Prijete li Vam još uvijek?

- Naravno, s vremena na vrijeme, ali prijetnje nisu više tako otvorene i arogantne kao što su prije bile. Sada moraju biti oprezni (smijeh). Pomoglo mi je i to što je moj rad postao međunarodno poznat, donijelo mi je svojevrsnu zaštitu.

Najviše su Vam prijetili pripadnici turske vojske i paravojnih jedinica?

- Ne bih imenovala one koji su mi prijetili, ali veliku hajku na mene su pokrenule novine koje su bile pod utjecajem turske vojske. No prijetnji je bilo s obje strane. Među onima koji su mi prijetili bilo je i počinitelja zločina pa i njihove djece.

Jesu li u zločinima sudjelovali i civili?

- U ratu razne strane ubijaju, i vojnici, i policija i civili. Tako je bilo i na Cipru. Na primjer, ciparski Grci su bili uvjereni da je turska vojska počinila zločine 1974. godine, ali se pokazalo da su za većinu zločina odgovorni ciparski Turci, a ne turska vojska. Osvećivali su se za ono što se njima dogodilo deset godina ranije.

Mislite li da će doći vrijeme kada će se kažnjavati počinitelje i kakav će to imati utjecaj na pomirenje?

- Dva su pristupa tom pitanju. Jedan je onaj koji je izabrala Južnoafrička Republika, koja je omogućila počiniteljima da javno kažu što su napraviti, pokaju se i zatraže oprost. U tom ih se slučaju amnestira. Ako to ne učine, a ima dovoljno dokaza da su počinili zločin, onda za to odgovaraju. Drugi je onaj koji zagovaraju neke obitelji nestalih: oni ne žele znati tko je ubio njihove najbliže, jer smatraju da su već dovoljno patili te da bi to samo produbilo njihovu bol. No neki traže pravdu na Europskom sudu za ljudska prava. Osim što nikada nisu odgovarali, ubojice i silovatelji su bili nagrađeni u svojim zajednicama, percipirani kao heroji, i to se mora promijeniti. Do sada ni jedna strana nikada nije službeno priznala što se dogodilo niti se za to ispričala. To nisu napravili ni drugi involvirani u sukob – Turska, Grčka, Britanija. Ljudima treba da to čuju, kao priznanje njihovoj patnji.

Što Vi smatrate najboljim načinom suočavanja sa zločinima?

- Za mene je do sada najbolji primjer Južnoafričke Republike. Oni su godinama na televiziji i radiju objavljivali sve što se dogodilo tako da su svi morali za to znati i suočiti se s prošlošću. Žrtve su imale priliku govoriti, a počinitelji su pred tako masovnom publikom priznavali zločine i molili za oprost. Možda to nije savršen način, ali čini mi se vrijedan razmatranja.

Odnosi između ciparskih Grka i ciparskih Turaka se poboljšavaju i održano je nekoliko mirovnih susreta. Kako Vi vidite međuetničke odnose i koliko je izgledno ujedinjenje?

- Cipar ne može opstati ovako podijeljen. Ujedinjenje je naša budućnost, ali ne znamo kada će se dogoditi. Moramo imati na umu da to nije samo lokalno pitanje koje ovisi o domaćim Grcima i Turcima, već je mnogo raznih strana upleteno - Grčka, Turska, Britanija koja ima vojne baze na Cipru, zatim SAD, Rusija i EU sa svojim interesima. Na Cipru je jedna od najvećih postaja u Europi za nadzor komunikacija. K tome su pred obalom Cipra otkrivena nalazišta zemnog plina i nafte, što također postaje dio rasprave – tko će time upravljati, tko će dobiti udio i tako dalje. Dakle, to je kompleksno međunarodno pitanje čije razrješenje ovisi o nizu dogovora. No, ako ne može još uvijek razriješiti budućnost, na Cipru je da riješi svoju prošlost, da iznese istinu o tome tko je i što radio i gdje su preostali nestali.

Vi još uvijek pišete o tome?

- Naravno, trebala bih biti u Guinnessovoj knjizi rekorda (smijeh). Ozbiljno, u svibnju 2006. godine sam u svojim novinama Yenidüzen pokrenula seriju tekstova o svim pitanjima vezanima uz nestale, silovanja, masovne grobnice, prijateljstvima u konfliktu i tako dalje, i od tada pišem svakog dana osim nedjeljom i praznicima. Danas, 27. siječnja 2016. godine, objavljen je 2.851 nastavak serijala koji je nazvan „Cipar: neispričane priče“.

Osjećate li kada zamor?

- Ponekad, da, ali moji urednici ne žele da prestanem, a i javljaju se čitatelji s novim informacijama i tragovima koje treba slijediti. Psihološki zna biti zahtjevno jer se radi o teškim temama i da nemam razumijevanja u svojoj obitelji i veliku podršku čitatelja, teško bi bilo raditi.

Kakav je Vaš status na Cipru? Jeste li kada dobili kakvo službeno priznanje za rad?

- Dobila sam nekoliko nagrada na Cipru, od različitih udruženja i organizacija, ali nikada „službene“, državne, niti mi je itko sa službene instance bilo kako zahvalio za rad. To samo znači da sam na pravom putu (smijeh).

Barbara Matejčić/ Lupiga.com

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU