fbpx

Suočeni s prestankom radnog odnosa, umjesto uživanja u mirovinama, radnici Konjuha primorani su na štrajk glađu kao jedinu preostalu opciju.

24751

Piše: Haris Husarić

Fabrike privatizirane u kuponskoj, odnosno certifikacijskoj privatizaciji, nastavile su poslovati u teškim uvjetima u kojima im je država tolerirala neisplatu radničkih doprinosa za penziono i zdravstveno osiguranje. Dvadeset godina kasnije, suočeni s prestankom radnog odnosa, umjesto uživanja u mirovinama, radnici Konjuha primorani su na štrajk glađu kao jedinu preostalu opciju.

Ima nešto u gestikulaciji očajnih ljudi što ne izaziva empatiju nego nelagodu zbog koje poznanici, kolege, čak i oni najbliži, nerijetko saginju glavu, nadajući se kako će jednostavno nestati ako ih ne gledaju u oči. Bez obzira što ih već 20 godina ne gledaju, očajni ljudi ne nestaju – naprotiv.

Baš tako, očajno i napušteno, osjećaju se i 52 bivša radnika Fabrike namještaja Konjuh koji već nepunih godinu dana čekaju na povezivanje staža kako bi mogli otići u penziju. Čim su ispunili zakonske uslove, krajem marta 2015. godine, odjavljeni su kao zaposlenici fabrike, no zbog dugova firme radi neplaćanog zdravstvenog i penzijskog osiguranja, koje su im dužni za višegodišnji period, ostali su zarobljeni s one strane birokratije. Taj očaj i egzistencijalna neizvjesnost natjerali su, početkom ove godine, gotovo polovicu od njih na štrajk glađu. Štrajk je trenutno zamrznut nakon obećanja iz Federalne vlade da će pokušati pronaći rješenja za povezivanje staža.

Brojni su političkih eufemizmi kojima se dvadesetogodišnja tranzicija objašnjava kao posljedica “nesretnog” spleta okolnosti. Budući da eufemizmi po definiciji skrivaju neugodno stanje stvari opisujući ga figurativno, analiziranje konteksta u kojem su nastali omogućava bolje shvatanje njihovih skrivenih značenja. Jedan od njih – nepovezan staž – naročito je interesantan.

Kolateralne žrtve

Čim je kolektivno shvatanje rada kao oblika ličnog suvereniteta označeno kao nostalgija za socijalizmom, društvom koje je neslavno završilo jer je, kako se to obično objašnjava, bilo “inherentno” neodrživo, sve nelogičnosti na koje su radnici i radnice ukazivali označavano je kao zabluda. To je omogućilo 20 godina neodgovorne politike, bez postavljanja pitanja odgovornosti.

Krajem rata, najveći dio sačuvane, tada još funkcionalne industrije, nije nastavio proizvodnju. Još tada je bilo izvjesno kako nekadašnju društvenu, odnosno svojinu svih građana, koja je početkom 1990. postala državno vlasništvo, čeka nastavak započete i nedovršene privatizacije. Zakoni kojima je društvena svojina postala državna omogućili su ono što će narednih nekoliko godina biti model po kojem se nekontrolisano snižavala vrijednost fabrika, kako bi se kasnije što jednostavnije prodale. Ljudi koji su svjedočili ovome procesu, nadajući se kako će se naposljetku vratiti u fabrike, bili su kolateralne žrtve. Za neke od njih čekanje je, nekoliko godina kasnije, završilo otkazom, nakon kojeg se obično pokazivalo kako im firme nisu plaćale zdravstveno i penzijsko osiguranje, odnosno, kako se počelo govoriti, nije im bio povezan staž. Značajan dio onih koji su vraćeni sa čekanja našli su se, nepunih 20 godina kasnije, u još goroj situaciji.

Okvir za privatizaciju stvoren je zakonima donesenima krajem ’90-ih, čime je započet proces koji se odvijao pod nadzorom dvije entitetske i deset kantonalnih agencija. Takva decentralizacija procesa omogućila je i istovremeno sakrila brojne nepravilnosti što je ostavilo nesagledive posljedice po društvo. Osim fabrika koje su prodavane u bescjenje i prouzročene ekonomske štete, socijalne posljedice po radnike izašle su na vidjelo i u obliku problema nepovezanog radnog staža koji danas onemogućuje mirnu starost radnicima u dobi za penziju s punim radnim stažom.

Privatizacija certifikatima

Građani su krajem 1990-ih dobili certifikate kao naknadu za stvaranje društvene svojine, koja se u zavisnosti od entiteta različito obračunavala, no u oba su služili kao zakonsko sredstvo za kupovinu dionica, fabrike su kupovane certifikatima koje su novi vlasnici otkupljivali od radnika za 3-4 posto njihove vrijednosti. Tako je industrija završila u rukama ljudi zainteresovanih samo za brzu akumulaciju kapitala, što je stotine hiljada ljudi ostavilo bez radnih mjesta i nepovezanog staža, nakon što su nekoliko, neki čak i više od 10 godina, gledali kako im fabrike nestaju kroz stečajeve, nadajući se kako će ih državne institucije zaštititi.

Zbog specifične društvene situacije nije jednostavno doći do zvaničnih podataka o broju ljudi kojima nije povezan staž; nezvanične statistike entitetskih Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje pokazuju kako 70-100 hiljada ljudi ima nepovezan staž, odnosno kako im zdravstveno i penzijsko osiguranje nije plaćano za period od mjesec dana do najviše 20 godina. Ukupno se radi o više od milijardu maraka duga prema radnicima, što se direktno odražava na stabilnost zdravstvenih i penzijskih fondova.

Država, odnosno njene institucije, nakon što su omogućile kupovinu nekadašnje društvene svojine za certifikate, nedovoljno kontrolišući i ne sankcionišući neispunjavanje obaveza, ostale su bez značajnih finansijskih sredstava, ali i bez vizije socijalne politike. Posljednjih nekoliko godina entitetske vlade nastoje zbrinuti zaposlenike firmi u kojima su država, odnosno entiteti vlasnici kapitala, a koji su postali kolateralna šteta neodgovorne 20-godišnje politike. Mada ni za ovo ne postoje zvanični podaci, nezvanično se govori o oko 100 hiljada ljudi kojima su plaćena dugovanja za zdravstveno i socijalno.

Vlasnički haos

Gledajući naborana lica, svojevrsne mape 20-godišnje patnje ljudi koje samo nekoliko godina neplaćenih obaveza dijeli od smiraja, i neuhvatljiv pogled dok pokušavaju naći adekvatne riječi koje bi opisale kako se osjećaju, razmišljao sam o rečenici koja mi je ostala u sjećanju: sve godine su bili ostavljeni sami sebi. Čak ni za 11 dana štrajka glađu ih niko, osim nekadašnjih kolega iz fabrike koje ranije ili kasnije čeka ista sudbina i nekolicine sindikalnih aktivista, nije obišao.

Država ih sve ove godine nije zaštitila od nesavjesnih vlasnika, njih ukupno 800, od kojih najveći dioničar ima tek neznatno više od 10 posto. Već nekoliko godina nisu im osigurali ni osnovna finansijska sredstva kojima bi nabavili sirovine. Bez obzira na to fabrika je, zahvaljujući snalažljivosti sindikata, nastavila raditi, ali kako su kapaciteti za rad bili ograničeni, najveći dio zarađenih sredstava korišteno je za nabavku novih sirovina. Tek neznatan dio su odvajali za plate, dok zdravstveno i socijalno osiguranje uopće nije plaćano. Državne institucije koje nisu sankcionisale neplaćanje obaveza, na što ih, inače, obavezuje zakon, sada nastoje naknadno naplatiti oko 350 hiljada maraka, koliko iznosi dug za zdravstveno i penzijsko osiguranje za 52-je nekadašnjih radnika i radnica.

Jedan dio sredstava kojima bi platili dug su osigurali kreditom čije su vraćanje garantovali hipotekom na nekretnine, dok su ostatak sredstava pokušali osigurati kreditom za koji je Razvojna banka Federacije Bosne i Hercegovine, zahtijevala garancije Kantonalne ili Federalne vlade. One su, međutim, nadležne samo za firme u kojima je država i dalje vlasnik kapitala.

Na kome leži politička odgovornost?

Tako su, zahvaljujući birokratskoj zavrzlami, očajni radnici i radnice gladujući nastavili čekati razvoj situacije čijem nastanku su bili samo svjedoci. Tek jedanaesti dan su zaledili štrajk, nakon što im je Federalna vlada obećala kako će, zbog – kako su objasnili – održavanja povoljnog okruženja i stvaranja uslova za zapošljavanje, pokušati naći opcije za povezivanje staža. Pozadina obećanja, ako je suditi po izjavama, nije socijalna osjetljivost, nego interes koji je strani investitor iskazao za ovu fabriku.

Budući da je sindikalni oblik borbe izgubio smisao, a institucionalni nije ni bio opcija, štrajk glađu čiji je cilj bio ukazati na loš društveni položaj, za očajne radnike i radnice nametnuo se kao jedina opcija. Mada se pokazalo efikasno u situaciji kada se pojavio strani investitor, u zemlji brojnih političkih ekonomskih i društvenih problema ni glad više, čini se, ne izaziva solidarnost i pozivanje na političku odgovornost.

Čija su odgovornost oni, i još 100 hiljada ljudi kojima je nepovezan staž, sugerira najviše ponašanje državnih zvaničnika koji ne negiraju kako je neuplaćivanje staža nezakonito, ali ni ne zahtijevaju od državnih institucija sankcionisanje onih čija je to obaveza bila. Zato je kupovanje socijalnog mira i povezivanje staža sredstvima iz kreditnih linija MMF-a očito jedino što možemo očekivati od političkih stranaka, kojima je naklonost stranih investitora značajnija od socijalnih politika. Ali, kao što je na naplatu posljednjih nekoliko godina stigla 20-godišnja neodgovorna politika, tako će za nekoliko godina stići i krediti kojima političke stranke otplaćuju svoju odgovornost. Bojim se kako je već sada svejedno.

bilten

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU