fbpx

ginekologija

Nakon višegodišnjih prosvjeda i peticija, 2018. godine iz njujorškog Central Parka konačno je uklonjena skulptura Jamesa Mariona Simsa. Sims se smatra “ocem moderne ginekologije” i zaslužan je za metodu liječenja vezikovaginalnih fistula, no danas znamo da je u 1840-ima radio eksperimentalne zahvate na crnim robinjama bez njihovog pristanka i bez anestezije. 

Sims i njegovi eksperimenti predstavljaju trend radikalnih i medicinski neopravdanih ginekoloških zahvata koji se javljaju sredinom 19. stoljeća. Drugi takav zahvat, odstranjivanje jajnika (ovarijektomija), bio je ključni trenutak u maskulinizaciji ginekologije, odnosno nastojanju muškaraca da kontroliraju cis-ženska tijela.  

Najčešće izvođen na ženama koje nisu bile u poziciji da daju svoj pristanak, zahvat odstranjivanja zdravih jajnika služio je sterilizaciji žena i utjelovio je eugenički nehaj prema institucionaliziranim, porobljenim ili općenito marginaliziranim ženama koje su podvrgnute ovom postupku. Na taj način, liječnici su odlučivali o tome tko jest i tko nije podoban za razmnožavanje. Manjak medicinske opravdanosti zahvata temeljio se na orođenim konstrukcijama “ženskih bolesti” kao znakova “ženske krhkosti” i biološke slabosti. Provođenje takvih operacija, usprkos nedostatku opravdanosti i uspješnosti, pokazuje kako su mizogine, eugeničke ideje oblikovale ginekološke prakse, koje su tijekom 19. stoljeća postajale sve maskuliniziranije.

Izvornu ovarijektomiju, namijenjenu uklanjanju oboljelih jajnika, cista i tumora, prvi je izveo Ephraim McDowell u Kentuckyju 1809. godine, dok se još nije koristila anestezija. Prije nego što je normaliziran u viktorijansko doba, ovaj zahvat je bio smatran radikalnim i kontroverznim iz više razloga. Novost je bio rez u trbuhu kako bi se obavila operacija u području zdjelice, no neki kirurzi, poput Roberta Listona, opisali su postupak kao “umorstvo”. Ubrzo nakon što se ovarijektomija ustalila u ginekološkoj praksi, istaknuti kirurzi iz cijele Europe i SAD-a počeli su eksperimentirati s odstranjivanjem “zdravih” jajnika, navodno kako bi izliječili druge bolesti koje nisu nužno vezane uz reproduktivni sustav.  

Robert Battey, poznati konfederacijski kirurg, 1872. godine prvi je odstranio normalne jajnike 30-godišnjoj ženi kojoj su sedam godina ranije dijagnosticirane endometrioza i amenoreja. Pacijentica ne samo da je preživjela operaciju, već joj se zdravstveno stanje popravilo, što je potaknulo Batteyja da objavi članak i tako razglasi svoj uspjeh. Ubrzo su i drugi kirurzi počeli koristiti ovaj zahvat kako bi liječili različite psihičke smetnje (npr. histeriju). Battey je Američkom ginekološkom društvu 1877. naveo samo četiri situacije u kojima je ovarijektomija prihvatljiva: 1) kada nedostatak maternice ugrožava život, 2) kada su šupljina maternice ili vaginalni kanal trajno oštećeni, 3) u slučaju epilepsije uzorkovane bolešću maternice ili jajnika, i 4) u slučaju fizičkih i mentalnih patnji povezanih s menstrualnim ciklusom.

Međutim, u praksi su kirurzi – pa i sam Battey – izvodili operaciju čak i na ženama koje nisu imale jedan od navedenih problema. Battey je inicijalno tvrdio da se zdravi jajnici odstranjuju kako bi se potaknula umjetna menopauza i na taj način tretirala oboljenja koja su “inače neizlječiva”. No, Battey će kasnije tvrditi da su svi jajnici koje je odstranio bili “izrazito abnormalni” usprkos tome što nije bilo dokaza za to. Moguće je da ga su na to potaknule rastuće kritike vezane uz neopravdanost i zloupotrebu ovog postupka, a čak je i sam Marion Sims nagovarao Batteyja da zahvat naziva “Batteyjevom operacijom”.

Procjenjuje se da je u 19. stoljeću više od 100 tisuća žena diljem svijeta podvrgnuto ovom zahvatu, uz stopu smrtnosti 10-25 posto. Robert Battey postat će jedan od osnivača Američkog ginekološkog društva 1876. godine.

Još od kasne renesanse menstruacija i ludilo su blisko povezane u zapadnoj medicini. Battey, koji je radio unutar te tradicije, smatrao je da je ludilo “nerijetko uzrokovano oboljenjima maternice i jajnika.” U tom smislu, ovarijektomija zdravih jajnika postala je legitiman medicinski postupak namijenjen “ublažavanju” ženskog ludila i sprečavanja prenošenja ludila na djecu.

Tijekom 18. i 19. stoljeća liječnici sve više preuzimaju uloge u području ginekologije i opstetricije koje su ranije obavljale primalje i iscjeliteljice. U tom procesu maskulinizacije reproduktivnog zdravlja učvrstile su se rodne pretpostavke te eugeničke ideje o slabosti ženskog uma i tijela (“razdražljiva maternica” kao uzrok mentalne bolesti, histerije i iracionalnog ponašanja kod žena). Neki liječnici, poput Edwarda Tilta u Engleskoj 1851. godine, su čak tvrdili da bi menstruaciju trebalo što dulje odgađati jer ima nepovoljan učinak na ženski mozak.

Čak su se i protivnici ovarijektomije pozivali na navodnu poveznicu između reproduktivnog i mentalnog zdravlja žena, a otpor prema operaciji uglavnom se ticao nemogućnosti rađanja djece. Njemački liječnik Alfred Hegar i britanski liječnici E. H Trenholme i J. H. Aveling opisali su ovaj zahvat kao “kastraciju” ili “sterilizaciju”.

Godine 1885. Thaddeus A. Reamy kritizirao je nesmotrenost ovarijektomije, navodeći da  “bezgrješni jajnik … ne bi trebao biti žrtvovan bez potrebe.” Njegov fokus na žrtvovanje “bezgrešnog jajnika” umjesto na nepotreban rizik za život pacijentice danas izaziva nelagodu jer razotkriva ponižavajuću, biopolitičku logiku prema kojoj je ženski fertilitet bio glavna preokupacija pri razmatranju argumenata za i protiv ovarijektomije.  Filozof Michel Foucault biopolitiku je definirao kao način na koji moderno društvo kontrolira pojedince kroz razmnožavanje, oblikovan heteronormativnom i eugeničkom željom za kontrolom ženskog fertiliteta.

Unatoč ozbiljnim rizicima i mogućim posljedicama operacije, ovarijektomija zdravih jajnika imala je pobornike među brojnim ginekolozima, uključujući J. Mariona Simsa, koji je 1877. objavio izvješće o Batteyjevom radu: od sedam pacijentica, jedna je umrla, dvjema se stanje pogoršalo, a jedna operacija je prekinuta. Unatoč tim poražavajućim rezultatima, Sims je zahvat proglasio vrijednom novinom u ginekološkoj praksi, pritom potpuno ignorirajući živote pacijentica.

Od ukupno 94 slučaja koje je objavio, Battey je zabilježio samo dvije smrti. No, izgledno je da su realni podaci ponešto drugačiji budući da Battey nije objavio sve svoje slučajeve. To potvrđuju i podaci nekih drugih kirurga, primjerice Georgea Engelmanna koji je zabilježio da je smrtnost pacijentica oko 30 posto, no unatoč tome i on je zagovarao postupak “bez obzira na opasnosti.” William Goodell sa Sveučilišta Pennsylvania, koji je zagovarao ovarijektomiju u svim slučajevima mentalnih poremećaja, tvrdio je da ako pacijentica umre, “kirurg se barem može tješiti mišlju da je sterilizirao ženu koja bi inače donijela na svijet mentalno bolesnu djecu.”

Ova radikalna/eksperimentalna struja unutar ginekologije do 1880-ih izmakla je kontroli. Čak je i sam Battey počeo kritizirati sve učestaliju upotrebu ovarijektomije u liječenju bilo kojeg simptoma ludila. Situacija je bila osobito zabrinjavajuća u bolnicama i sanatorijima u SAD-u. U bolnici u Norristownu u Pennsylvaniji zahvat se često izvodio bez pristanka pacijentice sve do 1893. godine, kada ga je Odbor za duševna oboljenja konačno proglasio “ilegalnim … eksperimentalnim … brutalnim i nehumanim, i neoprostivim na bilo kojoj razumnoj osnovi.”

Nekoliko skandala (poput onoga kad je George Rohé preporučio da se 35 od ukupno 200 pacijentica sanatorija u Marylandu podvrgne operaciji) te izričito protivljenje institucija kao što je Ženska bolnica u New Yorku doveli su do pada popularnosti ovarijektomije zdravih jajnika. Batteyjeva smrt 1895. označila je početak perioda kirurškog konzervativizma nakon desetljeća eksperimenata i kontroverzi u polju ginekologije. Ovarijektomija je bila tek jedan od novih i brutalnih postupaka namijenjenih liječenju “ženskih oboljenja” i sprečavanju razmnožavanja. Izostanak pristanka pacijentica, kao i rezultati operacije odražavali su dominantni stav liječnika prema institucionaliziranim, porobljenim ili “neposlušnim” ženama u tom razdoblju.

Ovarijektomija zdravih jajnika dobar je primjer rodnih i eugeničkih pretpostavki o krhkosti mentalnog zdravlja žena i stavova o tome tko se (ne) smije razmnožavati. Činjenica da je čak i protivljenje ovoj operaciji polazilo od ideje da je rađanje glavna ženska uloga pokazuje do koje mjere su ginekološke prakse bile obilježene mizoginijom i eugenikom. Liječnici koji su eksperimentirali s ovim nepotrebnim kirurškim intervencijama nisu tretirali žene kao ljudska bića, već samo objekte koje mogu rezati i unakaziti na svom putu prema navodnom “napretku” u medicini.

Izvor: Lady Science


Prevela: Tihana Bertek - VoxFeminae

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU