fbpx

Balkan karta r

Dogodila se potpuna dekontekstualizacija ovog termina i njegova naopaka primjena

Razlog da sam ponovno uzeo čitati knjigu Imaginarni Balkan od Marije Todorove (Biblioteka XX vek, 2007, drugo, dopunjeno izdanje) zahvaljujem jednom hrvatskom političaru. On je, naime, želeći opisati neodgovorno ponašanje svoga političkog oponenta, predložio mu da se prestane ponašati kao „bahati Balkanac“. Je li on time mislio da su bahati Balkanci gori od naprimjer bahatih Engleza ili bahatih Španjolaca, ili ga je nazvao „bahatim Balkancem“ samo zbog puke činjenice da ovaj kao i on živi na Balkanu? Na ovo pitanje nemam odgovor, ali odgovor na pitanje o porijeklu imena Balkan i koje značenje se krije iza te riječi i njezinih izvedenica ponudila je Todorova u spomenutoj knjizi.

Kako glasi priča o imenu Balkan?

Todorova se oslanja na izvještaje putopisaca koji su iz različitih zemalja prolazili planinom koja će se kasnije nazvati Balkan. Tako spominje britanskog putnika Johna Morita koji je 1794. krenuo na putovanje po Levantu. Na putu prema Konstantinopolu prešao je planinu Balkan preko prijelaza Šipka u Bugarskoj. Svojoj sestri je pisao: „Približavali smo se tlu klasike. Prespavali smo u podnožju jedne planine, koju smo prešli sljedećeg dana; ona razdvaja Bugarsku od Rumunjske, i, iako je ponižena imenom Bal.Kan, nije ništa manje impresivna od antičkog Hemusa.“ Ovo je bio prvi put da jedan putopisac na engleskom jeziku naziva Balkanom planinski lanac koji dijeli Bugarsku od istoka prema zapadu i pruža se paralelno rijekom Dunavom. Prije njega i još dugo poslije njega, ovaj planinski lanac nosio je antičko ime Hemus.

Slično Englezima, i većina putnika s europskog kopna koristila je sve do 19. st. uglavnom naziv Hemus, iako su znali da to nije jedina oznaka za ovaj planinski lanac. Prema saznanjima Todorove, najraniji spomen imena Balkan potječe iz 15. st. Talijanski diplomat Philippus Callimachus putovao je u Konstantinopol i 1490. pisao papi Inocentu VII. da lokalno stanovništvo tu planinu zove Balkan (quem incolae Balchanum vocant). Na putu u diplomatsku misiju u Konstantinopol, pečujski biskup, inače Dalmatinac porijeklom iz Bosne, Matija Vrančić 1567. spominje ovaj planinski lanac ali ga ne naziva ni Hemus ni Balkan, nego Ztara Planina. To je bio bugarski naziv za planinu koji je Vrančić lako mogao razumjeti, Stara Planina.

Todorova dalje spominje svećenika iz Njemačke Salomona Schweiggera koji je u diplomatskoj misiji proputovao Balkanom 1577. U njegovom dnevniku objavljenom 1608. donesen je detaljan opis Hemusa, za kojeg još koristi termine Emun, Hemo i Hemus. On će biti prvi putnik poslije Callimachusa koji prenosi tursko ime planine, Balkan. To svjedoči da se to ime sve više ukorjenjivalo među stanovništvom regije. Schweigger će biti jedini putnik koji još spominje i starobugarsko ime planine Komnica.

U 18. st., tvrdi Todorova, imena Balkan i Hemus koristila su se naizmjenično. Jedan engleski kapetan je 1740. naglasio da piše o „Balkanu, ili o planini Hemus“, ili o „Hemusu, koji Turci nazivaju Balkan“. I Dubrovčanin Ruđer Bošković prešao je planinu 1762. Radije je koristio ime Balkan, iako je bio svjestan da je to antički Hemus.

Oba imena za istu planinu upotrebljavaju se i tijekom 19. st. Austrijski kartograf Franz von Weiss na mapi europskog dijela Turske ovu planinu označava kao Mons Haemus oder Veliki Balkan Gebirge. Tijekom 20-ih godina 19. st. britanski putnici najčešće koriste ime Balkan. Ruski putnici su, neopterećeni klasičnom toponimijom, planinski lanac zvali Balkan. Britanac Robert Walsh 1827. piše da se planinski vijenac koji se proteže od Venecijanskog zaljeva do Crnog mora sada naziva Balkan. Njemački geograf August Zeune prvi je 1808. upotrijebio termin „Balkanski poluotok“, dok je spomenuti Walsh upotrijebio ime Balkan kao zbirnu imenicu koja se odnosi na cijeli poluotok. Razlog zbog kojeg je Balkan postao jedan od najčešće korištenih naziva za cijeli poluotok, Todorova dovodi u vezi sa samom geografijom, tvrdeći da su tijekom više od dva milenija geografi reproducirali vjerovanje koje datira još iz stare Grčke da je Hemus planinski vijenac koji povezuje Jadransko i Crno more, dominira poluotokom i predstavlja njegovu sjevernu granicu. Ime je bilo tračko i prenijeto je Grcima. Povjesničar Strabon (63. pr. Kr – 26. p. Kr.) govori o Hemusu kao planinskoj vododijelnici, vjerujući da je ona prirodna granica tračko-helenskog svijeta i barbarskog Podunavlja. U tridesetim godinama 19. st. francuski geolog Ami Boue dao je točan opis planine koja se pruža dužinom od 555 kilometara sa zapada na istok, od doline Timoka do Crnog mora, i čija se širina kreće od 20 do 60 kilometara.

Iako se ime Balkan sve više koristilo, malo je putopisaca znalo za njegovo točno značenje. Todorova piše da u većini otomanskih i turskih rječnika balkan ima značenje planine ili planinskog vijenca, a u nekima se definira kao šumovita planina; dok riječ balkanik ima značenje gusto pošumljene krševite zone. Ona spominje Halila Inaldžika koji tvrdi da su otomanski Turci prvi put upotrijebili riječ Balkan u Rumeliji u njezinom općem značenju planine. Tako su najistočnije padine Hemusa koji se spušta prema Crnom moru nazvali Emine-Balkan. Riječ Emine turska je verzija riječi Hemus, doslovno bi bilo Hemus-planina (kao i ostali nazivi: Kodža-Balkan = velika planina; Kučuk-Balkan = mala planina; Ungurus Balkan = mađarska planina). Dakle, riječ i ime balkan dolaze s otomanskim Turcima. Što se tiče etimološkog objašnjenja, Todorova ostaje kod Inaldžika koji smatra da riječ vuče perzijsko-tursko porijeklo, a izvodi se iz korijena blato (balk) i turskog sufiksa za deminutiv –an.

Tek od sredine 19. st. ime Balkan počet će se sve više odnositi na cijeli poluotok. Do Berlinskog kongresa (1878) područje je nazivano uglavnom „Europska Turska“, odnosno „Europski Levant“ ili „Turska u Europi“, te još „Grčki poluotok“ itd. Otomani su, između ostalih naziva, poluotok zvali Rum-eli, odnosno zemlja Rimljana.

Njemački geograf Theobald Fischer predložio je 1909. da se poluotok na kojem su Balkanske planine zove Jugoistočna Europa, pojam koji je pola stoljeća ranije uveo stručnjak za Balkan Johann G. von Hahn. William Miller upotrebljava oba pojma – Jugoistočna Europa i Balkanski poluotok – kao sinonime. On doduše, navodi Todorova, ovo područje zove i „Bliski istok“, smatrajući ga neodvojivim dijelom Europe, iako je bio svjestan navike stanovnika Balkana da svoje putovanje na zapad nazivaju „odlaskom u Europu“.

Početkom 20. st. termin Balkan sve više počinje dobivati političku konotaciju zbog čega se pojedini geografi zalažu za upotrebu termina Jugoistočna Europa, koji je po riječima Matijasa Bernata – prenosi Todorova – „neutralni, nepolitički i neideološki koncept...“. Međutim, nastavlja Todorova, u 30-im i 40-im godinama 20. st. nacistička Njemačka je potpuno diskreditirala ovaj navodno neutralni termin, jer je Südosteuropa postala značajna u geopolitičkim pogledima nacista. Ironično je da u vrijeme kada su se termini Balkan i balkanizacija smatrali pogrdnima, tobožnji neutralni pojam Jugoistočna Europa brutalno je obeščastila nacistička Njemačka, što će, prema Todorovoj, vjerojatno biti razlog da taj pojam poslije rata postane nepoželjan, iako će se još nastaviti koristiti kao sinonim za sve češću upotrebu imena Balkanski poluotok. Doduše, termin Jugoistočna Europa u nekim kasnijim interpretacijama odnosit će se na regiju širu od Balkanskog poluotoka, od Karpata na sjeveru, Crnog mora na istoku, Egejskog mora na jugu i Jadranskog mora na zapadu, dok bi prema ovom geografskom pristupu Balkan bilo samo podregija šire geografske cjeline (onda bi dakle Mađarska bila u Jugoistočnoj Europi, ali ne i na Balkanu).

Prema geografima, poluotok je jasno određen morima na istoku, jugu i zapadu s tim da se može raspravljati jedino o njegovoj granici na sjeveru. I tada u igru ulaze povijesni i kulturni kriteriji. Todorova spominje srpskog geografa Jovana Cvijića (1865-1927) koji je smatrao da su sjeverne granice Balkanskog poluotoka rijeke Sava i Dunav. Prema tome Rumunjska bi bila izvan dok bi, zbog političkih i antropoloških razloga, Hrvati i Slovenci bili uključeni u balkansku civilizaciju. Todorova donosi mišljenja još nekoliko autora o tome koji teritorij obuhvaća Poluotok i koji narodi ulaze u njegov civilizacijski krug. Nakon toga sama zaključuje kako će se u ovoj knjizi balkanskim narodima smatrati Albanci, Grci, Bugari, Rumunji i svi narodi bivše Jugoslavije. Hrvati ovamo spadaju jer su zajedno za ostalima, osim Slovenaca, velikim dijelom svoga teritorija bili pod otomanskom vlašću, dok su Slovenci uključeni zato što se povijest Balkana u 20. st. ne može ni zamisliti bez povijesti cjelovite jugoslavenske države. Uz izvjesne ograde, kako kaže, Todorova i Turke smatra balkanskim narodom, jer su kao nositelji otomanskog naslijeđa imali istaknuto mjesto na Balkanu, iako mu geografski samo djelomično pripadaju. Autorica dalje piše kakvo značenje u pojedinim balkanskim jezicima ima imenica Balkan odnosno pridjev balkanski. Značenje je neutralno, pogrdno ili neko drugo. U turskom i albanskom se ne vežu pogrdne konotacije uz ove riječi, dok u drugim jezicima to nije slučaj. U srpskom i hrvatskom postoji čak izvedena imenica koja označava rezignirano priznanje vlastite pripadnosti Balkanu: „Balkanci smo.“

Od Balkana do balkanizacije

Od kraja 19. st. riječ Balkan sve se više povezuje s političkom konotacijom i odnosi se na države nastale raspadom Otomanskog Carstva. Najvažniji pojam izveden iz riječi Balkan je balkanizacija, koji se koristi da bi se njime označilo razdjeljivanje geografskih i političkih cjelina po nacionalnoj osnovi. Ali, paradoksalno, ovaj pojam nije stvoren kada su se balkanski narodi otcjepljivali od Otomanskog Carstva, nego poslije Prvog svjetskog rata jer je tadašnji raspad velikih carstava podsjećao na prethodni raspad Otomanskog pa se termin balkanizacija koristio za uspoređivanje. (Stvaranje Kraljevine Jugoslavije bio bi proces suprotan balkanizaciji.) Od tada i riječ Balkan dobiva negativnu konotaciju.

Izraz balkanizacija prvi put se spominje u New York Times-u, 20. prosinca 1918. U jednom intervjuu, navodi Todorova, njemački industrijalac Ratenau strahuje da će nepravedni mirovni ugovori nakon Velikog rata „uništiti Njemačku za buduće generacije“, a „rezultat tog užasa bit će balkanizacija Europe“.

Poslije Drugog svjetskog rata, pojam balkanizacija ušao je u upotrebu na početku procesa dekolonizacije. Odvajanjem crne Afrike od Francuske, balkanizacija je ušla u politički rječnik Francuske da bi označila probleme s kojima se suočilo osam neovisnih afričkih država. U sličnom značenju je korišten i u engleskom tisku. Pisalo se da u „Zapadnoj Africi postoje svi uvjet za nastanak 'balkanske situacije'“. Uskoro će se, piše Todorova, termin balkanizacije početi odvajati od konteksta međunarodnih odnosa. Tako je jedan Austrijanac šezdesetih godina 20. st. pisao o balkanizaciji Austrije kritizirajući neodgovornost i korupciju austrijskih institucija.

Pojam balkanizacija polagano se počinje odvajati od Balkana i povezivati s različitim društvenim problemima koji mogu kulminirati u najgorem barbarstvu koje svako malo izbija u pojedinim dijelovima svijeta. Bauk balkanizacije, koji se više ne dovodi u vezi s geografskom odrednicom Balkana, počeo je, pisali su američki novinari početkom devedesetih, ponovno kružiti Balkanom.

Zbog čega je, pita se Todorova, usprkos tolikom bogatstvu pojmova, riječi i zvukova, pridjev „balkanski“ otrgnut od svoje ontološke osnove i stvoren kao apstraktni demon? Zbog čega je pretvoren u jezični korov? Ovo retoričko pitanje polazi od uvjerenja da se ontologija Balkana ne može poistovjetiti s predstavom koja proistječe iz upotrebe pridjeva „balkanski“ i glagola „balkanizirati“ u rječniku današnje politike i kulture. Dogodila se potpuna dekontekstualizacija ovog termina i njegova naopaka primjena.

S obzirom na nepovoljno prikazivanje Balkana na Zapadu, piše Todorova, postavlja se dalje pitanje kako se čovjek, koji po geografskoj ili povijesnoj osnovi pripada Balkanu, osjeća kada ga nazivaju Balkancem? Svatko vjerojatno ima neki svoj odgovor na ovo pitanje, a znanstvenu analizu o slici Balkana u očima Balkanaca možemo pročitati u knjizi Imaginarni Balkan, što toplo preporučujem. Možda nam pomogne da se bolje odredimo prema kulturno-povijesnom ambijentu koji čini barem dio našeg identiteta ili da barem malo bude jasnija stereotipna tvrdnja političara s početka teksta o „bahatom Balkancu“.

Jozo Šarčević, Prometej.ba

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU