fbpx

Barbika

Priča o ženi u historijskom i društvenom kontekstu je dramatična i potresno tužna historija o obespravljenosti, poniženjima i kontinuiranoj marginalizaciji od strane muškaraca i društva.

Iz današnje perspektive zvuči prilično neprihvatljivo i gotovo nerealno, kada se okrenemo oko sebe i vidimo da je slika u potpunosti drugačija i da je žena u velikom broju društava ravnopravna gotovo u svim sferama života sa muškarcima. Čak i ona slika iz ranije prošlosti ostavlja drugačiji utisak posebno u umjetničkim djelima nadahnutim ljubavlju prema ženi i njenoj ljepoti. Ona je to bajno biće sa zvjezdanim sjajem u očima, bijele i nježne puti i raskošnih slapova kose na divnim oblim ramenima... Ona je ta; puna nježnosti, topline i materinstva. Međutim iz današnje perspektive moderne, odlučne i uspješne žene i romantičnog lika koji graciozno šeta po najljepšim stranicama i slikama svjetske umjetnosti, krije se historija najdužeg ropstva i miliona nijansi ljudske i društvene obespravljenosti.

Žene preuzimaju ulogu muškarca

Živimo u godini 2020. i samo u tom prilično dugom periodu historije u većini zemalja gotovo 19 stoljeća žene nisu imale pravo glasa. Novi Zeland je među prvim zemljama u svijetu, koja je omogućila ženama pravo glasa.

Što se tiče danas moderne i demokratske države Švedske godina 1919. se računa kao početak prodora demokratije jer je švedski parlament donio odluku o opštem pravu glasa i jednakom pravu glasa i za žene i za muškarce. Nakon izbora 1921. god. pet žena je izabrano u parlament.

Ono što čudi da zemlja svjetskih poznatih brendova kao konditorijskog lanca: Nestle, ekskluzivnih satova Rolex, farmaceutskih grupacija kao Roch i Novartis, bankarskog sistema sa najelitnijom klijentelom svijeta, je svojim damama dala pravo glasa tek 1971. god. Teško razumljivo kada je u pitanju zemlja koja je dala 113 dobitnika Nobelove nagrade, od kojih su većina naučnici i koja je među prvim zemljama u svijetu ženama otvorila vrata univerziteta. Šta reći osim onog - bez komentara.

Uopšte do preokreta društvene uloge žene dolazi pod tragičnim i okrutnim okolnostima Prvog svjetskog rata, gdje njene sposobnosti i snaga isplivavaju na površinu i žene preuzimaju uloge na muškim područjima i zanimanjima, pa tako upravljaju plugovima, automobilima, tramvajima, izrađuju granate u tvornicama oružja, vode svoju ekonomiju, primaju platu, protestuju za njihovo povećanje, kreću se svuda, puše, koriste i uživaju u nužno datoj slobodi.
Poslijeratno vrijeme budi kod muškaraca nostalgiju za dobrim starim vremenima kada su žene bile samo majke i domaćice, tako da aktivno pokušavaju vratiti ženinu ulogu na staro. Naravno da je to bila nemoguća misija jer su žene već iskoračile na glavnu scenu društvenog i ekonomskog, a kao nagradu za tu neprocjenjivu ulogu u ratu, nekoliko evropskih država im je kao nagradu dalo pravo glasa.

U historijskom vremeplovu dolazimo i do Njemačke u kojoj je Weimarski ustav dao pravo glasa, ali ga Hitler nakon dolaska na vlast i ukida. Šta i očekivati od čovjeka koji je gurnuo njemački narod u sunovrat, a emancipaciju žena nazvao simptomima izopačenosti. Ženama se zabranjuje politički rad i skreće fokus na rađanje što većeg broja djece, što je zapravo obistinjenje arijevskog sna. Tu je i niz drugih zabrana kao upotreba kozmetičkih sredstava, nošenje modnih odjevnih predmeta, dijete za mršavljenje, pušenje, ali se preporučuje i popularizira sport.

Osnivanjem Antifašističkog fronta žena 1942. godine na kojem je sudjelovalo 166 delegatkinja iz svih krajeva Jugoslavije, utemeljivši najmasovniji pokret žena na našim prostorima koji je na jedinstven način doprinio borbi protiv fašizma, opštoj ravnopravnosti žena ali i slobodi i emancipaciji jugoslovenskog društva.

Nepravda prema ženama

Tekovine narodnoslobodilačke borbe i uloga žena u toj borbi su rezultirale snažnim i bogatim razvojem društvenih i političkih uloga i uticaja žena u jugoslovenskom društvu. Ona je bila ta koja je rame uz rame sa drugarima, kolegama, muževima, gradila, liječila, proizvodila, učila, govorila, kreirala i činila sve da život bude ljepši, kvalitetniji i organizovaniji. Ona - drugarica, radnica, intelektualka, umjetnica i borkinja.

Historija ljudskog roda je historija nepravdi i nasilja nad ženama.

Ta formulacija je na neki način i bila osnova američke Deklaracije o pravima žena. Taj pokret počinje tridesetih godina sa zahtjevima za pravo glasa, a i kampanjom za oslobođenje crnaca i crnkinja. Kratko rečeno: borba za oslobođenje od ropstva, borba za ljudska prava, a protiv nasilja i nepravdi. Borbu, kampanje, akcije i aktivnosti koje su pokrenule američke žene ništa nije moglo zaustaviti pa je došlo i do velikih promjena koje su počele mijenjati položaj žene u društvu tako da su Sjedinjene Američke Države prve dozvolile ženama da studiraju u državi Utah 1850. god. i kao logičan slijed uskoro su dobile i pravo glasa.

Ulazak žena u politiku i vlast u svijetu bio je jako spor. Prva žena u historiji SAD-a koja se kandidovala za predsjednicu 1872. bila je Victoria Woodhull. Bila je prva žena burzovni posrednik Wall Streeta i prva žena koja je govorila u Kongresu. U svojoj kampanji za predsjednicu države iznosila je programe o društvenoj zaštiti, jednakom obrazovanju za žene i naravno, pravo glasa. U svojim je zahtjevima bila daleko ispred svoga vremena. SAD su prve dozvolile ženama da studiraju, i to 1850. godine u državi Utah, a krajem stoljeća i u drugim državama.

Što se tiče buđenja svijesti u kontekstu razvoja demokratije i progresivnih društvenih procesa ne možemo a da ne spomenemo Francusku revoluciju kao najvažniji evropski događaj u 18. stoljeću, čije tekovine živimo i dan danas.

Francuska revolucija je i početak borbe žena za prava u društvo.
Parižanke iscrpljene egzistencijalnom mizerijom i državnim nametima su hrabro i srčano činile veliki dio snage koja je 1789. pokrenula revoluciju zbog kulminacije nepodnošljivih uslova života u gradu. Žene su krenule u pohod na dvorac Versailles, u kojem se nalazila kraljevska porodica, a učestvovale su i u napadu na tvrđavu Bastillu. To nije bilo prvo aktivno sudjelovanje žena u nekoj revoluciji (Amerikanke su sudjelovale u američkom ratu za nezavisnost), ali je tada prvi put javno i glasno izrečeno da i žene moraju dobiti određena prava. Godine 1791. Olympe de Gouges, glumica i spisateljica, objavila je Deklaraciju o pravima žena koja počinje rečenicom ”Sva ženska bića rađaju se slobodna i jednaka muškarcima u dostojanstvu i pravima…” Ona traži pravo na obrazovanje i politička prava, jer smatra da neobrazovanost žena muškarcima pruža opravdanje da im uskrate politička prava i veće nadnice. Žene su jednake u pravima samo na stratištu pa trebaju imati pravo i da budu izabrane u parlament. I sama autorica Deklaracije je završila na stratištu jer je kritikovala pogubljenje kralja Luja XVI.

Uvidom u historiju i historijske dokumente možemo vidjeti da su muškarci nosioci svih najvažnijih državnih i društvenih funkcija u skoro cijeloj historiji. Oni su ti koji imaju građansku odgovornost, pravo na svojinu, pravo i privilegiju očinstva i svih mogućih sloboda u privatnom i javnom životu. Oni su ti koji formiraju političko društvo u kojem žene nemaju nikakvog direktnog uticaja.

Iz današnje perspektive čini nam se kao da smo oduvijek imale prava i bile ravnopravne sa muškarcima. Prošlost je prošlost i sama kategorija prolaznosti umanjuje svu dramatičnost i mukotrpni put koji su prošle žene da bi postigle ono što je elementarno svakom ljudskom biću: pravo na slobodu, odlučivanje, mišljenje i pravo izbora.

U toj prošlosti koju čini skoro 19 stoljeća, sve najvažnije odluke su bile u moći muškaraca tj. očeva, muževa i poslodavaca. Oni su ti koji su odlučivali o njenom privatnom, društvenom, ekonomskom i političkom životu. Teško prihvatljiva slika prohujalog vremena, koja se čini gotovo nestvarnom iz današnje perspektive, kada je žena ušla u sve segmente društva pokazavši i dokazavši svoje ogromne i kompleksne kvalitete. Ako samo pomislimo na Marie Curie, koja je osvojila dvije Nobelove nagrade - za fiziku davne 1903. godine i za hemiju 1911. U toj plejadi žena koje su promijenile svijet je imponzantan broj žena, koje su svojim briljantnim umom, inovacijama, originalnošću, političkim radom i istupanjima uradile da posljednjih 200 godina beremo zlatne jabuke njihovog rada i borbe.

Ali i u toj blistavoj slici vremena u kojem živimo imamo i nekih pojava koje idu u nekom drugom pravcu kao u nastavku priče o ženama.

Junakinje i barbike našeg doba

Tange, seksipil i štikle

Od kada je svijeta i vijeka žena je željela da bude lijepa i privlačna, da čuva i njeguje svoju ženstvenost i sve što joj je priroda podarila. I u bogatstvu i u siromaštvu ona je nalazila supstance, biljne i druge pripravke, kozmetička sredstva i puno toga da se njeguje, šminka i održava. Tako je bilo i biće dok traje svijeta.

Da bi shvatili neke pojave danas moramo se osvrnuti na nastanak lutke Barbike. Na ideju o takvoj lutki došla je Ruth Handler 1959. godine. Od tada do danas Barbika je prodata u više milijardi primjeraka. Ime je dobila po njenoj kćerki Barbari.
Barbika sa izgledom ljepotice postala je arhetip kalifornijske plavuše i često je bila na meti kritika, ali to nije umanjilo njenu popularnost. Sam početak izlaska lutke nije bio baš bajkovit jer su roditelji bili skeptični prema njenom tijelu sa izraženim grudima. Ali na scenu nastupa Ernest Dichter, koji marketinškim formulama pravi reklamu i uspješno nalazi put do dječijih i roditeljskih srca, uz pjesmicu:

” Jednog dana ću biti baš kao i ti,

Do tada, znam šta ću raditi,

Barbi, prelijepa Barbi,

Praviću se da sam ti. ”

Jasna poruka je iznešena u zadnjoj strofi džingla kojim idealima odnosno idealu treba da teže djevojčice. Ideal graciozne i prelijepe plavuše, vitkog i perfektnog lica i tijela.

Lutkasto savršenstvo koje baš u ovom informatičkom i svim mogućim znanjima bogatom vremenu nalazi na plodno tlo i tako ekstravagantni san postaje java.

Uobičajena pojava danas je ta da industrija ljepote želi od djevojke i žene da napravi Barbiku. Lice i tijela se silikoniziraju i plastificiraju da bi se dostigao ideal savršene ljepote sa lijepim i punim usnama, raskošnom platinasto plavom kosom, perfektnim grudima, tankim strukom i savršenim stražnjicama.

Industrija ljepote i plastična hirurgija jedva postižu potrebe i zahtjeve budućih ljepotica, odnosno živohodajućih Barbika. Muškarci su naravno zadovoljni i ponosni da mogu na raznorazne načine da uživaju u toj ljepoti, pa makar se radilo o falsifikatu i imitaciji ljepote. Možemo da se bunimo i poričemo istinu, ali kič je uvijek nalazio svoje puteve da nam uđe u sve segmente društva i da postane neodvojivi dio našeg života a posebno na našim lijepim i autentičnim prostorima bivše nam domovine i balkanskog podneblja. Naravno, kič influensa i falsifikati su kao paukova mreža prekrili cijeli svijet, naravno i rodnu grudu graciozne lutke Barbike, bajkovito lijepu i u biznisu i marketingu okorjelu Ameriku.

I upravo zbog toga i pored mukotrpnog historijskog procesa, puta od raznoraznih oblika ropstva dolazimo u situaciju da sve više djevojaka i žena žele da budu Barbike. Junakinje našeg doba nisu uspješne, inteligentne, nadarene žene već sljedbenice Barbike i starleta. One zaljubljenice tangi, seksipila i štikli. One su junakinje i ikone našeg doba koje zasjenjuju tisuću i devet stotina godina borbe žena da imaju prava i da budu priznate kao ličnosti a ne samo kao lijepe figure za ukras, zabavu, industriju i sve što ulazi u taj paket. One su na naslovnim stranama, o njima se piše i priča, one zarađuju i gaze sve svojim neboderskim štiklama.
Sve što nam se dešava je stvar izbora. Svaki pojedinac je dio cjeline, dio konačnog ishoda. Mi biramo danas i formiramo našu stvarnost iako se često osjećamo bespomoćni. Neka industrije ljepote i kiča jer i to je dio izbora koji mnogima donosi zadovoljstvo i profit. Sve je to lanac sačinjen od velikih i malih potreba i zadovoljstava, od naših predstava i navika, koje nam se nameću ili ih sami usvajamo. Život i ljudi su čudo neviđeno i recept da to razumijemo ne postoji. Sve je stvar izbora. Izbor je i pogled unazad koji nam daje jasnu perspektivu razvoja ljudske svijesti. Ta slika je prilično dramatična i tragična. Dug je put da se prihvati i usvoji dobro, da se podiže i veliča pamet i istinska ljepota, da se kaže istina.

Dug je put, prijatelji moji, a kao da smo se umorili!?

 Oslobođenje

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU