fbpx

simone

Kad me pitaju što me učinilo feministicom, prvo pomislim na majčinstvo zbog kojega sam spoznala goleme razlike u muškoj i ženskoj situaciji. No kad pomislim na tekst koji me oslobodio i ohrabrio da budem svoja, to bi zasigurno bio roman Simone de Beauvoir Uspomene dobro odgojene djevojke. Čitala sam ga nekoliko puta s 18 godina i zapravo se ne sjećam njegova sadržaja – ali vrlo dobro pamtim osjećaj slobode koji sam u njemu pronašla. Isti taj osjećaj, desetljećima kasnije, podario mi je i Drugi spol

Marija Ott Franolić - ideje.hr

Lucie Joubert u knjizi S onu stranu dječjih kolica prepričava da je Simone de Beauvoir na putovanju za Izrael 1967. srela ženu koja ju je pitala: „Gospođo, ne pišete li možda knjige jer nemate dijete?“, na što je ova odgovorila: „A da možda vi ne pravite djecu jer niste sposobni napisati knjigu?“

Ne možemo sa sigurnošću ustvrditi da se to stvarno dogodilo, no zvuči uvjerljivo jer Simone de Beauvior kasnih je 60-ih godina bila već dobrano navikla na napade na sebe. Iako je pisala romane, filozofske rasprave i članke, te iza sebe ostavila fundamentalni feministički tekst Drugi spol, Simone de Beauvoir već je desetljećima poznatija po nekonvencionalnom načinu života nego po svome djelu. Živjela je u otvorenom i turbulentnom ljubavnom odnosu s poznatim filozofom J. P. Sartreom, ljubovala je s vlastitim studenticama, bila u vezi s američkim piscem Nelsonom Algrenom i mlađim redateljem Claudom Lanzmannom[1] (jedinim ljubavnikom kojeg je oslovljavala s „ti“, jer je Sartreu uvijek govorila „vi“!). Kad je pisala o politici komentirali su da je nedovoljno ženstvena, kad je pisala o emocijama proglašavali su je narcisoidnom, kad je pisala o odnosima žena i muškaraca zvali su je ‘madame’, a mnogi su je u intelektualnom smislu držali plitkom i neoriginalnom, uvjereni da je sve ideje ionako pokupila od Sartrea. Teoretičarka Toril Moi u knjizi Simone de Beauvoir: The Making of An Intellectual Woman tvrdi da je omiljena strategija odbacivanja njezina djela svođenje na osobno: „reduciranje knjige na ženu“, čime je se diskreditiralo kao govornicu, i nije bilo razloga da se s njome polemizira. A razloga za polemiku s ovom teoretičarkom zapravo je beskrajno mnogo.

Služeći se povijesnim, književnim, mitološkim, medicinskim i drugim izvorima, Drugi spol na preko 600 stranica pokušava odgovoriti na pitanja: što je uopće žena i kako se žena u patrijarhalnim društvenim uvjetima može ostvariti kao cjelokupno ljudsko biće? Uvjerena da postoji zajedničko društveno iskustvo kategorije ‘žena’, Simone de Beauvoir je filozofski detektirala i imenovala položaj i bit žene u patrijarhatu. Ženskost nije prikazala kao esenciju ni prirodu već žene promatra unutar situacije koju je civilizacija stvorila uz određene preduvjete. Cjelokupnu zapadnjačku misao razotkrila je kao patrijarhalnu, zaključivši da žene u opresivnim društvenim uvjetima nemaju slobodu izbora jer zakonodavci, svećenici, filozofi, pisci, mudraci svim su silama nastojali dokazati da je ženska podčinjenost željena na nebu i korisna na zemlji. (19)

Sve je to u francuskom društvu 1949. izazvalo sablazan. Vatikan je zabranio Drugi spol, mnogi su joj već tada spočitavali da je feminizam izlišan jer žene imaju pravo glasa (što bi još htjele?), a muškarci su se osjećali napadnuto: Albert Camus je izjavio da „francuskog muškarca prikazuje kao idiota“. Komunisti su tvrdili da piše iz privilegirane buržujske perspektive a žene se razjarile jer ih optužuje za nedostatak solidarnosti i suučesništvo u patrijarhatu – osobito ih je pogodila tvrdnjom da majčinski instinkt ne postoji, čudile su se kako o tome može pisati kad nije majka? Odgovorila im je da muškarce to nikad nije zaustavilo!

Prije Simone de Beauvoir o ženskim pravima pisali su Mary Wollstonecraft i John Stuart Mill, no ona je Drugim spolom otišla korak dalje i pozvala čitateljice na dijalog, osvijestivši ih da njihov status u društvu nije prirodno stanje stvari, artikulirajući mnoga pitanja koja feministkinje i danas pokušavaju riješiti.

Za žene su se od 1949. dogodile mnoge važne promjene: obrazuju se, rade, zarađuju, feministički se pokret podijelio na valove i feminizme, razlikujemo spol i rod, otkrili smo heteronormativnost i mansplaining, ali opetovano se pokazuje da su ženska prava krhka – nove generacije žena stalno iznova osvještavaju svoj nejednaki položaj u društvu i lako upadaju u patrijarhalnu klopku.

Drugi spol počinje nećkanjem: Dugo sam oklijevala pisati knjigu o ženi. I zaista – kako pisati o ženama kad je tema tako banalna, tako poznata, tako nevažna, tričava, a uz to – ako se žalimo u vezi svog ženskog položaja, onda smo grintave, sebične, nezadovoljne? Dvadeset godina ranije, Virginia Woolf je u poznatom eseju Vlastita soba[2] napisala:

… kad je neka tema u značajnoj mjeri protuslovna – a svako pitanje o spolu to jest – ne možemo se nadati da ćemo izreći istinu. Možemo samo pokazati kako smo došli do mišljenja koje o tome imamo. Možemo samo slušateljstvu pružiti priliku da o tome stvori vlastite zaključke prateći ograničenja, predrasude, način razmišljanja svojstven onome ili onoj koja govori.

Kao da je poslušala taj savjet, Simone de Beauvoir krenula je od vlastita iskustva, od onoga što joj je poznato, pisala od razine realiteta prema misli, izdigla svoje iskustvo na opću razinu, i zato je taj tekst neprestano relevantan. Kad je knjiga izašla, imala je 41 godinu – gledala je majku nezadovoljnu brakom, najbolju je prijateljicu izgubila jer se opirala željama obitelji da se uda za nekog „doličnog“, viđala je žene životno ugrožene ilegalnim abortusima…

Progovoriti o ženskom životu

Kate Kirkpatrick nedavno je objavila novu biografiju Becoming Beauvoir: A life (Bloomsbury Academic, 2019.), baziranu uglavnom na dosad neobjavljenim studentskim dnevnicima Simone de Beauvoir (1926.-1930.), te njezinim pismima Claudu Lanzmannu. Kirkpatrick proučava intelektualni razvoj misli ove filozofkinje i spisateljice, inzistira na činjenici da je njezino djelo originalno, jer iz mladenačkih se dnevnika vidi da je rano razmišljala o temama koje će se kasnije pripisivati Sartreu: o konceptu postojanja za sebe i druge, o razlici između bitka i ničega ili o etičkoj nužnosti uzvraćene ljubavi. U kontekstu Drugog spola važno je i biografkino pitanje zašto uopće proučavati nečiji život – a ne samo djelo? Kirkpatrick ispravno zaključuje da je kod intelektualnih žena važno poznavati njihove životne okolnosti i pokazati jesu li uspjele unatoč njima ili su im životni uvjeti išli na ruku.

Kod Simone de Beauvoir to je osobito zanimljivo – život i filozofiju shvaćala je kao spojene posude i bila uvjerena da filozofija treba služiti životu. Čovjeka je promatrala kao osobu u nastajanju, situiranu u kontekstu: odluke koje donosi nisu konačne jer stvar je u procesu. U njezino je vrijeme taj proces za žene bio nešto drugačiji nego danas. Odrasla je u građanskoj obitelji, i njezin je otac je mislio da je dobro da se školuje da bi se lakše udala, jer nema miraza, a nije ni lijepa kao sestra Hélène! Sartrea je upoznala 1929., u dvadeset i prvoj godini i ubrzo su započeli otvorenu vezu. Imali su slične interese, ali drugačije mogućnosti – Sartre je imao samopouzdanje koje su mu dale najbolje škole, brojne prethodnike iza sebe, institucije su ga držale genijalnim pa je i sam lakše u to povjerovao (Pierre Bourdieu to bi nazvao socijalnom magijom). S druge strane, Simone de Beauvoir svoje je intelektualne prethodnice mogla na prste nabrojati, nije ih bilo na prestižnim institucijama i uglavnom su privatnu sreću žrtvovale svome radu. Ono što je za Sartrea bio prirodni, normalni put, za nju je bila izvanredna sloboda!

No njihov uzajamni utjecaj u tako dugotrajnom intelektualnom odnosu bio je neminovan, bila je to višegodišnja „konstantna konverzacija“ – raspravljali su o slobodi, filozofiji, etičnosti, međusobno komentirali i uređivali tekstove i ideje. Sartre primjerice nije bio zadovoljan Mučninom, pitao se što da uopće radi s tim tekstom sve dok mu, kako navodi Kirkpatrick, de Beauvoir nije predložila da je pretvori u roman, koji će ga kasnije proslaviti. No nisu se u svemu slagali. Sartre je tvrdio da svatko može iskoristiti svoju slobodu da nadiđe vlastitu situaciju, u kojim god se uvjetima nalazi. Simone de Beauvoir nije bila uvjerena – mučila ju je razlika između apstraktnog prava na kategoriju slobode i stvarne situacije u kojoj je moguće birati – iz tog se koncepta situacije rodila ideja za Drugi spol.

Knjiga koju je teško sažeti

O Drugom spolu nije lako pisati. Čitala sam ga – ili probala čitati – triput. Prvo Drugi pol u srpskom prijevodu (Beogradski izdavačko-grafički zavod, 1983) – teško sam se probijala kroz tekst, bila sam vjerojatno premlada. Nakon nekoliko godina nisam se usrećila ni s engleskim prijevodom – činio mi se kao rijeka teksta koja nikako da se spoji u jednu cjelinu. Tek kad je 2016. Drugi spol objavljen u Nakladi Ljevak[3] u pitkom prijevodu Mirne Šimat, konačno sam ga shvatila, i nisam ga prestala iščitavati sve do danas. Stil Simone de Beauvoir neposredan je, ponekad imam osjećaj da razgovaramo, kao da me provocira na mišljenje, postavlja ozbiljna filozofska pitanja koja nije uvijek lako raspetljati, ponekad je naporna i ponavlja se, a zna biti i zakučasta i nerazumljiva.

Osnovna teza Drugog spola je da se za muškarca oduvijek podrazumijeva da je čovjek, subjekt, dok žena nije definirana sama po sebi nego kao muškarčevo Drugo. Drugost je ugrađena u trajni društveni odnos: ženu spolnost izobličuje, reducira, kod muškarca ona nije važna: akcidentalna karakteristika kao što je spol i sposobnost rađanja pretvorila se u sudbinu – muškarac transcendira, nadmašuje svoje biće, nadilazi se u radu, u politici, javnosti, a žena ostaje u obitelji i intimnoj zatvorenosti, rascijepljena između „dužnosti žene“ i slobodnog ljudskog bića. Tražeći razloge zašto je žena Drugo, Simone de Beauvoir analizira biološke, psihološke i društvene korijene problema, i zaključuje da niti jedan sam po sebi nije uzrok spolne nejednakosti, već da ženu određuje njezina situacija – niz faktora u kojima se našla i koji ju određuju.

Žene sebe ne doživljavaju kao grupu, raštrkane su među muškarcima i nisu solidarne – imaju više razumijevanja za muškarce svoje klase nego za žene drugih klasa

Druga je važna teza ove knjige da se ženom ne rađa nego postaje. To razumijem na dva načina: ono što se rodi još je neodređeno, društvo spolu daje karakteristike, civilizacija ju je odredila Drugom; osim toga, nastajanje ženom je proces, žena je u početku nedovršena i nastaje tijekom cijeloga života. Autorica objašnjava i danas aktualan problem: žene sebe ne doživljavaju kao grupu, raštrkane su među muškarcima i nisu solidarne – imaju više razumijevanja za muškarce svoje klase nego za žene drugih klasa. Ispravno zaključuje da skupina zaista i postaje inferiorna kad se dugo drži u podređenom položaju. Primjećuje i da su žene čuvarice (tradicionalnih) vrijednosti, i to između ostaloga jer nisu sudjelovale u društvenim previranjima. S njome bi se složila filozofkinja Blaženka Despot koja je upravo zato žene lucidno nazvala „ahistorijskim rađalicama“. Iako su mnoge činjenice koje de Beauvoir navodi o biologiji zastarjele, itekako je aktualna njezina tvrdnja da majčinstvo ženu veže uz kuću, koči u njezinom nastajanju ljudskim bićem, jer Žena neprestano mora obnavljati svoju odluku. Ona napreduje, ne usredotočena na cilj pred sobom, nego puštajući da joj pogled luta svuda uokolo. Tako je njezin korak stidljiv i nesiguran. (734)

Završava utopijski, zazivajući jednakost jer ni muškarci u patrijarhatu nisu slobodni. Apelira na promjene, na nužnost da shvatimo da naš nedostatak mašte uvijek opustoši budućnost (761).

Poziv na autobiografsko čitanje

Poznata francuska feministica Elisabeth Badinter na sprovodu Simone de Beauvoir je uskliknula: Žene, dugujete joj sve što imate! Vjerojatno je pretjerala, no jednu stvar iz njezina života i djelovanja možemo zaključiti – ženama i feministicama teško postajemo same. Pa i sama je de Beauvoir čvrsto odlučila studirati filozofiju nakon što je u novinama vidjela sliku Léontine Zanti, prve žene u Francuskoj koja je doktorirala na filozofiji. U patrijarhalnom društvu, ženama su potrebni uzori – lakše im se razviti u slobodna misleća bića, slijediti svoje želje i ambicije, ukoliko su ih neke žene prije njih i ostvarile. Potrebne su nam ženske priče, dnevnici, autobiografije, trebamo znati da su i neke žene prije nas razmišljale o sličnim pitanjima, i zato je za žene važan i koncept autobiografskog čitanja[4] – razumijevanje vlastita života u procesu čitanja o tuđima.

Oklijevanje kojim počinje Drugi spol značajno je stoga za autoricu, ali i za recepciju ove knjige. Može se protumačiti kao čin autoričine ranjivosti i iskrenosti, no i kao namjerna strategija kojim čitatelje/ice uvlači u tekst, u su-mišljenje: počinjemo zajedno misliti i postajati! Čitav Drugi spol, neobični stilski hibrid, spoj osobnog, filozofskog i političkog, pun je autoričine nesigurnosti, jer zapravo je najteže pisati iz sebe, od početka, ali zato tekst pršti njezinom kreativnošću i osobnošću.

Simone de Beauvoir nije željela biti stavljena u ladice, jer, kao što je jednom poentirao Jurica Pavičić: „kad si skeptičan, ne možeš biti aktivist“. Opetovano je izjavljivala da nije filozofkinja čime je naštetila svojem ionako poljuljanom imageu – i to zato jer je držala da nije napravila neki filozofski sustav poput Kanta, Hegela ili Spinoze, osim toga mislila je da je filozofija ograničena, da ostaje u vakuumu. Zato se okrenula literaturi – željela je da svojim romanima, fikcionalnim svjetovima čitateljima/cama širiti obzore: sama je u mladosti čitala Male žene, divila se samostalnosti Maggie Tulliver, i zauvijek zapamtila da joj je to ponudilo bijeg iz predodređenog patrijarhalnog obrasca života. Upravo zbog toga intrigira činjenica da je autorica Drugog spola promijenjena vlastitom knjigom – učinila ju je feministicom, i to ne – kao što je pojasnila u intervjuu sa Sartreom – u procesu pisanja knjige, nego upravo u autobiografskom čitanju, tj. kad je shvatila koliko je njezin tekst značio drugim ženama, koliko ih je osvijestio, koliko im je bio važan da bi i same počele pisati, pričati svoje priče, postajati ženama i feministicama.

drugi spol

Simone de Beauvoir s mnogim ženama dijeli zakašnjeli odnos s feminizmom – tek je 1972. u intervjuu s Alice Schwarzer rekla da je feministica, shvatila je da ignoriranjem problema podržava status quo. Tako je i hrvatska filozofkinja Gordana Bosanac u knjizi Visoko čelo[5] (Centar za ženske studije, 2010) objasnila da je na vlastito bavljenje feminizmom bila potaknuta dosta kasno – kad je u knjizi filozofa Kostasa Axelosa Na putu k planetarnom mišljenju (1964) – suvremenika Simone de Beauvoir! – pročitala pitanje „Hoće li žena uspjeti da misli?“ To je kod Gordane Bosanac izazvalo lavinu negodovanja i čuđenja, te postalo razlogom za promišljanje nepravde i mišljenje promjene.

Kad me pitaju što me učinilo feministicom, prvo pomislim na majčinstvo zbog kojega sam spoznala goleme razlike u muškoj i ženskoj situaciji. No kad pomislim na tekst koji me oslobodio i ohrabrio da budem svoja, to bi zasigurno bio roman Simone de Beauvoir Uspomene dobro odgojene djevojke. Čitala sam ga nekoliko puta s 18 godina i zapravo se ne sjećam njegova sadržaja – ali vrlo dobro pamtim osjećaj slobode koji sam u njemu pronašla. Isti taj osjećaj, desetljećima kasnije, podario mi je i Drugi spol. Zato nije čudno da su iz njega proizašli toliki temeljni feministički tekstovi: 1963. Betty Friedan je pod utjecajem de Beauvoir napisala knjigu Feminine Mystique koja je inaugurirala čitav američki feminizam, 1970. Shulamith Firestone posvećuje joj vrlo utjecajnu feminističku knjigu The dialectic of sex, da bi 1976. Adrienne Rich jednu od najvažnijih feminističkih knjiga o majčinstvu Of Woman Born počela citirajući dijelove Drugog spola. Zato nije čudno da se 1990. Luce Irigaray u knjizi Je, tu, nous: Pour une culture e la différence[6] pita tko nije čitao Drugi spol i tko zbog te knjige nije postao feministicom?

Čitati Simone de Beauvoir danas

Danas je tužno ali poučno istaknuti da je de Beauvoir više puta izjavila da će žene jednom postati ravnopravne pa će njezina knjiga postati izlišna. No već je 1966. na jednom predavanju iskazala zabrinutost zbog antifeminističke ‘regresije’ jer su žene u Francuskoj tvrdile da je njihova prava vokacija da budu supruge i majke. Posljednjih godina svjedočimo šizofrenoj situaciji koju je Judith Butler nazvala double entanglement: supostojanje neokonzervativnih vrijednosti povezanih sa seksualnošću i obiteljskim životom, uz proces liberalizacije naših izbora na istim tim poljima života.

S jedne strane u velikom je dijelu svijeta nastupila repatrijarhalizacija, antifeminizam cvate, žensko pravo na odlučivanje o vlastitom tijelu sve je upitnije, klerikalni je utjecaj golem i ženama se manipulira zbog natalitetnih politika. Te trendove prate nebulozne „post-istinske“ tvrdnje da je zemlja ravna ploča, da klimatske promjene nisu realne a cijepljenje je opasno (bojim se da nam slijedi pitanje je li žena čovjek?). Istovremeno ženski pokreti postoje ali oni se dijele i dijele, nisu solidarni, svaki se bavi svojim segmentom i ne prepoznaju jedni druge, identitetske su nas politike u sprezi s političkom korektnošću dovele do apsurda – bojimo se spomenuti biologiju, iskustvo pa čak i izgovoriti riječ „žena“ da ne bismo nekome stali na žulj, i dok tako okolišamo, probudit ćemo se jedno jutro a ujedinjene će nam konzervativne snage zabraniti da abortiramo, možda i da pišemo i mislimo! Danas je većina starih teorija nadiđena ali premalo se pitamo o onome što nam je ostalo, i sve smo usredotočili na ciljeve, mjerljive rezultate, praktične dosege. Krajnje je vrijeme da se okrenemo procesima, pitanjima, promišljanju i su-mišljenju, onome što bi Simone de Beauvoir nazvala nastajanjem.

Unatoč tome što je mnoge feministice odbacuju kao univerzalističku i normalizirajuću, Drugi spol još je utjecajna knjiga. Nije ni prva ni najbolja knjiga o feminizmu, ima brojne mane – predugačka je, mjestimice zastarjela i banalna, ali sveukupno to je zadivljujuć, hrabar i poticajan tekst o viziji slobode ljudskog bića, osobito zanimljiv u šarolikom drugom dijelu o življenom ženskom iskustvu. Ženska je povijest hirovita, ne ide pravocrtno nego se često vraća nazad, zato se treba okrenuti temeljnim pitanjima o ženskim životima i tretmanu u patrijarhatu.

Čitajte Drugi spol – to je idealna knjiga za postajanje čovječicom – slobodnom ženom, intelektualkom i feministicom.

[1] Redatelj poznatog dokumentarnog filma o holokaustu Shoah https://www.imdb.com/title/tt0090015/

[2] http://seas3.elte.hu/coursematerial/PikliNatalia/Virginia_Woolf_-_A_Room_of_Ones_Own.pdf

[3] Velika je stvar da je hrvatska kultura dobila prijevod tako važne knjige, no ogroman je urednički propust da knjiga nema predgovor, pogovor ni indeks.

[4] Felman, Shoshana. 1993. What does a Woman want? Reading and Sexual Difference. John Hopkins University Press.

[5] https://marijaottfranolic.blogspot.com/2019/02/gordana-bosanac-visoko-celo.html

[6] Ja, ti, mi: za kulturu razlike, Ženska infoteka, 1999., prev. Bosiljka Brlečić i Jagoda Večerina

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU